Ubijati djecu, pred djecom ubijati njihove roditelje, izlagati djecu najdrastičnijim traumama, i sve to u totalnoj masovnosti, bez granica i ograda – postalo je opće mjesto tzv. antiterorizma. Ubiti unuka Sadama Huseina, ubiti troje unučadi Muamera Gadafija, pobiti sinove iračkog i libijskog lidera, ubiti Osamu bin Ladena pred njegovom djecom… – jesu li sve to legitimni vojni ciljevi tzv. svjetske borbe protiv terorizma?! Postoji li onda razlika između jednih i drugih?
“Sadamove sinove Amerikanci su smaknuli kao pse, ali niko u tome nije vidio barbariziranje civilizacije, već se ubistvo pozdravljalo kao da je riječ o osvajanju zlatne medalje na Olimpijadi. U savremenoj povijesti nije zabilježeno da lideri najmoćnijih zemalja pozdravljaju ma kakva ubistva. Posve je jasno da Amerikanci nisu morali ubiti dvojicu Sadamovih ubica, a i Sadamovog maloljetnog unuka. Kuća u Mosulu mogla se držati pod opsadom sve dok se braća ne predaju. Amerikanci su pogazili pravo na suđenje, i sami presudili, smrtnom kaznom. Da je riječ o strateškoj namjeri, svjedoči i nekrofilski tv spektakl, neviđen u povijesti, koji se dogodio u improviziranoj mrtvačnici na bagdadskom aerodromu, kada su slikana unakažena tijela Udaja i Kusaja. Satelitske tv su opsjele planetu ovom morbidnošću. O ubistvu s predumišljajem svjedoči i cinični poziv Sadamu Huseinu da dođe i preuzme tijela svojih sinova. Ratni zločin, u razvratnoj maštovitosti, tako je po prvi put u povijesti ustoličen kao vrlina moćnijeg dijela civilizacije. Nije sporno kad zločinci imaju zločinačku maštu, ali je strahobno kad silom proklamirani pravednici preuzimaju i nadgrađuju zločinačke obrasce mentalnog razvrata. Zlo je danas dominantno, i zarazno. Iako moralni principi u toj fašističkoj stvarnosti ne mogu ništa promijeniti, bitno ih je sačuvati, njegovati, opetovati, jer od tih tračaka neokaljanje svijesti ovisi budućnost civilizacije. Upravo zbog toga želimo upozoriti da naše društvo, putem globaliziranih medija, postaje žrtva razvratne Amerike. Bez imalo kritičke svijesti naši su mediji preuzeli američku veselu sliku ratnog zločina nad Sadamovim sinovima. Našoj je javnosti servirano da je posve normalno kad Amerikanci bez suda presude da ubiju i da ubijene uslikaju, nekakve, ma koje, ljude. Niko nema pravo ubijati ljude, pa makar ti ljudi bili i ubice, jer se tako izjednačavaju različiti polovi, a Dobro ostaje usamljeno.“
Ovo je odlomak iz mog teksta „Svečanost ubistva“, objavljenog u magazinu „Walter“ (br.87) od 5. avgusta 2003. godine. Istovjetan barbarizam potvrdit će se 30. decembra 2006. kada je snimljeno i čovječanstvu prikazano vješanje iračkog diktatora Sadama Huseina. U međuvremenu, Svijet je saznao za zatvor Abu Graib u kome se „američki prosvjetitelji“ homoseksualno iživljavaju nad muslimanskim zatvorenicima. Procurile su informacije o strašnim torturama u Guantanamu. Sve to nije otvorilo raspravu o humanističkom, pa i mediološkom karakteru navodne pravde koja koristi zločinačka i razvratna sredstva u svome realiziranju. Ostavljen je utisak da je posve normalno da Amerikanci javno, bez suđenja i objašnjenja, ubiju dva sina i unuka Sadama Huseina, čime je svetska pravda preuzela obrasce tzv. krvne osvete, kakva još postoji u divljačkim selima iz kojih potiču Radovan Karadžić i Marko Vešović. Svijet je prihvatio za normalno da Sadamov unuk bude ubijen jer mu je Sadam djed, da smrtna kazna nad Sadamom podrazumijeva televizijsko predstavljanje njegovog mrtvog tijela i slomljenog vrata, da stotine ljudi mogu biti zatočeni bez dokazane krivice i maltretirani kao u fašizmu i komunizmu. Jesu li to standardi u ime kojih Amerika uzurpira status svjetskog pravednika? Da li šutnja javnosti znači odobravanje?
