Knjiga kratkih priča za djecu “Istinite priče o dječacima i psima”, autora Atifa Kujundžića, posjeduje više tematsko-motivskih, jezičkih i pripovjedačkih slojeva kojima se određuje kvalitet literature za najmlađu generaciju.
Iza Kujundžića je već nekoliko zapaženih, ili čak nesvakidašnje uspješnih ostvarenja u književnosti za djecu. Njegova zbirka “Pjesme o pticama” uvrštena je u lektiru za osnovnu školu. Književni i publicistički opus Atifa Kujundžića sve ubjedljivije preteže književnosti za djecu. Pisac je ubjedljiv u iznalaženju novih i neostvarenih prostora i poetika u ovom, po mnogima, najtananijem književnom svijetu. U svome pristupu Kujundžić baštini pozitivna iskustva dometa ove literature, i to iskustvo nadograđuje svojim vizijama drukčijeg.
Književnost za djecu je možda i najbogatija tamo gdje se kao tematsko-motivsko centrište pojavljuje životinjski svijet. Romane i priče o životinjama moguće je akceptirati i kao zaseban vid literarnog ispoljavanja. Uglavnom postoje dva pristupa: jedni su životinjski svijet slikali bez njegovog pravog ambijenta, i u tom svijetu životinje su oslobođene svojih prirodnih osobina; drugi su, opet, taj svijet slikali kroz odnos ljudi, najčešće djece, prema životinjama, donoseći kroz dramatski naboj etičke i moralne poruke.
Koliko je popularna ova grana književnosti za djecu, podsjetiće nas pomen romana Džeka Londona “Zov divljine” i Bijeli očnjak”, ili “Bambi” austrijskog pisca Feliksa Saltena. Južnoslovenske književnosti ostvarile su pamtljive domete u pričama i romanima o životinjama. Bosanski pisac Branko Ćopić, sa svojim djelom “U carstvu medvjeda i leptirova”, etablirao se kao vertikala vrijednosti u ovoj grani književnosti za djecu.
Atif Kujundžić, kao vrstan poznavalac ove književnosti, sasvim logično, nije namjeravao činiti uzaludan i jalov napor i pokušavati izmišljati novo u jezičkom i tematsko-motivskom postupku. Ali je, ipak, čini se, granice komunikativnosti djela i čitaoca pomjerio za nijansu naprijed.
U knjizi “Istinite priče o dječacima i psima” Kujundžić je ostvario jednostavnost i prijemčivost pripovjedačkog umijeća, majstorski i nenametljivo tempirao fabulativnost, uspijevajući da postupak ne optereti nerijetko prisutnim edukativnim pasažima.
Kujundžić se odlučio da priču o ljubavi, nježnosti, spoznavanju, smjesti u svijet ljubavi prema životinjama. U njegovoj knjizi glavni lik je pas, u njegovom djetinjstvu, a danas u njegovoj porodici i djetinjstvu njegovog sina.
Činili su to mnogi pisci. Branko V. Radičević, čije je djelo poticajno za Kujundžićevo stvaralaštvo, objavio je 1990. svoje “Priče o životinjama”. No, za razliku od Radičevića, Kujundžić znatno pojednostavljuje komunikaciju sa svojim čitaocem. Poput Branka Čopića u nekim pasažima, pisac se ovdje čitaocu obraća kao sabesjedniku, drugaru, priča mu svoje ljubavi i muke, do te mjere nenametljivo, opušteno, da se čini da njih dvojica dijele istu priču. Dakako, nije riječ o slučajnosti. U “Istinitim pričama” se da zamijetiti ponešto od onih “viškova” koji razdvajaju običan govor od književnog, dakle, imanentno reduciranog. Te blage jezičke neistesanosti doprinose osjećaju o neposrednijem pričanju priče; kao da iščeznu slova, papir, knjiga, kao je tu negdje taj naš drugar čija sposobnost govora liči na ono kad mi nekome nešto uzbudljivo želimo ispričati. Da je ovaj piščev stilski marifetluk stvar namjere, a ne slučajnosti, uvjerava nas uspostavljena granica koju on nikada ne prelazi, ne narušavajući književni jezik imperativnom prijemčivosti i komunikativnosti.
U dvadeset i četiri priče se ne događa ništa spektakularno. Kujundžić u blagim dodirima slijedi zakonitosti na realizmu zasnovane kratke pripovijetke. Tek u nekoliko priča uočavaju se dinamičniji početak, zaplet i kraj. “Istinite priče” su svojevrsni, gotovo neobavezujući zapisi o samo djeci značajnim pojedinostima i dogodovštinama. U jednom sloju, blagi nanosi komičnog, kao što je situacija sa “upišanom vakcinom”, a u drugom sloju, edukativni i informativni pasaži, ili čak cjeline – čine spoj na kome funkcionira tematski svijet prvog dijela knjige, o psu Beniju, Željku i piščevoj porodici.
U ciklusu priča koji se dotiče piščevog djetinjstva, i ljubavi prema njegovom cuki, postoji nijansiran otklon od prethodnog ciklusa; ovdje priča ima zračenje požutjele fotografije; priča je završena i živi u sjećanju; u ovim pričama je fabulativnost uočljivija, događaji nose dramatski naboj, ponekad tragično dramatičan, kao u priči “Dan kad smo Vehid i ja isto mislili”. Koliko ta atmosfera biva stvar postupka, a koliko vremenske distance – nebitno je za ostvarenu vrijednost paralalele između piščevog djetinjstva i djetinjstva njegovog sina.
Nekoliko drugih priča, koje se ne mogu svrstati u ove neformalne cikluse, podjednako zrače lakoćom pripovjedačkog postupka, neobaveznošću tematsko-motivskih cjelina, i naravno, prijemčivošću samog govora, čiji se smisao gradi i na neuobičajeno običnoj potrebi da ti neku priču pričam.
Kako rekosmo, u “Istinitim pričama” nema dramatskog koje bi moglo opteretiti i nasikirati čitaoca. Moralne i etičke pouke se izvlače i iz jednostavnih, malih problema sa kojima se susreće jedna porodica i njihov pas Benni. “Istinite priče” su zapisi bez pretenzija da nekome znače nešto, da ih se pamti po silini događaja. Postoje tek toliko koliko nam je potrebno da utolimo žeđ za laganim i lijepim razgovorom.
U kontekstu otkrivanja novih prostora u književnosti za djecu, ovakva knjiga ima puni smisao.
Fatmir Alispahić