I te kako je u ovom momentu negativno ako se sav društveni sistem ustrojava prema lovatorima, a ne vodi se računa o onim malim-velikim ljudima na kojima počiva sve što imamo!
Od svih patriotski opredijeljenih građane Bosne i Hercegovine se traži da bezrezervno daju sve od sebe na putu borbe za slobodu. U početku rata tražiti takvo što nije bilo ni potrebno, svesrdni doprinos svakog pojedinca se podrazumijevao. Bila je to sveta stvar – ostati i boriti se, na ma koji način, za zajednički cilj.
S početka rata čak su i starije žene iza vrata držale noževe i sjekirice, ili sone kiseline, da barem jednu četničku spodobu unakaze, “ako je već ginut”. Sjetićemo se da se nakon 15. maja samo za nekoliko dana prijavilo u TO preko 10000 dobrovoljaca. Bio je to vulkan patriotizma! Bio je to rijedak slučaj u povijesti da se narod, i staro i mlado, i žene i golobradi momci – dižu na ustanak ne pitajući za cijenu i žrtve koje neminovno valja položiti na oltar ili mihrab domovine. Ukratko, odbrana Bosne i Hercegovine od najezde srpskog fašizma – bila je sveta stvar. Činilo se da se ta erupcija ne može ničim stišati. Izuzev ako se vulkan patriotizma počne gasiti iznutra.
Opstanak užarene patriotske lave uslovljen je prije svega – istinom, kao osnovnim načelom pravednosti borbe. Nedvojbeno, borba je pravedna, ali kad se naš odbrambeni mehanizam iznutra počne filovati nečastivim, profiterskim i inim zlim djelatnostima, onda se mnogo šta dovodi u pitanje. Svako od nas može pronaći poneki primjer za to. Jer ako smo u početku bili spremni dati sve od sebe, ne pitajući za cijenu, kako ćemo se osjećati kad spoznamo da postoje neke važne čivije kojima je profiterski cjenovnik jedino načelo borbe za slobodu. Ako se od nas traži da imamo istovjetan bezrezervan odnos prema borbi, kako onda može opstajati ma kakva podvojenost u odbrambenom mehanizmu.
Uzmimo banalan primjer. Vjerovatno se, u pitanju gornjih postavki, nije dogodila ogavnija stvar od reklame mesnih proizvoda, teletine, čevapčića i sl., na lokalnom malom ekranu. Građani se pozivaju da dođu i kupe robu. Kao da se ne zna da preko 80-90 odsto građana, a naročočito boraca, to sebi ne može priuštiti. Kao da se ne zna da u ovom gradu ima ljudi koji mesa nisu probali gotovo godinu dana. Kako nazvati tu tv-svinjariju – osim zločinom. Borci, ljekari, i drugi djelatnici “jedinstvenog fronta” teško da mogu i preživjeti sa platom od 2-3 DM, a kamo li razmišljati o mesu. Mnogi od njih i svoje porodice jedva prehranjuju odvajajući od svog zalogaja kojeg dobiju u menzi. A ništa nisu ni gori ni manje korisni od ljudi (najčešće profitera) koji takvo što mogu priuštiti. I te kako je u ovom momentu negativno ako se sav društveni sistem ustrojava prema lovatorima, a ne vodi se računa o onim malim-velikim ljudima na kojima zapravo počiva sve što imamo.
Dakako, to ne znači da treba sprovesti “uravnilovku”, ali barem treba povesti više računa o vlastitom (ne)ukusu. Ako u ratu svi ne možemo imati za pristojan život, onda barem neukusnim postupcima ne treba vrijeđati one koji nemaju, a prvi su u borbi za slobodu.
Front slobode, 21. maj 1993.