Antiislamizam je fašizam SDP-a
Javnost je obesmišljenja činjenicom da se njome upravlja medijskim montažama iza kojih stoji ekonomska i politička moć, a ne princip istine. Valjda su toga postali svjesni i vladari izmontirane „istine“, koji su pogubili etičke i estetičke kriterije, budući da svako zlo mogu upakovati u dobro, i obratno. Samo tako moguće je objasniti drskost globalnih vladara koji bez imalo zazora izmišljaju krize u muslimanskim državama, kako bi imali providan i neutemeljen razlog za intervenciju. Ispostavilo se da je lažno i montirano bilo glavno uporište za američku intervenciju u Iraku, jer Irak nije proizvodio nikakvo zabranjeno oružje. Znali su to američki i britanski lideri kada su na prevaru odveli svoje vojnike u Irak, da razore zemlju i skrive smrt preko 100.000 ljudi. Zato Sadamovo doba djeluje kao idila.
Sa istom jeftinom i providnom montažom lažnih argumenata pokrenuta je nedavno zapadna invazija na Libiju. Sjećamo se svjetskih izvještaja o demonstracijama i sukobima, o žrtvama Gadafijeve torture, u isto vrijeme kada su evakuirani bosanski radnici iz Libije, koji su dolazili sa informacijama da u Tripoliju nema nikavih sukoba. Medijski „mefistofeles“ je lažima o navodnim zločinima Gadafijevih snaga nad libijskim narodom pripremao teren za vojnu intervenciju „zapadnih spasitelja“, za koje se na iračkom primjeru ispostavilo da je bolje kad ništa i nikoga ne spašavaju. Na talasu te hajke protiv Gadafija neko je u Sarajevu uspio postaviti pitanje o Gadafijevoj donaciji Rijasetu Islamske zajednice, te predložiti da se te pare vrate. Gadafijeva donacija je došla od legalnog predsjednika legalne države, kojega „kriminalnim“ čini jedino kriminalni medijski kontekst čiji je zadatak da izmišlja ciljeve na koje će napadati zapadni žandari. A pošto je naše društvo sitno i potkupljivo, niko više i ne računa da treba o nečemu imati svoje mišljenje, već je glavna vrlina u utrkivanju ko će bolje služiti jačima, ma koliko da su lažljivi i primitivni. Demokratičnost se mjeri stupnjem utkrivanja da se pronađu Gadafijevi prsti u Sarajevu, ne bi li se tako moglo asistirati u kakvom progonu vještica i zavrtanju ruku.
Sjećamo se još kako se SDP-Alijansa Zlatka Lagumdžije, kada je došla na vlast 2001., trudila da izmisli tzv. islamski terorizam u BiH, ne bi li bila ugledana kao američki partner, pa je u tu svrhu čak oformila državno tijelo i raspisala nagradni fond za one koji nešto sumnjivo primijete. Mogao je svako svakog prijaviti, i za to biti novčano nagrađen. Za ovih deset godina podanička strast je u nas toliko usavršena da vojnički reagira na svaki globalni mig: kad se dogodi intervencija potiv Gadafija, krene se u istraživanje libijskih donacija, kad se dogodi ubistvo Osame bin Ladena, opet se otvore izmišljotine o njegovom boravku u Bosni. Pozitivno je što je drugi bošnjački član (hrvatski je izopćen!) Predsjedništva BiH Željko Komšić u povodu 9. maja, Svjetskog dana pobjede nad fašizmom, kazao kako je – „antiislamizam obilježje današnjeg fašizma i nacizma“ – ali ta izjava biva izraz dvojnog morala sve dok Željko Komšić ne odgovori – ko je u Sarajevu u posljednjih deset godina manifestirao taj antiislamizam, kao obilježje fašizma i nacizma. Željko Komšić to neće kazati, jer bi prva adresa morala biti njegova partija i njegov lider, SDP i Zlatko Lagumdžija, pa onda mnogi drugi prirepci ovog sarajevskog antiislamističkog, tj. fašističkog brloga.
Antiislamizam živi kao demokratski standard, a ne kao fašizam, i u samom Sarajevu, gdje niko nema snage primijetiti razliku između Komšićeve izjave i Komšićeve partije. Sarajevo više nema kapaciteta da afirmira elementarnu ljudsku slobodu da se misli svojom glavom, pa i tako što ćemo kritički govoriti o kriminalnoj zapadnoj invaziji na Libiju, i tako što ćemo kazati kako su izmišljotine o Bin Ladenovom hodanju kroz ratnu Bosnu isključivo u svrhu relativiziranja bošnjačkih žrtava i pranja velikosrpskog (četničkog) i velikohrvatskog (ustaškog) projekta. Bosanska javnost je postala samo još jedan zakupljeni i zaglupljeni medijski kanal globalizirane javnosti. Pošto se ta inercija kosi sa principima aktivne demokratije, stvarne a ne formalne slobode, mi ovdje svjedočimo izvorne vrijednosti slobode govora, koja podrazumijeva da sumnjamo, pitamo i pretpostavljamo.
