Ko će se moliti Bogu u tuzlanskom zatvoru?
U tuzlanskom zatvoru je jedino pripadnicima islamske vjere omogućeno ispovijedanje. Upravnik zatvora smatra da je to znak naše tolerancije prema onima koji su genocidni, a krivi su i osuđeni.
U tamna vremena komunističke torture, u kojima su se poltroni množili poput pacova u Australiji, bilo je gotovo uobičajeno da se događaju, u interesu naroda i partije, svakorazni izumi. I koliko god bili neuračunljivi, izdizani su na pijedestal genijalnosti.
Tako je napravljena hidrocentrala u Suhom Dolu, s namjerom da se naknadno nabavi – rijeka. Napravljena je termoelektrana u Gacku, a da u blizini nigdje nije bilo uglja. 1975. u Tuzli je napravljen HAK, industrijsko postrojenje kakvo Japanci, iz ekoloških razloga, drže na otoku 200 km udaljenom od kopna.
Napravljeno je još mnogo gluposti s ciljem formalnog opravdanja teze o napretku i prosperitetu. Mali miševi su, u toku svog razvojnog puta prema pacovima, morali zadovoljavati istorijske strasti aktuelnih kapitalaca. Presijecanje vrpce, pogače i so, nakloni i pokloni, osnovni su ciljevi ovakvih lakrdija. Sve ostalo su samo sredstva na putu do cilja: zadovoljenja psihičkih unfala, pod motom – “titraj drugima kako bi sutra titrali tebi”.
Čovjek koji živi 50 godina u istovjetnom okruženju, u kontinuiranom duhovnom i političkom miljeu – ne može biti mijenjan. Ako je kolektivna svijest organizam, koji je u određenim klimatskim uvjetima proveo 50 godina, on ne može biti mijenjan u ritmu promjena. Tim prije što su melodije koračnica ostale iste, ostala je ista i pokoja rima, samo su nova istorijska imena zamijenila stara.
Stoga, ne treba se snebivati nad istim produktima u drugoj ambalaži. Isti ljudi ne mogu mijenjati svijet. Parola promjena je bila samo sredstvo obmane kako bi jedan dogmatizam bio zamjenjen drugim, užim, sputanijim i beznadežnijim.
Razumljivo je da su i izlivi genijalnosti, tipa hidrocentrale u Suhom Dolu, ekspresivniji i bogatiji. Otkada je ta politička duhovnost uspostavila suverenitet na “svom” dijelu bh teritorije, u sve tri boje, rođeno je mnogo istorijskih momenata.
U posljednjem broju tuzlanske državotvorne novine objavljen je na čitavoj stranici hvalospjevan tekst o otvaranju mesdžida u tuzlanskom zatvoru. Naslov teksta je “Zatvor američkog tipa”, a jedan od podnaslova je “Renesansa tuzlanskog zatvora”, a sve u kontekstu otvaranja prvog zatvorskog mesdžida u Bosni.
Da nam aktuelna inkvizicija ne bi pripisala “antimuslimanstvo”, “četništvo” i sve druge etikete kojim se služi u nedostatku argumenata, potrebno je reći sljedeće: u kontekstu demokratizacije društva, ostvarenja građanskih sloboda, među kojima je i pravo na vjeroispovijest, obezbjeđenje mjesta za molitvu ima puni smisao. No, i smisao mora imati svoju granicu, jer u suprotnom prelazi u besmisao. Mudri i državotvorni će odrediti granicu: da li će ovakva mjesta, pored džamija i crkava, biti otvarana u fabrikama, državnim institucijama, bolnicama, ili su ona jedino neophodna u institucijama čija priroda funkcioniranja ne dopušta mogućnost odlaska u bogomolje. Recimo, u životu jedne kasarne otvaranje ovakvog mjesta se može smatrati opravdanim.
Međutim, za koga je otvoren mesdžid u tuzlanskom zatvoru?
Upravnik zatvora, i tvorac ove ideje, kaže:
– (…) S jedne strane plima zla i destruktivnosti, a nasuprot njoj autentična širokogrudnost bosanske kulture. Dok jedna antikultura vrši klasični genocid, druga kultura, naša bosanska, pokazuje toleranciju i prema onima koji su krivi i osuđeni.
U kontekstu genocida i antikulture valjda bi četnici morali biti ti koji su krivi i osuđeni i prema kojima ćemo mi pokazati toleranciju.
Teško je povjerovati da je uvaženi upravnik baš mislio na četnike praveći mesdžid čija je svrha, kao što sam reče, da na antikulturu uzvrati kulturom, tolerancijom i mogućnošću duhovnog preporoda. Izuzev ako nije riječ o bitno strateškoj tački: prevođenju četnika na islam.
Logično bi bilo da mesdžid služi zatvorenicima islamske vjeroispovijesti.
A pošto Bošnjaci-muslimani nisu tvorci genocida i antikulture sami nad sobom, već su to pravoslavni fašisti, proizilazi da mesdžid nema nikakvu svrhu. Genocid nad Bošnjacima je zločin četnika, pravoslavaca, bezbožnika, i postoji li, zapravo, ikakva logička nit između naše tolerancije-kulture i otvaranja mesdžida u izrečenom kontekstu!?
Ako postoji logika, ona glasi ovako: Pošto smo tolerantni i kulturni otvorili smo mesdžid za antikulturne i genocidne: dakle, za četnike.
Svašta je svojstveno logici ovog vremena, ali smo spremni prije povjerovati da je karakter promijenio ambalažu.
Naime, u komunističkim zatvorima “politički” su imali poseban tretman.
Preporod političkog zatvorenika mjerio se aršinom njegovog prihvaćanja ideologije koja ga je zatočila kao svog neistomišljenika. Marksističke škole, kursevi i sl. bili su poligoni “preporoda”. Ispiranje mozga šlaufom u obliku batine trajalo bi sve dok očajnik “ne shvati da je bio zaveden”.
Pitanje je: Ne priprema li to ideologizirana država specijalni tretman za neistomišljenike iz vlastitog naroda?
Fatmir Alispahić
Tuzla-list, 8. novembar 1995.