Dolazi neka praznoglava zvijer da vještim ubodom noža okonča čitav jedan svemir. Od sve galaksije mojih ljepota i dragosti ostaće jedino prdež, ukoliko odadrem dok me budu klali… – mislio je pred 15. maj Hamzalija Kurt.
Hamzalija Kurt nikada nije prestajao vjerovati u srodstvo Bosne i Amerike. Po njemu, sve je to bilo isto, samo drugčije upakovano. Računao je, kakva je razlika između naših i američkih kauboja, i jedni i drugi se marišu noževima, pesnicama, metalnim bokserima, s razlikom što kod nas veliki dio kabadahija pred birtiju dolazi traktorom. Ipak, bitan je miris benzina, motornog ulja, bitno je turiranje…
Dalje, svejedno je da li pjevaljka pjeva naše narodne ili kaubojske pjesme, kad je povališ bilo gdje svaka je ista, prosta, ciktava, sa pomiješanim čuhom znoja i jeftinog parfema. Hamzalija se grozio ekologa, i industrijski dimnjaci koji opasuju Tuzlu podsjećali su ga na čađave američke gradove, one u kojima vrijeme stoji, a i ako se mjeri onda je to po ispijenim flašama piva. Jamesdin, tek kad popije dvadeset, znaće da je wakatt da krene u svoju kolibu na periferiji, da se pokrije presovanim kartonom, i usni vrijeme koje nikud ne ide. Jednostavno, Hamzalija je imao mnogo razloga da vjeruje da je Bog napravio neku golemu grešku kada je Bosnu izmjestio iz Amerike, ili Ameriku iz Bosne.
Bez obzira što su ga nene u dimijama, babe u crnini, ili snaše sa bijelim ili šarenim pregačama stalno opominjale da ovdje nema ni traga Americi, Hamzalija je uporno vjerovao da je to ta božija greška, pa umjesto da te starice hodaju u kaubojskim čizmama, njih su zapahnuli neki strani antiamerički svjetovi. Ipak, i hibridna Amerika je sastavljena od različitih svijetova, kao i Bosna, jedino što su se u Americi svi odrekli svoga zarad kaubojskih čizama, velikih šešira, whiskeya i tome slično. Dakle, Bosnu dijeli samo jedan korak od toga – odreći se svega i Bosnu prihvatiti kao svoj duhovni credo.
Tačno negdje pri
je godinu dana Hamzalija se konačno uvjerio u tragičnost te božje greške, koju je napravio Bog dok je igrao za komuniste. Umjesto da od svih u Bosni stvori Bosance, on ih je razdijelio kako bi se okolni divljaci mogli čampati za zemlju bosansku. Prije godinu dana ta zla kob strefila je i Hamzalijine snove.
Iz američkih čizama morao je uskočiti u balkanski opanak, i shvatiti da treba da bude preklan, da mu neka strana četnička zvijer zabije oštar nož u grlo, samo zato jer se zove Hamzalija. A ako kaže da je – Xamzzallya, opet ništa ne vrijedi. Nene su mu Paša i Mejra, djedovi Mujo i Ibrahim, to će biti sasvim dovoljno da bude ubijen. Ubijen, ubijen, ubijen, ubijen… – odzvanjalo je u noćima u njegovom tijelu dok se kao nikad do tad kvasio lozovačom, palio cigaretu na cigaretu, i zamišljao i stalno nanovo vraćao oštar bol u grkljanu. Dok bi izlazio da kupi novu bocu pića i pola šteke cigareta, vidio bi drugačiju Tuzlu, ni nalik na onu njegovu. Izbezumljene izbjeglice, i još izbezumljenije Tuzlake, osjetio bi čudnu i lažnim suncem natopljenu tišinu, preplašen muk, u kome svaka izgovorena riječ zvoni kao jeka crkvenih zvona. “Stajali su u redu i čekali na klanje, i čitave familije tako…”; “Natjerali su oca da liže krv s vrata preklanog sina!”; “Djevojci su odsjekli dojke!”; “Djetetu su odsjekli glavu!, šutali je!, roditelje su tjerali da gledaju sve to!!!… Odzvanjale su ove riječi, te neriječi, u Hamzalijinom bilu. Kupio je lozovaču i krenuo kući da pije, da se opije, sve da zaboravi. osjećao bi se unezvjeren bez alkohola u krvi.
