Sramno je protekla godišnjica smrti prvog bh. predsjednika Alije Izetbegovića. Malo se o Aliji pričalo u Sarajevu, i u Goraždu, i to je sve. Prisjetimo se kako je Jugoslavija godinama obilježavala četvrti maj. Daleko od toga da bi titoistički glamur bio primjeren Alijinoj suštini, skromnosti, duhovnosti.
No, u svim našim sredinama se 19. oktobra trebao osjetiti miruh pamćenja i pijeteta. A nije. Gdje su akademije u slavu i čast Alije Izetbegovića, u Tuzli, Cazinu, Jablanici, Stocu…?
Nigdje, izuzev u Sarajevu i Goraždu. Državne televizije su se Alije sjetile samo u informativnim emisijama, i to tako što su kazale da će njegovo mjesto odrediti povijest. …Toliko je Alija “sporan” da je o njemu opasno kazati i jednu pozitivnu riječ. Mamlazi sa Kameleon-radija u ovom povodu su priredili anketu o Aliji Izetbegoviću.
Onda su našpanovani SDP-ovi jurišnici sasuli drvlje i kamenje po Aliji. Jedva se uspio do telefona probiti neki Bošnjak da kaže kako je sramota to što se čini na godišnjicu Alijine smrti. Eto, ne morate voliti Aliju, ali ako volite ovu zemlju, onda morate cijeniti i instituciju prvog Predsjednika bh. države u povijesti. Taman posla!
Ali, da je SDA, samostalno, ili preko kantonalnih i općinskih organa vlasti, priredila seriju lokalnih akademija, o liku i djelu Alije Izetbegovića, ne bi se ostavio prostor drogiranim besposličarima sa krmećih radio-stanica da 19. oktobra ispituju ko je bio Alija Izetbegović. Jer je samo ispitivanje javnosti – poniženje i za Aliju i za Bošnjake. Nisu oni krivi što mrze Aliju. Oni su plaćeni za to. Krivi smo mi što ne osjećamo potrebu da primjereno pamtimo, i štitimo, svoga prvog Predsjednika. Štakori uvijek gmižu dokle im se pusti.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 27.10.2004.