Jasminka Ibrahimović: „Farukov cvijet“, roman
Do pojave romana „Farukov cvijet“ Jasminke Ibrahimović u našoj je književnosti zjapilo upražnjeno mjesto za narodnu priču o silovanoj Bošnjakinji, u čijem se liku arhetipski sažimaju vjerski i moralni imperativi muslimanke, koju ni strahota pretrpljenog zločina, ni izvjesnost tragičnog kraja, nisu dovele u sumnju prema Stvoritelju. Samim vjerskim određenjem, roman Jasminke Ibrahimović je adresiran na zaseban čitateljski krug, dok ga tematski okvir, a posebno stilski i izvedbeni postupak, u cijelosti upućuju prema prosječnoj ženi Bošnjakinji koja dosad, do pojave ovog romana, nije imala svoju književnu zvijezdu i uputu.
Dakako, u „Farukovom cvijetu“ se mogu pronaći sve žene koje ženski misle i osjećaju, ali ne i one koje imaju predrasuda prema muslimankama, samim tim što neće htjeti razumjeti vjeru koja nadrasta ovaj svijet i njegova iskušenja. Ovo je roman u kome svaki moralan čovjek može ugledati izvorište moralne čistoće. Na žalost, za evrocentričnu osjećajnost, nema suosjećanja sa muslimanskim žrtvama, bilo da se radi o Bosni, o Palestini, ili o Iraku. No, to nije problem ovog romana, ili islama, već islamofobičnih felera koji su suodgovorni za bošnjačku tragediju, prije i poslije genocidne agresije.
Otud velimo da će se u „Farukovom cvijetu“ prvenstveno pronaći one Bošnjakinje koje nisu zatrovane ateizmom, već u duhu tradicije i vjere mogu osjetiti priču koja pripada tragičnoj prošlosti i nesigurnoj budućnosti bošnjačkog naroda, odnosno, priču bošnjačke žene koja je, i kao silovana žena, i kao stub genocidom progonjene bošnjačke porodice, ponijela najteži ovodunjalučki teret. Semantička povijest sintagme „bošnjačka žena“ ne može se vidjeti bez ratnog zločina kojemu je u vrijeme jugoslovenskih ratova 90-tih godina isključivo i streateški bila izložena Bošnjakinja. Četnici su organiziranim ratnim zločinom, dakle, hapšenjem, zatvaranjem i višemjesečnim silovanjem bošnjačkih žena, iracionalno pokušavali izmijeniti činjenicu da je srpski narod pola milenijuma genetski preoblikovan prisustvom turskih askera, kako kaže Predrag Matvejević. Bošnjačka žena je postala žrtva jadne svesrpske potrage za slavenskim ocem, a da je to tako dokazuje i činjenica da su četnici organizirano silovali samo bošnjačke žene, ali ne i žene u drugim narodima protiv kojih su ratovali. Četnici su progonili bosansku ženu, ženu muslimanku, jer su umislili da je ona ostatak turske vladavine, umjesto da prihvate kako su upravo oni – Srbi – jedini turski ostatak na Balkanu.
Na udaru svesrpskog zločinačkog ludila naći će se mnoge bošnjačke djevojke čija je apsolutna preokupacija bio san o školovanju, ljubavi, udaji, djeci, normalnom životu. Tragična junakinja naše priče, Prijedorčanka Lejla, za nekoliko hefti je prošla vasionsku razdaljinu od apsolutne posvećenosti tom normalnom djevojačkom snu, pa do apsolutne uklještenosti u pakao četničkog koncentracionog logora i masovnih silovanja. Ovo je istina koja u dejtonskim godinama smišljeno odumire iz bosanske javnosti, kao što je smišljeno i stvarana, smišljenim silovanjem. Oni koji su kreirali zločin, danas kreiraju zaborav tog zločina, i otud pojava ovakvih knjiga, kakva je „Farukov cvijet“ Jasminke Ibrahimović, imaju višeznačnu vrijednost, za moralni i antifašistički kredibilitet savremenog bosanskog društva.
Da li bi tragična junakinja naše priče baš sa takvom naivnošću tumačila pojavu srpskih paravojnih formacija u Prijedoru (Ove srpske hujdurme će ispuhati za koji dan.), da je u školi, recimo, izučavala neki roman o genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu? Kao što se, recimo, uči „Dnevnik Ane Frank“. Ta istina o četničkim zločinima je izbrisana iz društvenog sistema bivše Jugoslavije, kao što se i ova istina o posljednjem genocidu nad Bošnjacima organizirano briše iz dejtonske Bosne i Hercegovine. Literatura u ovom slučaju ima konkretno, edukativno, spasonosno značenje, jer buduću žrtvu uči oprezu.
A ko bolje može podučiti od majke?! Bošnjačka majka nije ništa znala o zločinima u Drugom svjetskom ratu, pa nije ni mogla podučiti svoje Lejle i Mirsade, svoje Faruke i Tarike, da nikada ne povjeruju u četničku smrt, jer je četnika u srpstvu dokle god ima muslimana u Bosni. Tako je i danas, kad bošnjačke majke nemaju odakle napojiti i na djecu prenijeti historičko pamćenje, jer je dejtonski sistem posvećen zaboravu. Sve ovo kazujemo kako bismo istakli društveni značaj romana Jasminke Ibrahimović, koji u našu dejtonsku zbilju dolazi nezvan, i nedočekan, a za Bošnjake, zatočene u pustinju pamćenja, životno bitan.
