Istup Alije Izetbegovića na Trećem kongresu SDA, i hvalospjevi koje je za prosipanje magle i hipokrizije dobio bošnjački lider, ukazuju da je SDA još uvijek daleko od pameti i morala.
Treći kongres SDA bio je spektakl uzroka i posljedica bošnjačke propasti! Stranka pod čijim rukovodstvom je došlo do političkog i ekonomskog uništavanja bošnjačkog naroda, uopće nije otvorila raspravu o strategiji spašavanja bošnjačke preostalosti. Čak šta više, Kongres je prihvatio strategiju bježanja iz bošnjačkog živog blata, proklamirajući politički centar i multietničnost kao smjernice buduće ideološke profilacije SDA.
Uloga SDA u razaranju BiH
Ovakva SDA je Bošnjacima trebala 1990., kada je bošnjačke nacionalne interese trebalo braniti multietničkom platformom, a ne pristajanjem na igru SDS-a i HDZ-a o tronacionalnom suverenitetu. SDA je imala šansu da nakon 1990. koalira sa građanskim strankama i da BiH otrgne iz kandži legalizacije podjele BiH. No, SDA je do besmisla srljala u ljubavnu mržnju sa SDS-om i HDZ-om. Umjesto da suverenitet sa radničke klase pređe na građane BiH, on je prešao u šape tri nacionalne stranke, čiji su nacionalni legitimiteti zakonomjerno težili uspostavi nacionalnih suvereniteta. A da se SDA 1990. definirala kao narodna i multietnička stranka centra, i da je ostvarila vlast sa građanskim strankama, SDS i HDZ bi ostali u opoziciji, bez mogućnosti da legalno predstavljaju s&h interese. Njihov secesionizam bi pred međunarodnom zajednicom imao karakter kriminalnog i antidržavnog čina, umjesto što mu je SDA omogućila da dobije karakter legaliteta. SDA, kao koalicioni partner razarača BiH, snosi historijsku odgovornost za potpomaganje legaliziranja i legitimiziranja s&h nastojanja za čerečenjem BiH. Agresija koja je uslijedila time je dobila dokument za validnost, jer su zahvaljujući SDA, i SDS i HDZ postali legalni predstavnici srpskih i hrvatskih interesa u BiH. A da je SDA 1990. ušla u građansku koaliciju, tada bi suverenitet bio na građanima, a ne na konstitutivnim nacijama, i bilo bi neizvodljivo dovođenje s&h secesionista na nivo legaliteta. Otuda ovaj današnji ideološki preporod SDA biva degutantna manifestacija dvojnog morala. Dakako, dobro je to što SDA konačno shvaća da se bošnjački nacionalni interesi trebaju braniti i afirmirati multietničkom platformom, ali, zar je moguće izvršiti tako krupan zaokret, a ne osvrnuti se na štete koje su proizvedene decenijskim srljanjem u antibošnjački politički koncept.
Zapravo, temeljno pitanje koje se nameće nad svim, novim, probosanskim stavovima Trećeg kongresa SDA, jeste: A zašto to nije učinjeno prije? Odmah po osnivanju SDA? Još 1990. je bilo potpuno jasno da i beogradski i zagrebački režim vide svoje dijelove BiH, i da ovdje instaliraju nacionalne stranke koje secesiji treba da obezbjede odoru legaliteta. Najmanje što je mogla učiniti bošnjačka nacionalna stranka jeste da ne pristane na političko bratstvo sa onima koji su bjelodano protiv Bošnjaka, samim tim što su samo za sebe.
