Uvođenje cenzure je oduvijek bilo promotivni čin stavljanja šape na slobodu naroda…
Prije neki dan su direktori i glavni i odgovorni urednici tuzlanskih informativnih kuća upoznati s naređenjem „odozgo“ da se uvodi cenzura na objavljivanje vojnih informacija. To će se sigurno osjetiti i na samom radio i tv programu,kao i u novinama (a do sada su skoro do korica bile ispunjene vojnom ratnom tematikom), jer kada novinar bude , primjerice htio nekog borca dovesti u studio, ili ga intervjuisati, moraće za to tražiti dozvolu.
Iz takve selektivnosti bi se svakako mogao izlučiti faktografski kvalitet, ali postavlja se pitanje koliko uspješno će cenzori moći selektirati pozamašan broj informacija, naročito kada je riječ o onim dnevnog karaktera. No, civilno nije da ulazi u razloge uvođenja vojne cenzure. Svaka armija na to ima pravo, naročito u ratu, čak – to se i podrazumjeva. Međutim, nakon ovog sastanka u Press – službi Drugog korpusa OS BiH, iz Okruga je stigao nagovještaj da bi uskoro mogla biti uvedena i tzv. civilna cenzura.
A šta bi to trebalo da znači? Da kompletan radio i tv program, ama baš sve novine, ne mogu doći do svog publkuma prije nego ih neko „odabrani“ ne provjeri. Taj neko imao bi pravo da izbacuje tekstove, zabranjuje novinu, uslovljava uređivačku politiku, ucjenjuje novinare i urednike. Praksa viđena jedino u fašističkim i totalitarističkim sistemima, u kojima se zarad održanja jedne „uimenarodne“ političke struje na ovakve načine gospodarilo istinom i narodom. Indikativno je da je takva muha puštena iz Okruga neposredno nakon što su u novinama objavljeni spiskovi „Merhameta“, nakon što su se u njima našli, bez obzira ko ih je stavio, i neki važni okružni činovnici. Ima se osjećaj da se ovim eventualnim, bez sumnje NEDEMOKRATSKIM gestom kani zauzdati istina, i sav onaj prljav veš kojeg narednih godina neminovno pred oči naroda valja iznijeti.
Cenzura, ma gdje bila uvedena (kog Hitlera, Staljina, Pinočea, Tita, Miloševića…) uvijek je bila posljednji čin stavljanja šape na slobodu naroda, na njegovo pravo da sam odlučuje o vlastitoj sudbini i da zna ko su ljudi koji ga vode i koji će ga voditi.U pravnoj i demokratskoj državi, ili onoj koja kani takvom da bude, postoji institucija Javnog tužioca i njegove ingerencije su sasvim dovoljne da obezbijede funkcioniranje sredstava informisanja po međunarodnom novinskom kodeksu. Ukratko, protiv cenzure na vojne informacije, i u ratu i u miru, niko ne može imati ništa protiv. Dapače. To se podrazumjeva i u zemljama s bogatom demokratskom tradicijom. Suprotno tome eventualno uvođenje tzv. civilne cenzure je otvorena deklaracija i najava totalitarizma.
Fatmir Alispahić
Tuzla-list, 14. juni 1993.