Čini se da u Beogradu mnogo bolje poznaju šta će sve izgubiti SCG, nego što u Sarajevu poznaju šta će sve dobiti BiH, ukoliko se realizira Tužba BiH protiv SCG pred Svjetskim sudom pravde u Hagu. Ipak, uspješno djelovanje Fondacije “Pravda za BiH” nas uvjerava da sve veći broj naših ljudi razumijeva egzistencijalnu bitnost Tužbe.
Prije nekoliko brojeva pisali smo o dotad najvećoj polemici koja je izbila između srpskog i i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Borislava Paravca i Sulejmana Tihića. Povod je bila Tihićeva inicijativa za ustavnim promjenama, u interesu jednakopravnosti i demokratije, na šta je Paravac odgovorio agresivnim tonom, maltene prijeteći novim ratom: “Ta frustrirana i napadna potreba neodoljivo podsjeća na neke izjave iz prošlosti o žrtvovanju mira za suverenu BiH. Moramo li ponovo da brojimo žrtve, i to samo na jednoj strani?”
Ovakvih polemika nije bilo dok je vladala SDP-Alijansa, pa bi se na prvi pogled učinilo da povratak nacionalnih stranaka na vlast generira konfliktne situacije. Naprotiv, neprincipijelnost koju je SDP-Alijansa iskazivala spram prihvatanja dejtonske, osvajačke realnosti, najdublja je konfliktnost koja se može zamisliti. Jer, ako se BiH neće vratiti u svoje prirodno stanje, jednakopravnosti svih njenog naroda i građana, to će upravo biti dugoročni izvor raznih konflikata. S druge strane, principijelno insistiranje da se ustav prilagodi imperativu jednakopravnosti, nije nikakva kabadahijska nakana, već prosta borba demokratije protiv retrogradnih pojava i stremljenja. No, Tihićevu principijelnost, koja je od Borislava Paravca dočekana pod nož, mnogi su bili spremni tumačiti kao dokaz da su nacionalne stranke, poglavito SDA, izvor konflikata. Ako bismo prihvatili takvu tezu, onda bismo pristali na neprincipijelan odnos prema bh. budućnosti, kakav je iskazivala SDP-Alijansa, u nakani da prešuti sve što bi moglo uvrijediti istinske nacional-šoviniste, koji Mirovni sporazum razumijevaju kao međunarodno priznanje etničkog čišćenja i ustoličavanja etnonacionalnih pustinja u BiH.
Da li je Armija RBiH bila agresor na Srbiju?
Prije neki dan dogodila se nova razmjena polemičke vatre između Sulejmana Tihića, koji u brk kreše istinu o genocidnom porijeklu Republike Srpske, i Borislava Paravca koji nemušto pokušava genocidnost Karadžićevog entiteta zaodjenuti u plašt demokratije.
Povod za novu polemiku bila je nova prijetnja, reklo bi se ucjena srbijanskog ministra pravde Vladana Batića da će – “Međunarodnom sudu pravde u Hagu dostaviti ogromnu dokumentaciju koja dokazuje da je nad srpskim narodom izvršen genocid za vrijeme rata u BiH, ukoliko BiH ne povuče Tužbu za agresiju i genocid”. Na ovu prijetnju reagirao je Sulejman Tihić, briljantnom logikom, rekavši da – “niti Batić, niti bilo ko drugi, nema dokaza da je BiH počinila zločin na teritoriji SRJ / Srbije i Crne Gore, ili nad njenim građanima, što je jedino relevantno u ovom postupku”. Tihić je maestralno poentirao na kraju saopćenja, potpuno ogolivši stav srbijanskog ministra, opet kroz prostu, sabranu logiku: – “Batić takođe zaboravlja da Srbija i Crna Gora nije ovlaštena da brine o građanima BiH, odnosno da zastupa bosanske Srbe, jer je njihova država Bosna i Hercegovina” – zaključio je Tihić.
Preciznim definicijama Tihić ne samo da je diskreditirao stav srbijanskog ministra pravde, već je i razgolitio tu velikosrpsku intenciju, kojom se samo potvrđuje da Srbija i Crna Gora jesu bili agresor na BiH. Ministar Batić kad govori o navodnom genocidu nad srpskim narodom sigurno ne misiji na Srbe s onu stranu Drine, jer je svakome jasno da jedinice Armije RBiH nisu imale fizički pristup Podrinju, pa nisu mogle ni prelaziti u Srbiju kako bi vršile genocid. Srbijanski ministar pravde dakle misli na bosanske Srbe, ali – šta se to njega tiče?! Spor pred Svjetskim sudom pravde ima međudržavni, a ne unutardržavni karakter. Ovo ne razumije ni Borislav Paravac, koji je u prethodnoj polemici sa Tihićem poručio: “Moramo li da insistiramo na tužbama umjesto na dobrim međudržavnim odnosima?”
