Mirsad Mustafić: Sjećanje na Srebrenicu
Knjiga Mirsada Mustafića Sjećanje na Srebrenicu otvara jedan novi pogled na 11. juli 1995., bez kojeg je nemoguće u sveukupnosti uzroka i posljedica razumjeti srebreničku golgotu, kao centrište bosanske tragedije. Ni o jednom bošnjačkom stratištu nije ispisano toliko stranica teksta, niti je i jedna bošnjačka otvorena grobnica toliko prisutna u javnoj svijesti, kao što je to Srebrenica. Ipak, dosad se nije pojavila ni jedna knjiga koja bi pokušala dotaći političko vrijeme u kome je zrilo zlo koje će se u karavaktu svesrpske agresije u najmonstruoznijem izdanju sručiti na Srebrenicu.
Pored Sadika Salimovića koji je objavio Knjigu o Srebrenici, kao svjedočanstvo o vremenima kada je ovaj grad živio punim plućima, Mirsad Mustafić je drugi Srebreničanin koji objavljuje autorsku knjigu o svome gradu. Prije ovih knjiga, Srebrenica nije imala knjige Srebreničana, niti knjige o Srebrenici. Iznimno je bitno da upravo srebrenički autori pokušaju zaokružiti pojmovnik srebreničke tragedije, i to tako što će u svojim radovima zahvatiti i sa tragedskom konačnicom povezati vremena u kojima je Srebrenica bila neuobičajeno prosperitetan grad, čija je blagorodnost u pripremama agresije politički razarana velikosrpskom agresivnošću, a potom i razorena u velikosrpskoj genocidnoj agresiji.
Ovo drugo lice Srebrenice je višestruko bitno za razumijevanje 11. jula 1995. godine. Prvo, općepoznatoj slici izgladnjelih i izmučenih civila, koja se nameće kao konačna, valja suptostaviti vremena blagostanja, e kako bi se vidjelo da su ti pobijeni ili prognani ljudi imali svoje kuće, sreće, poslove, kao što ih imaju ljudi u Utrehtu, Liverpulu ili Nantu. Drugo, općepoznatoj slici o velikosrpskom genocidu, gdje se prikazuju dva-tri lika, valja suprotstaviti dokaze o pripremama agresije, u čemu je timski sudjelovala svesrpska politika u BiH, od Predsjedništva RBiH, preko Parlamenta BiH, pa do najnižih oblika vlasti po mjesnim zajednicama. Zapravo, osvjetljavanje tog drugog lica Srebrenice nam omogućava da razumijemo kako se 11. juli 1995. nije dogodio sam od sebe, već je rezultat dugoročne velikosrpske strategije, ali i, što pokazuje postdejtonsko vrijeme – srpske kolektivne volje. To drugo lice Srebrenice nam otvara analitičke perspektive u prošlosti i budućnosti, u kojoj se sadašnjost trajanja srebreničke tragedije na istovjetan način reflektira kroz velikosrpsku bezdušnost, sa identičnim motivima, bez obzira da li se radilo o 1990. godini, ili o 11. julu 2003. godine u kojoj se genocid nad civilima Srebrenice i dalje javno slavi kao istorijska pobeda. Srebrenička tragedija time nije pusto ostrvo u okeanu svesrpske junačke plemenitosti, ona je svesrpski kontinent, svesrpski konzensuz, znak identiteta, biljeg koji iz prošlosti određuje budućnost, ona nije izuzetak, već je pravilo, ona se nije samo dogodila, već će se i dogoditi – jer kritična masa Srba i dalje vjeruje da u ubijanju muslimana ne postoji išta čega bi se zdrav um trebao stidjeti. Da bi se došlo do ovog uvida, pojmovnik srebreničke tragedije treba proširiti iz uobičajenih, pitanje je da li i dobronamjernih medijskih klišea predstavljanja. Da bismo Srebrenicu razumjeli u trećoj dimenziji, a ne samo pravolinijski, nužno je upravo ovakvo otvaranje faktografskih perspektiva, koje nas uvjeravaju da je u velikosrpskom krvotoku Srebrenica ugravirana stoljećima prije, kao štetočinski, psihopatološki pokušaj Srba da ubijanjem muslimana promijene svoje pet stoljeća taložene turske gene. Dakako, otvaranje ove dimenzije ima značenje i poruke za budućnost, makar u značenju opreza.