Izborni džihad za interese HDZ-a
Lider SDA je i u toku genocidne agresije na Bošnjake imao desetine prilika da se distancira od antibošnjačkog političkog koncepta. Što je više nastupao kao lider Bošnjaka, to je manje bilo države, a time i ostvarivnosti bošnjačkih nacionalnih interesa, a više onih koji su protiv BiH. SDA je u toku agresije stajala iza politike dogovaranja i pregovaranja sa ratnim zločincima, sa političkim s&h strukturama za koje se već tada znalo da su odgovorne za etnička čišćenja i masovne likvidacije bošnjačkih civila. To je od nas tražila međunarodna zajednica – imaju običaj reći prvaci SDA kad objašnjavaju svoje ratno koaliranje sa SDS-om i HDZ-om. Možda je međunarodna zajednica upravo trebala to svođenje države BiH na bošnjačkog lidera, koje se dogodilo onog časa kada je bošnjački lider pristao da sjedanjem za pregovarački sto legitimizira jednaka prava s&h secesionista. Nakon predizborne koalicije iz 1990, ovakav korak je bio logičan sa aspekta kontinuiteta antibošnjačkog koncepta SDA. Znano je da je ta politika upornog legitimiziranja s&h separatističkih nastojanja na koncu rezultirala Vašingtonskim i Dejtonskim sporazumom, i svođenjem stvarnosnog bošnjačkog suvereniteta na frtalj Bosne. Kadrovi SDA su u martu 1994. pristali da Bošnjake strpaju u Federaciju, i još tada su srpskom entitetu poklonili 49 odsto bh. teritorije. Kasnije priznavanje Republike Srpske, i Dejtonski sporazum, tek su imali finalni karakter.
SDA je i nakon ovih harakirija nad bošnjačkim interesima imala mnogo šansi da preusmjeri djelovanje ka revitalizaciji BiH kroz transformaciju svoje politike. Prvi poratni izbori 1996. protekli su u velikim skupovima na kojima se orio tekbir, kao da je džihad, a ne izbori u multietničkoj BiH. Koaliranje SDA sa HDZ-om još jednom je potvrdilo kontinuitet antibošnjačke politike najveće bošnjačke stranke. Dok su kuće bošnjačkih povratnika u Stocu i Čapljini razvaljivale ustaške bombe, SDA je šutala, jer je više volila svog koalicionog jebača, nego bošnjačku sirotinju.
I izbori 1998. su potvrdili isto. SDA je više volila vlast nego narod. Zato su još dvije godine koalicije sa HDZ-om protekle u ignoriranju desetine pojava koje su direktno bile usmjerene protiv bošnjačkih interesa. Ustaše su marisale Bošnjake na svakom koraku, privatizirale šta im se htjelo, ali SDA se nije suprotstavljala ni pljački mostarskog Aluminija, ni hrvatskoj struji, pošti, televiziji, općenito, hrvatskoj državi na 27 odsto bh. teritorija. To što je Hrvata u BiH po popisu iz 1991. bilo tek 16,60, a što su poklopili više od frtalja Bosne, SDA nije iritiralo. SDA je smatrala da je časnije koalirati sa bošnjačkim ubicama, nego se transformirati i pridružiti strankama probosanske provinijencije.
Prosipanje magle i hipokrizije
Onda je došla 2000. godina i SDA je otišla u vražiju mater. Međunarodna zajednica je ustoličila SDP-Alijansu, čiji je zadatak da nastavi politiku SDA na razaranju BiH i uništenju bošnjačkog naroda, ali pod kontrolom s&h lobija u međunarodnoj zajednici. Period vladavine SDP-Alijanse otkrio je ogromnu karakternu slabost kadrova SDA, od kojih su mnogi danas vjerniji Alijansi nego što su to ikad bili svojoj stranci. Dotakavši dno, SDA je počela da se bavi bošnjačkim i bh. interesima. U posljednjih godinu dana SDA je objavila desetine korisnih stavova, uočavajući i apartheid u Stocu, i etnički inžinjering u Žepču, i antibosansku politiku OHR-a na BHT, i fašizam u RS, i mnogo toga o čemu je šutala dok je bila na vlasti. Da je bogdom bilo te iskrenosti kad je SDA imala moć, danas bi mnogo stvari bile bolje, i časnije.