Nema nikakve razlike između Batićeve brige za pitanja bosanskih Srba, i Paravčeve brige za srbijanske interese u sporu sa bh. državom. I na osnovu ovih očitovanja je jasno da srpska politika s ovu i s onu stranu Drine nastavlja da ima svesrpski karakter, odnosno, da ni Beograd, ni Banja Luka ne prezaju od ispoljavanja velikosrpskog karaktera, po kome je bosanskim Srbima bliži Beograd, nego Sarajevo, dok su Srbijancima bliži bosanski Srbi, nego imperativ poštivanja njihove bh. državne zajednice.
Ulaganje u političku budućnost BiH
Na sličan način srbijanskom je ministru pravde lekciju održao i Sakib Softić, agent BiH u sporu protiv SCG. Softić upozorava Batića na obavezu SCG da se sva relevantna dokumentacija o navodnim ratnim zločinima treba dostaviti Haškom tribunalu. Dakle, Batić je izrečenom ucjenom o posjedovanju nove obimne dokumentacije o navodnim ratnim zločinima nad Srbima, koju će dostaviti Svjetskom sudu, priznao da tu dokumentaciju nije dostavio Tribunalu u Hagu, što je u slijedu državnih obaveza SCG bitnije od međudržavnog spora.
Ovaj detalj zapravo otkriva da je vjerovatno riječ o blefiranju, jer kad bi SCG imale ma kakvu novu dokumentaciju o navodnim zločinima nad Srbima, ona bi se istog časa našla na Haškom tribunalu. Uz to, vrijedi primijetiti da posjedovanje dokumentacije o navodnim zločinima nad bosanskim Srbima još jednom potvrđuje dokaze o agresiji SCG na BiH, jer je drukčije neobjašnjiva činjenica da susjedna država sakuplja informacije koje se tiču BiH.
Suilejman Tihić je takođe u svom reagiranju postavio pitanje Batićevih dokaza koji služe za isprazno ucjenjivanje, umjesto da se, u skladu sa preuzetim obavezama SCG nađu na Haškom tribunalu. – “Ukoliko raspolaže bilo kakvim dokazima o zločinima počinjenim nad građanima i narodima BiH (i to ne samo bosanskim Srbima!), a koji su se dogodili na području BiH, treba da ih prezentira javnosti i Haškom tribunalu” – pručio je Tihić.
I Tihić i Softić su kategorički odbili mogućnost bilo kakvog licitiranja sa povlačenjem Tužbe protiv SCG – “pogotovo zato što je Međunarodni sud pravde odbio i posljednje prigovore tužene strane”. Otud bi Batićevu ucjenu trebalo tumačiti tek kao jedan od brojnih i raznorodnih pritisaka na BiH da se odrekne Tužbe, ali i kao još jedno uvjerenje bh. javnosti da SCG i te kako dobro razumiju posljedice koje proizilaze iz po njih negativnog ishoda Tužbe. Čini se da u Beogradu mnogo bolje poznaju šta će sve izgubiti SCG, nego što u Sarajevu poznaju šta će sve dobiti BiH, ukoliko se realizira Tužba protiv SCG. Tek u posljednjih pola godine može se reći da kritična masa bh. građana, a poglavito Bošnjaka, razumijeva da od realizacije Tužbe ovisi politička budućnost BiH, jer ukoliko se ne demontiraju rezultati agresije i genocida, BiH će zauvijek ostati raspolućena u krvavom zagrljaju iz Karađorđeva.
Činjenica da je Fondacija “Pravda za BiH” za vrlo kratko vrijeme, od pojedinaca i organizacija, sakupila oko 750.000 maraka za finansiranje procesa protiv SCG, ukazuje na zavidan nivo shvaćanja naših ljudi da je realizacija Tužbe najdirektnije ulaganje u budućnost Bosne i Hercegovine.
Antrfile
Paravac nastavlja po starom
Na Tihićevo reagiranje na Batićevu ucjenu stigla je reakcija iz kabineta Borislava Paravca, u kojoj su čak neke rečenice potpuno, u bobu identične, rečenicama iz Paravčevog reagiranja od prije nekoliko mjeseci. Paravac negoduje jer Tihić – “po ko zna koji put kvalifikuje RS kao genocidnu tvorevinu”, te ponavlja tu staru rečenicu da to – “ne doprinosi napretku i prosperitetu BiH i velikim naporima koje svi zajedno ulažemo na stvaranju demokratskog društva”, itd, itd. Sa Paravčevim stavovima ne vrijedi polemizirati, jer bi to bilo uzaludno trošenje novinskog prostora, budući da se svaki od njegovih proizvoljnih stavova može pobiti sa hiljadama argumenata.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 30.07.2003.