Poređenje Salimovićeve i Mustafićeve knjige ne nameće se samo zbog činjenice da su riječ o prvim knjigama o Srebrenici dvojice Srebreničana, već i zbog toga što su Salimović i Mustafić otvorili dva različita, ali jednako bitna poglavlja poznavanja Srebrenice. Salimović nije ulazio u politiku, već je hronikom srebreničkog svakodnevlja i blagostanja sačinio kontraliht općem mjestu shvaćanja srebreničke tragedije. Mustafićeva knjiga, pak, direktno se tiče srebreničke tragedije, i bez distance kazuje o vremenima iz kojih je potekao zločin koji će se dogoditi 11. jula. Mustafićevo djelo je prva politička hronika Srebrenice, jer javnost po prvi put ima priliku da stekne uvid u politički ambijent koji je prethodio zatočeništvu, a potom i pogubljenju Srebrenice.
Mustafić je knjigu podijelio u dvije cjeline, odvojene po tački gledišta, ali ne i po mogućnosti da se nadopunjuju i jedna drugu dočitavaju. Prvu cjelinu, na prvi pogled, čine autorova autobiografska sjećanja, no, riječ je prije svega o političkoj hronici Srebrenice, kojoj autobiografski diskurs daje ubjedljivost svjedočenja. Autor je bio izravnim svjedokom brojnih događaja iz kojih se moglo naslutiti kuda vodi srebrenička priča, ali, bio je i sudionikom tipizirane sudbine jednog običnog Bošnjaka koji je imao sreću da ne ostane zatočen u sigurnosnoj zoni buduće tragedije. Uz to, autor je bio na licu mjesta, ni kao sudionik, ni kao svjedok, već kao građanin Srebrenice koji je poznavao likove koji su činili i određivali smrt demokratskih pravila u ovom gradu. Mirsad Mustafić je time kompletna autobiografska figura čije svjedočanstvo o političkim događanjima u Srebrenici do 1992. ima značenje vjerodostojnosti.
Drugu cjelinu Mustafićeve knjige čine tekstovi koje je kao komentator nekoliko novina objavljivao u toku rata, i neposredno poslije. Srebrenica je bila i ostala njegova tematska opsesija. U bh. žurnalizmu vjerovatno ne postoji autor koji je u toku agresije ispisao toliko novinskih tekstova, koji se u zbiru, i u slijedu, čitaju kao ratna hronika Srebrenice.
Ovom knjigom Mirsada Mustafića, dakle, dobijamo jedinstveno djelo koje u isti mah biva i politička i ratna hronika Srebrenice, i koje nas prvo kroz predratna, politička dešavanja u Srebrenici, a potom i kroz godine opsade, dovodi do 11. jula 1995. godine.
Vrijedi još riječ-dvije kazati o Mustafićevom stilu. To nije ni iz bliza novinarski stil. To gotovo da nije ni reportažni stil, koji dozvoljava izlete u riznicu književnih oblika. To je književni stil koji se obreo u novinarstvu, i kao takav veoma je rijedak, i vrijedan pažnje. Mustafić s filigranskim strpljenjem bira riječi, poređenja, slike, on ne hiti u namjeri da stigne do naredne rečenice, već po istilahu divani u rečenici, s rečenicom, s riječima, bira i ostavlja, ostavlja i uzima, e kako bi od sebe dobio otvoren put da ide dalje, do iduće rečenice, gdje će zastati, predahnuti, i udahnuti, u namjeri da iskleše tačnu riječ. Mustafićev tekst se čita s jednakom pažnjom, s kojom ga je on ispisivao. Taj tekst ne dopušta dijagonalno čitanje, jer se njegova informativnost krije i u stilističkom sloju. Čitati Mustafića znači uronuti u njegov stil, ne samo iz poštovanja prema autorovom trudu, već mnogo više iz razumijevanja da se u stilskim vrijednostima tog teksta kriju i mnoga značenja, bez kojih se ne može u cjelini uzeti sve što nam je autor dao.
Naslov knjige Sjećanja na Srebrenicu tačno određuje njen sadržaj, ali i implicira jedno novo značenje Srebrenice, koje se takvim čita diljem svijeta, gdje su hiljadama preseljenih Srebreničana ostala jedino sjećanja na svoj grad. Oni su mrtvi za Srebrenicu u budućnosti, Srebrenica je za njih živa jedino u prošlosti. S njima će umrijeti i sjećanja. U budućnosti, bez sjećanja, neko će se negdje susresti s ovom knjigom.
Fatmir Alispahić, književnik