Taman kada je Slikar zauzeo sramotnu pozu nad damom, mačak je ugledao neke loptice koje se klate. To nisu bila klupčad vune sa kojima se igrao, ali se nije dvoumio. Kandžama je odlučno mlatnuo po jednoj od loptica. Slikar je jeknuo…
Kad bi neko pravio hroniku tuzlanskog tzv. umjetničkog života, bila bi to vjerovatno najčitanija knjiga koju bi Tuzla imala. Jer umjetnički život nije isto što i umjetnost, on je njezin otpad, nedonošče, i tu je sve moguće i dozvoljeno. Posebno poglavlje taj hroničar bi morao posvetiti neostvarenim umjetnicima, jer zasigurno na svijetu nema većih psihopata. I povijest to potvrđuje. Primjerice, Adolf Hitler se bavio slikarstvom, a njegovi akvareli su prije koju godinu, dakako ne zbog svoje vrijednosti, prodavani za veliki novac na izložbi u Milanu. I srpska fašistička mašinerija sa Pala to dokazuje. Najveći ideolozi genocida su neostvarene literate (Karadžić, Koljević, Maksimović, Ostojić, Dutina). I tuzlanska društvena zbilja ima nekolicinu ovakvih neostvarenjaka, od organa vlasti, pa od onih koji su uz njene skute griju, jer je to jedina šansa za njihovu promociju. Takvi su najgori – jer nigdje ne pripadaju.
Čini se nepotrebnim govoriti da se istinska duhovna vrijednost jedino može. uz učešće talenta, izlučiti upornim radom. A kako neko nema talenta, a neko drugi radnih navika – velikom tzv. umjetničkom korpusu ne preostaje ništa drugo: ili biti psihopata ili živjeti umjetnički život.
To umetnikovanje dopušta sve i svašta. Što je luđe – umjetnik je ko biva bolji. Za početak se kopiraju veliki umjetnici i njihove mušice. Svojevremeno su u Tuzli mnogi glumili Franju Ledera i velikog publicistu Tihu Lešića. “Lederi” su si dopuštali da pijani zaspu u kakvoj živici, a “Lešići” su pripiti galamili na javnim mjestima i na ruskom recitovali poeziju. Moderna vremena su u Tuzlu donijela i nove oblike prikazivanja. Sa hipi filozofijom stigli su neki zračci Indije, budizma, magije. Tada su se okupljale te umjetničke družine i ko biva se napijali od obične vode, autosugestijom. Niko ne bi bio pijan ali bi svi teturali, ne želeći sebe odati kao biće kojima je nedostupna vrhunska duhovnost. U tom vremenu mnogi su gladovali, postili kako bi dosegli “vrhunac”, a onda bi se po cesti obalješćivali od iscrpljenosti, doživivši “vrhunac”. To vrijeme u povijesti tuzlanskog umjetnikovanja biće, po svojim manifestnostima, zasigurno, upamćeno kao najblentavije.
Kad su se hipici povjenčavali, došla je na red seksualna revolucija, kao blijesak bohemije, razuzdanosti, “ekspresije strasti”. Organizirane su grupne seanse, poslije izložbi ili premijera, tu se pilo, mudro raspravljalo i na kraju – zna se. Neke odvažne dame bile su praktični teoretičari promiskuiteta. Sa jednom od njih nadrljao je, sada odbjegli, tuzlanski slikar. Dama je u stanu imala velikog žutog mačka. Taman kada je Slikar zauzeo sramotnu pozu, mačak je ugledao neke loptice koji se klate. To nisu bila klupčad vune sa kojima se igrao, ali se nije dvoumio. Kandžama je odlučno mlatnuo po jednoj od loptica. Slikar je jeknuo, ali se nije mogao pomjeriti. Stvar je vrlo brzo i neprijatno razriješena u Hitnoj pomoći, Slikaru se zamotane loptice, a priča se vrlo brzo proširila Tuzlom. Kad smo već tu, naročitu ulogu u stvaranju imidža umjetnikovanja odigrala su naklapanja o tome ko je homoseksualac, ko biseksualac, a ko heteroseksualac. Za jednog se pričalo da je u mladosti bio zaljubljen u kravu koju je njegov djed držao u štali. U svakom slučaju, tuzlanska pederastija, kao i svugdje u svijetu, utočište je pokušala naći u “umjetnosti”, vjrovatno računajući da su tu ostvarivi njihovi najintimniji snovi. Opet po sistemu: ako je ko lud – to su umjetnici.