U „Farukovom cvijetu“ nećemo pronaći elitne estetske domete, jer ova literatura i nema ambiciju da korespondira sa teoretskim i filozofskim učenjima. Ona je prije na estetskom i dramaturškom nivou telenovele, doduše, ubačene u jedan tragični, bosanski, ratni i poratni ambijent. No, upravo ta činjenica, da Jasminka Ibrahimović nije pisala akademsko, već populističko štivo, operacionalizira društvenu, odnosno nacionalnu, a uže gledano „bošnjakinjsku“ misiju „Farukovog cvijeta“.
U namjeri da analiziramo „drugost“ Bošnjakinje u odnosu na okruženje i na povijesno iskustvo, mogli bismo poletjeti za feminističkom teorijom, ali je feminizam odveć pomodan, izlizan, krstjanocentričan da prihvati složenost uzroka i posljedica koje nosi razumijevanje silovane Bošnjakinje. Ipak, uputnim nam se čini ustanoviti okvir „bošnjačkog ženskog pisma“, koje korelira sa poviješću bošnjačke žene, dakle sa tragičnim transhistorijskim iskustvima, naročito iz posljednja dva rata. U povijesti bošnjačke žene ne postoji isturenija egzistencijalna tačka od one koju su, u ime svih bošnjačkih žena, pretrpjele silovane Bošnjakinje. Ako bismo formirali okvire „bošnjačkog ženskog pisma“, oni bi morali u sebi sadržavati one tačke povijesnog identiteta po kojima se prepozanje bošnjačka žena, a gdje je tragedija masovnog silovanja okosnica iskušenja i nepomućene odanosti islamskim i bosanskim imperativima.
Jasminka Ibrahimović je nastojala ustanoviti arhetipsku priču o Bošnjakinji koja je ponijela teret borbe za nacionalno i vjersko dostojanstvo, samim tim što je nastojala da nakon preživljene tragedije uspostavi normalan život, posvećen vjeri u Allaha dž.š., ljubavi prema Bosni i ljudima koje voli. Farukova Lejla je svojim uzdizanjem iz zatočeničke pogani svjedočila borbu za Bosnu, za Bošnjake, napose za opće civilizacijsko dobro, i utoliko se njen lik nameće kao uzor koji treba poštovati, kao što se poštuju stvarni ili fikcionalni nacionalni heroji, koji ne bi bili to što jesu da svoju fabulu ne zaokružuju romantičarskim tragosom.
U cijelom romanu Jasminke Ibrahimović nema ni traga ovoj vrsti objašnjavanja ili pojašnjavanja simboličke vrijednosti životnog puta junakinje Lejle. Jasminka Ibrahimović je iskusna novinarka. Već se iskušala u proznim formama. Istančani novinarski osjećaj za mjeru umnogome joj pomaže u književnosti. Ona piše tečno, bez viškova, pojednostavljeno i prijemčivo, u njenoj naraciji se situacije smjenjuju gotovo filmskom tehnikom, tako da je fabula rasterećena ma kakvih usporavanja i digresija, promišljanja i (samo)definiranja, pošto sam tok radnje ispostavlja zaključke i čitatelju daje funkciju tumača.
Estetska i narativna pojednostavljenost „Farukovog cvijeta“, to smjenjivanje sažetih situacija, potom, prisustvo patetike i direktnih emocija, ne odriču ovom romanu književni identitet, utoliko što književnu publiku ne možemo ograničiti samo na svijet književnih katedri i kritičara. Postoji, evo, i književna publika koja oskudijeva za književnim tekstom koji bi zadovoljio njene estetske i moralne svjetonazore. To je ona masovna publika koja prati tv sapunice, čita ljubavne romane, upija folk emocije, ali ni u jednom mediju ne pronalazi svoju priču i svoje likove. U dejtonskom sistemu nema bošnjačkih heroja i heroina, izuzev što islamofobična medijska scena proizvodi tzv. islamske teroriste, tzv. pedofile, bošnjačke kriminalce i osuđenike, ili pak andrićevske karikature u savremenoj izvedbi. Bošnjački narod vapije za svojom pričom, u kojoj će ogledati svoj ponos i dostojanstvo. Bošnjačke žene danas suosjećaju sa Meksikankama i nekakvim Gavijotama, ako šta i čitaju, čitaju o zaljubljenim i u bogatstvu napaćenim Džulijama. Roman Jasminke Ibrahimović, u estetskom i izvedbenom smislu koristi mas-medijske kodove današnjice, jer brzo i direktno prenosi radnju i stanje do konzumenta. „Farukov svijet“ će posve odgovarati estetskim refleksima bošnjačke mas-medijske publike, s tim što će se u tehničkoj ambalaži telenovele naći jedna tragična, i obavezujuća, bošnjačka priča.
Prijedorčanka Lejla je jedna od hiljade silovanih Bošnjakinja. U njenoj priči žive sve druge slične priče, a njena bi priča trebala da živi u svim preživjelim Bošnjacima. Samo književni tekst može kroz vrijeme i prostor prenijeti i zabaštiniti iskustvo prošlosti. Samo tako bošnjačka budućnost može upoznati iskustvo bošnjačke žrtve. I učiti se na njemu. Kako se više nikada ni jednoj bošnjačkoj djevojčici ne bi dogodilo da izraste u silovanu Bošnjakinju.
Batva, 19. III 2009.
Mr. Fatmir Alispahić