Zastao je da pročita neku posmrtnicu, s čuđenjem – zar je nekome danas uopšte do lijepljenja tih plakata o smrti. Nedaleko odatle stajao je kamion JNA, i pored dvojica četnika. “Znaš li ti Milojko da starije žene prde kad ih kolješ?” – upita u dokolici ovaj jedan drugog. “Jebo ga ti, ne prde samo one! Kad je Panto, znaš Pantu, klao neko balinsko dijete, dijete se ulitalo. Ha-ha-ha! Reko Panto neće više po djeci, bolje ove starije, oni se barem ne useru!” Hamzaliju obli znoj od ove pogane priče. Svu bosansku i narodnu tragediju, svu tu boli suze, ti četnički harlovi svode na priču o prdežu, jer biće ništa više ne mogu da pojme. Od svega, od uništenja jednog nevinog ljudskog života, oni kao jedino bitno vide… – to. Ja volim svoju majku, ja je volim…, volim i oca, ne dam ih…, šta?, da pustim da ih barabe sutra svode na svoj ćeif, kako bi u mome gradu razglabali da li je majka prdila dok su je klali?!! Heeeejjjj!!!!! Ima li ovdje ikoga?!! – frcale su misli kroz Hamzalijino drhtavo tijelo, sve dok ga nisu smirili dugački, teški i gorki gutljaji lozovače
. Stvarnost da u Tuzli, u tom trenu, postoje i žrtve i koljači – bila je neodrživa. Nešto se moralo zbiti. Možda je samo smrću preplašen um imao dovoljno mudrosti da prevari bestijalnu zvijer, kao Aska vuka. Kao varljiva utjeha u Hamzalijinom bunilu odzvanjale su Selimove riječi: “Meni je još mati pričala da krv i so ne idu zajedno”. Ko biva, neće krv na slanu tuzlansku zemlju. Svejedno, i da neće, gadan je ožiljak od osjećaja koje u dušu rezbari ovo vrijeme. A gdje nestade sve ono prije? Gdje je onaj mir kojega ništa ne može poremetiti? Behar od kojeg ću dočekati plod? Od ovog behara neću. Nemoguće da je sve ono prije bilo laž? Otvoren spaček koji u gluho doba ljetne noći šparta vlažnim ulicama Tuzle. Bez cilja, jer vrijeme je pred nama. Hladno pivo pod kestenovom hladovinom u pozorišnoj bašti. Moje tuzlanske ulice. Moje klupe u parkovima. Moj Leder. Moji mostovi i moje mahale. Moj mir u mome gradu. Da li je sve to bila laž?
Istina je ovo sad – da vremena više nema, otkucalo je. Dolazi neka praznoglava zvijer, da vještim ubodom noža okonča čitav jedan svemir. Od sve te galaksije mojih ljepota i dragosti ostaće jedino prdež (ukoliko odadrem dok me budu klali) jer samo je takvo što dostojno četničkog bezuma. O Bože, gdje je ona lozovača, daj da se olešim i ne mislim na to. A i onda bi Hamzalija opet potegao debeo gutljaj, osluškujući vakat kad će pući jal naša jal njihova.
Ujutro 16. maja 1992. probudio se Hamzalija Kurt. Bilo je sunčano. I lijepo. Znao je da će Tuzla zauvijek ostati njegova. I Bosna, ako Bog da. Poslije mnogo dana Hamzalija je popio vrelu i mirisnu crnu kahvu. Jer bio je wakatt za buđenje proljeća.
Tuzla-list, 19. maj 1993.