Obama do Osame, Osama do Obame
U ovom našem dijelu svijeta, kojim navodno vladaju zapadni standardi, što će reći humanost i milosrdnost, niko nije ništa rekao protiv ubistva najmlađeg sina libijskog lidera Gadafija, Saif al-Araba, i njegovo troje djece, Gadafijeve unučadi. Počinili su to ubistvo bombarderi NATO snaga, kada su bombardirali Gadafijevu rezidenciju, u kojoj se zatekao i 29-godišnji Saif al-Arab, njemački student, sa svoje troje djece. Iz NATO-a su cinično saopćili da su gađali zapovjedni centar, a ne rezidenciju, što će reći da su gađali baš tu zgradu i baš te ljude. …I baš tu djecu. Njihova krivica je što su se zatekli u objektu za koju NATO smatra da je „zapovjedni centar“. Trebao je rahmetli Saif parapsihološki predvidjeti šta misli NATO, pa svoju djecu ne voditi kod dede Muamera!? Djeca su, dakle, legitimni vojni cilj NATO bombardera, kad se nađu tamo gdje pada ta prosvjetiteljska i demokratična bomba.
Dan-dva poslije Gadafijovog sina i troje unučadi, ubijen je Osama bin Laden, mada je kao i sinovi i unuče Sadama Huseina mogao biti priveden pravdi i pred pravosudnim instancama suđen za zlodjela koja je počinio. I ovdje je „svečanost ubistva“ nadjačala pravosudne imperative, koji bi Svijetu ponudili jedno pravedno, argumentirano i korisno suđenje najtraženijem svjetskom teroristi. Doduše, možda se Amerika plašila prljavog veša kod svog bivšeg saradnika, bin Ladena, pa mu je mafijaški elegantno začepila usta. Medijskom mrežom je razaslana slika unakaženog bin Ladenovog lica, za koju je i američki Predsjednik kazao da je odvratna. Pa što će nam onda unakaženo lice ubijenog čovjeka u našim domovima, na tv ekranima? Američka akcija u Pakistanu je podrazumijevala i medijski plan, što znači da je slika mrtvog bin Ladena osmišljena prije, kao dokaz i kao poruka. A s kojim ciljem? S istim onim s kojim je svaki totalitarizam disciplinirao glasove slobode i razuma.
Zarobljena javnost ne samo da se nije previše okupirala pitanjem – zašto je bin Laden nakon hapšenja ubijen, a ne priveden ruci pravde? – već je pored „odvratne slike“ posve previdjela najproblematičniji dio ove priče, a to je da je ubistvo izvršeno u prisustvu djece. Ta bestijalnost – ubiti oca pred djetetovim očima – istovjetna je bestijalnosti sa kojom svjetska javnost uopće nije odreagirala na ovaj momenat. Ako smo saglasni da je bin Laden terorista, pa čak i ako njeg život prihvatamo kao legitimnu vojnu metu američkih snaga, ne možemo se – u ime humanizma! – miriti sa činjenicom da je ubijen, a nije morao biti ubijen, pred očima svoje djece. Jer ta djeca nisu ništa skrivila da bi cijelog života bila obilježena ovom traumom! Niti je šta skrivio malodobni unuk Sadama Huseina da bi čekao smrt u opkoljenoj kući i bio ubijen sa svojim ocem i amidžom. Niti su šta skrivila djeca Gadafijevog sina da bi posljednje trenutke svojih čistih života proživjeli u paklenom strahu zbog bombardovanja kuće u kojoj su se zatekli. A šta je tek sa traumama Bog zna koliko hiljada muslimanske djece pred kojima su Amerikanci ubijali i tukli njihove očeve i djedove, upadali u kuće i ponižavali svetost muslimanske porodice? Ubijati djecu, pred djecom ubijati njihove roditelje, izlagati djecu najdrastičnijim traumama, i sve to u totalnoj masovnosti, bez granica i ograda – postalo je opće mjesto tzv. antiterorizma i globalne medijske kulture.
Najveće mrlje na antifašističkoj mapi svijeta predstavljaju masovni zločini koje su počinili Saveznici u Hirošimi, Nagasakiju, Drezdenu, Blajburgu., itd. – čime su čistoću slobodarske ideje zaprljali zločinačkim metodama protiv kojih se navodno bore. Svjetska borba protiv terorizma bi se morala razlikovati od tog terorizma, po humanističkoj i estetičkoj uviđavnosti, ako ne želi da počne ličiti na svoju razliku, kao što danas liče dvije suprotstavljene riječi: Obama i Osama.
(Ovaj tekst je posvećen muslimanskoj djeci Gornje Maoče kao izraz suosjećanja sa strahovima koje je na njihovim nježnim dušama ostavio teror dejtonske policije, koja je u zoru 2. februara 2010. opkolila njihovo selo, bez razloga hapsila i maltretirala njihove očeve, a da za to zlodjelo nikada niko nije odgovarao.)
Broj 293, 13. V 2011.