KRATAK ODGOVOR komesara Patriotske lige i vođe islamske revolucije Abu Fatmira Al Spahija voditeljici pederskog lobija u sarajevskom novinarstvu Ozrenki Trebi.
Od Trebe i Trebinih ne može mi usfaliti ni dlaka s glave, samim tim što moja bujna kosa raste iznutra. Ali, čudi me taj Trebo koji je nekoliko mjeseci svog života utušio u mržnji prema meni. Tužna je ta ukletost.
Ozrenka Trebo je historijska ličnost! On je prvi u historiji novinarstva napisao feljton o jednom novinaru. Haman sam i ja historijska ličnost, čim sam glavni lik u tom feljtonu. Količina mržnje i lažljivosti koja je izrečena u feljtonu – nevjerovatna je. Osoba koja ne može sputati, ili barem kontrolirati svoje bjesnilo, osuđena je na poraz. Novinar Trebo je sam sebe uhak’o. Zašto, onda, uopće pišem ovaj tekst?
Zvekanje feljtona
Mrsko mi je da pravim detaljnu analizu Trebinog feljtona. Nije inspirativno. Kao što mi je prošlog ljeta, recimo, bilo inspirativno sukobiti se sa 30-tak književnika koji su lupili da je Ivan Lovrenović – najznačajniji intelektualac u povijesti Bosne. Trebu je požderala mržnja prema meni. Zašto bih ja preživao njegovu žderotinu? Zato ću, onako, nabrzaka, bez uvida u feljton, napisati ovaj tekst, u kome želim primijetiti samo osnovne karakteristike ovog historijskog događaja.
Trebina historičnost prvu je promociju dobila kada je on postao – prvi novinar u povijesti koji je napisao samo jedan nastavak feljtona. Onda je na istu temu, pod drugim naslovom, započeo i ostavio nezavršenim drugi feljton. Prvi i posljednji nastavak prvog feljtona naslovljen je sa: Kako je Fatmir Alispahić spasio Bošnjake. Trebo je potom napravio pauzu od nekoliko brojeva, pa započeo feljton naslovljen sa: Fekalno-kanalizacioni klan sarajevskog novinarstva. Feljton nije završen, jer je Trebo zaključio da će po potrebi dopisivati nastavke. Neozbiljno. Tačka.
Konfuzija koju je Trebo pokazao u formulaciji teme, prenijela se u tekst. Tih četiri ili pet nastavaka iz dva petljanerska pokušaja, uključujući i spontane reakcije narodnih masa – neviđena su budalaština. Zajmio je Trebo da lažima dokazuje kako su moji tekstovi opsjednuti analnim otvorima, urinokulturom, kanalizacijom i sl. Bespredmetno. Tekstovi Marka Vešovića, u toj istoj novini, vrve od takvih stilskih osobenosti. A gdje nam je Zuko Džumhur? Sidran? Džamonja? Miler? Bukovski? Povijest pisane riječi je krcata žargonom ulice.
Književnost koristi sve kapacitete jezika, i gradi nove. Trebin paralingvistički koncept bi osiromašio jezik, do paragrafa. Totalna bljuzga.
Trebin je cilj bio izmontirati dokaze o F.A. kao zagađivaču javne riječi. U obilju navoda koje je pripisao meni, pronašao sam jedan, autentičan: analne odaje. Sjajno! Zar se može uvjerljivije naslikati poltronstvo nego kad se kaže da neko obitava u nečijim analnim odajama? Na mnogo mjesta Trebo je napisao kako određeni navod – nema biti čiji nego Fatmirov. On time priznaje da navodi nisu iz mojih tekstova, ali ih on smatra mojim. Pa, eto, smatram i ja da se Ozrenka Trebo zveka za pare sa strancima? Šta ćemo sad? Kud bi nas odvela proizvoljnost!
Majstor je sebi rekao: Bravo
Pošto je tema i izvedba Trebinog feljtona jedna jeftina curkuzanija, ja stvarno nemam o čemu više pisati. Mogao bih jedino palamuditi o Trebinim čirazlozima da ispiše svoj moralni i profesionalni poraz. Ali, šta mene briga za njega! Nisam ja hećim pa da ga liječim! Kad bi mi neko dao fin honorar, mogao bih do u džidžu dokazati kako je Trebo lagao i ljagao. …Kako je upravo on egzemplar zloupotrebe javne riječi s ciljem ljaganja i proganjanja nepodobnih likova.
Dovoljno je da dokažem kako od svih navedenih inkriminirajućih navoda, samo su jedan ili dva moji. Sve ostalo je laž. I jeftina montaža. Baška je što ja ne vidim ičeg lošeg u efektnoj upotrebi žargona ulice u kolumnističkom tekstu. Baška je što te stilske egzibicije burgijam samo u Dnevniku revolucije. No, Trebo je nekoliko simpatičnih situacija iz ove kolumne nastojao prikazati kao razvratni total moga novinarstva.
Dovoljno bi bilo i analizirati spontane reakcije narodnih masa, na tribini čitalaca, nakon okončanja nezavršenog feljtona, te dokazati kako je većina tih reakcija napisana u redakciji Starta. Recimo, u dvije reakcije se Trebi poručuje: Bravo, majstore! Nevjerovatno je da dva čitaoca spontano upotrijebe baš istu konstrukciju. U druge dvije reakcije se, ‘nako, napominje kako sam član Upravnog odbora Tuzlanskog pozorišta. (…Ja i zaboravio.) Opet, spontano. Onda, neka žena zahvaljuje Trebi što je napisao feljton zbog kojeg se ismijala kao nikad u životu. Sumnjam, jer je tekst dosadan. Tek dva reagiranja djeluju autentično. Pogotovo ono iz kojeg kipte kompleksi jednog lukavačkog NK radnika.
Helem. Pošto mi niko ne plaća da se bavim Trebom, i pošto mi Trebo nije inspirativan, sve ovo neću razglabati. Trebo je imao tu nesreću da se mnome bavi iz mržnje. Mjesecima. Ja taj osjećaj, hvala Bogu, ne poznajem, i zato sam sretan čovjek.
Insan u neumu
U ovoj priči ima nešto što ne razabirem. Zašto – ja? Koji sam to ja firaun pa da se o meni piše feljton? Da me se toliko mrzi? Da me se tako patološki želi uništiti? Znam da mi od Trebe i Trebinih ne može usfaliti ni dlaka s glave, samim tim što moja bujna kosa raste iznutra. Ali, začuđuje me ta nekontrolirana strast za uništavanjem komesara Patriotske lige i vođe islamske revolucije, Abu Fatmira Al Spahija. Kakav je to intelektualni neum koji sebi može dozvoliti luksuz da potone u baruštinu mržnje?
A sve je počelo tako što sam u nekakvom tekstu, nekad, usput, napisao riječ: Ozrenka. Ozrena Kebu je to strašno strefilo. Toliko ga je to strefilo da je sam od sebe napravio Ozrenku Trebu. Nisam ga ja tjerao da reagira i da se razotkriva. Sam pao, sam se ubio. Žao mi je. Stvarno. Ipak je on insan.
Br. 111, 6. VII 2004.