Na žalost, istup Alije Izetbegovića na Trećem kongresu SDA, i hvalospjevi koje je za prosipanje magle i hipokrizije dobio bošnjački lider, ukazuju da je SDA još uvijek daleko od pameti i morala. Izetbegović je morao objasniti otkud to da se SDA odjednom zalaže za ustavne reforme do uspostave decentralizirane države multietničkih regija, kad je dojučer istrajavala na dejtonskom konceptu entitetskih podjela. Kad kažemo do jučer, onda to mislimo bukvalno, jer je nedavno, zahvaljujući SDA, usvojen segregacijski Izborni zakon, koji pečati entitetske podjele i BiH dijeli na dvije zasebne države. Otkud to da je SDA danas za multietničke regije, a usvajanjem Izbornog zakona je potvrdila da joj je bitniji izborni suverenitet RS, nego budućnost BiH?! Otkud takav zaokret kad je SDA, zajedno sa poslanicima SDP-a, u Federalnom parlamentu prihvatila specijalne veze Federacije i Republike Hrvatske, i time legitimizirala specijalne veze RS i Jugoslavije. Izetbegović lažno optužuje SDP za neprincipijelne kompromise nakon zaključivanja sporazuma o specijalnim odnosima SRJ i RS, jer je i njegova stranka suodgovorna za legitimiziranje ove gluposti.
Zašto se transformira SDA?
Izetbegovićev govor kao da je pisao Dr Esad Zgodić ili neko od autora iz sjene koji godinama pameću i bosanskim patriotizmom filuju lidere alternative. Izetbegovićev govor je dobar, ali lažan. Neubjedljivo je kad iz usta čovjeka koji se zove Alija Izetbegović izlaze izjave tipa – delegati stranke će glasati za sve probosanske zakone – a da se ne objasni zašto delegati stranke i dosad nisu glasali za sve probosanske zakone. Ili, zašto će sad, odjednom, na zastavi stranke umjesto zelenog polumjeseca biti ljiljan, kad bi bilo korisnije da se to dogodilo prije? Zašto će se SDA redefinirati iz populističkog pokreta u politički centar, kad se i to trebalo dogoditi prije? Otkud SDA-u moralno pravo da zamjeri SDP-u što je pristao na preimeniovanje Dana državnosti u Dan antifašizma, kad je SDA godinama siledžijski razvaljivala antifašističku tradiciju BiH, poistovjećujući naš najveći dokaz o sudjelovanju u svjetskoj historiji – sa komunizmom. SDA je ukidala antifašistička obilježja, nazive ulice, škola, trgova, ustanova, baš kao što su činili i četnici i ustaše. U toj anti-antifašističkoj pomami jedino im je Bešlagićeva građanska Tuzla išla na ruku, ukidajući sve antifašističko i imenujući dvije ulice po fašistima iz Drugog svjetskog rata.
Ili, zašto se baš sad pojavljuje inicijativa o uvođenju bosanske nacije? Sada su sazreli uvjeti – najgluplji je mogući odgovor koji se čuje iz SDA. Najzreliji uvjeti za sve ove stavove i inicijative su bili 1990. godine, kada je još uvijek u bh. društvu stvarnosno živjela ideja bosanstva, bratstva i jedinstva. Što se duže srljalo u ideju podjele, to smo dalje bivali od mogućnosti da sačuvamo smisao bh. društva, a time i države.
Ideološki zaokret SDA zapravo je nezvanično priznanje da je u pogledu svih ovih stavova – SDA bila na pogrešnom putu. Bilo bi pošteno da se to javno kaže, i prizna, i da se otvori slobodan dijalog o štetama koje su SDA-ovske nacionalističke budalaštine nanijele bosanskohercegovačkoj ideji, bez koje nema ni ostvarenja bošnjačkih nacionalnih interesa. Dok se o bivšoj SDA, u samoj SDA, ne progovori kao o štetočini, dotle ni nova i preporođena SDA ne može nositi znak časti i istine.
Treći kongres SDA je bio manifestacija laži, samim tim što nije rečeno – zašto se transformira SDA.
Br. 36, 17. X 2001.