Na taj seksualni element koji je nekad bio aktuelniji, nekad manje, nepobitno su se nadovezali i narkotici. Hašiš je bio česta ikonografija raznih seansi, a uz njega i sve popratne ludosti. Jedan “umjetnik” je tako “naduvan” pao na cestu misleći da je konačno umro, a od toga uvjerenja ga nisu mogli rastaviti ni ljekari.
Ipak najveći dio ove bratije pripada “normalnim” pijancima koji se kao istinski intelektualci, kad se uhelaće, nimalo ne razlikuju od čaršijske klošarske bratije sa kojom često piju. Znameniti tuzlanski žurnalista, sada hrabar borac Armije BiH, zapio se tako u nekoj rupi. Do te mjere je sazvao šejtane da skoro nije znao ni kako se zove. Elem, ujutro se budi sa strahovitom glavoboljom, nešto ga žulja, sav je slomljen, otvori oči i vidi nebodere iznad sebe, ljudi prolaze i zagledaju ga, ustane i vidi da je prespavao u telefonskoj govornici, vidi, bos je, nema ni čarapa… Pribere se i krene kući. Prisjeti se kako se naljutio na svoje stare cipele i bacio ih u Jalu, bacio čarape… Ljudi idu na posao, a on bos kući. Susreću ga poznanici, neki pozdrave, a neki okrenu glavu, neprijatno im zbog njega.
Drugi slavni publicista je još gore nadrljao. Poslije propijene noći svrati mrtav pijan u pozorište na kafu. Prijatelj ga uvede da malo, bar koji sat, odspava u sobici koja se nalazila iza scene. U neko doba žurnalista se probudi i izađe na mračnu scenu. Baulja, tetura, sapliće se o scenografiju… Na kraju pomisli da je umro, ali mu nikako ne bi jasno što ne vidi ni Boga ni bilo koga. U tom naiđe neki scenski radnik.
– Hej, jesi li to i ti umro? – upita žurnalista sabrata.
– Ko se to zajebava? – uzvrati radnik paleći svjetlo i oslobađajući umrlog žurnalistu onozemaljskih muka.
Ovakvih i sličnih dogodovština povijest tuzlanskog umjetnikovanja ima napretek. Mogli bi se do sutra ispredati, kao što ih se ljubitelji i ove vrste baštine grada ponekad prisjete uz piće, smišljajući kakvu novu ludost koju će upisati u tefter ličnog nezaborava. Istinsko stvaralaštvo je, opet kažemo, daleko od toga, ali sve to je ipak sastavni dio grada.
A danas, danas je sve drukčije. Ljudi iz tuzlanskog umjetnikovanja žive kao i sav ostali svijet. I čeznu za onim danima, i prizivaju buduće, kad će opet moći kao prije. Zapahne ih gorčina ovog vremena, kad uz kafu umjesto ludovanja, pričaju o preživljavanju. I one najveće, najvrednije, od svijeta prznate tuzlanske umjetnike društvo je zaboravilo. I njihove dojučerašnje kuće. Nekoliko tuzlanskih glumaca rasprodaju kućanstvo da bi mogli kupiti hljeba, i preživjeti. To nije njihova sramota, već sramota grada! Tako se ubija duhovnost: prvo elementarna egzistencija, onda umjetnikovanje kao hir, pa i sama umjetnost. Iako je kultura jedina garancija opstojnosti društva, stihija se na to ne obazire.
– Ovo je vrijeme neostvarenih umjetnika, psihopata… – rekao je u bijesu jedan znanac, ne sluteći možda da je barem po pitanju ove teme pogodio u cilj.
A vremena se mijenjaju, zar ne?
Tuzla-list, 26. april 1993.