I nikada nije predstavljalo problem kad se neko sa dna podigne visoko, već ono kad zaboravi odakle je krenuo, kad ljude s kojima je na tom dnu bivstvovao počne gledati s prezirom i nipodaštavanjem.
Priroda je odredila da snažniji proždiru slabije, pa se ta krvoločna zakonitost morala preseliti i u samo društvo. Biće da je zbog toga i propao samoupravni socijalizam, i komunizam uopšte, jer je pokušao da izjednači nešto što je izjednačiti nemoguće. Komunizam je bio perverzno raspoložen u odnosu na prirodne zakonitosti društva. Doduše, i tamo su postojali voždovi, ali njihovo ustoličenje nije zavisilo od sposobnosti “crvenog druga”, već od njegove snishodljivosti naspram zakona uravnilovke. “Crveni gazda” je mogao postati samo ono biće koje je spremno da povije kičmu van ljudskih mogućnosti, te da svoj obraz uneredi poput đona na dželatovoj čizmi.
Priroda nije mogla otrpjeti tu neprirodnost, te je sasvim normalno što se crvena odora u crvenim zemljama svlači u krvav danak. U okrutnoj prirodnoj postavci života, što je govorio i Adolf Hitler, neko mora biti glavni. Njegovoj naciji to nije pošlo za rukom, i zadnjih godina njegov san ostvaruje Amerika. Priroda je i to dobro smislila i u samoj šumi, da nikada ne može biti toliko Velikih koliko može Malih, te se Veliki nikad ne mogu toliko prežderati koliko im još valja požderati. Mali su kao korov. I nezgoda je kada nakon što su se otarasili komunizma, zapadaju u još jednu protuprirodnu havariju – nacionalizam. Iz komunističke kože su se još i imali kamo izvući, ali iz vlastite – nikud. Prirodna zakonitost je opet izigrana jer se ponovo kao kriterij ne uzima sposobnost, već – podobnost.
Na nesreću, ljudi koji bi mogli povesti društvo naprijed ostaju po strani, a društvo u bespuće vode ljudi sa istom karakternom osobenošću u komunizmu. Kako i gdje će se sve to završiti, Bog sami zna…
Samo u takvom okruženju mogu se pojaviti tzv. važni ljudi, nekada drugovi, a sada gospoda. Čim je on “važan”, naša bogohulna balkanoidna mašta traži nešto gdje – nije. Sedamdesetih godina su osnovci, a može bit i srednjoškolci, raspredali u tajnosti da li drug Tito kaki ili ne kaki. Ili, da li je drug Tito drugaricu Jovanku ufatio za sisu.
Na kraju bi došli do pozitivnog odgovora, uz bogohulno raspaljenu maštu, i zaključili da baš drug Tito nije bezgrešan, čim kaki, i fata se. Zapravo, te rasprave i ne bi bilo da drug Tito nije bio toliko važan, da se to graničilo sa svecem. Vjerovatno i japanska djeca tako pričaju o svome Caru. Poslije su čak i stariji zbijali viceve s Titovom amputiranom nogom, ili uz kahvu ozbiljno raspredali da li je noga obaška sahranjena u Ljubljani, a on bez noge u Beogradu. Elem, nejse.
Ono prije rata, a pogotovo ovo za vrijeme rata, produkovalo je mnogo tih važnih ljudi, smrknutih, namrgođenih, mudrih, svetih. Poneko od njih, uistinu, i zna svoj posao. Međutim, davno je rečeno da se kadija ne može biti u svojoj čaršiji, ako ni zbog čeg, a ono jer će ti mahalski kompjuter iznaći kakvu mahanu. Biće da je za čaršiju najbitnije ne izigravati važnog čovjeka, pa te može bit ona i neće uzeti na trehu. Živi dokaz da se i u vlastitoj čaršiji može biti poštovan i cijenjen jeste naš Gradonačelnik. Pošto mu se ima slabo šta prišit, obično izvjesni mahdžubi u pubertetu nadodaju: “Sve si ban ti to u pravu, al ne valja mu što hoće da osuje. Možeš mislit kad pred Morijonom osuje, a ko biva dajđemo u tu Evropu”.
Bez obzira na to (a nema čovjeka bez mahane, ako je psovka mahana) Gradonačelnik je potaman svima. A onoj važnoj gospodi i bivšim drugovima, kojima ko biva nije, e za njih važi ona gornja priča. Za takve je čaršija naročito raspoložena da ih secira i mezeti, makar za kafanskim stolom. Jer se za svakoga znade, i ne bi valjalo da je drukčije. Ovi novokomponovani Važni što su tek nedavno kližući se na blatu od opanaka sletjeli u čaršiju – nisu ni vrijedni pomena. Grad ih čak i ne prezire i raskrinkava. Postoje oni prezreni i raskrinkani. Onaj Dembeli, pa onaj Mršavi, pa Klimoglavi, pa Bradati, pa Zvrljavi, pa Krivonogi, i tako redom.
Bradati funkcioner Opštinskog Babe je posljednjih godina puno vremena proveo pred školama i po parkovima. Za čaršiju je uvijek bio neki manijak koji zagleda djevojčurke. Onaj drugi, opet, Ćelica, imao je dvogled i po vas cijeli dan zvrljio po tuđim stanovima sa svoga devetog sprata. Ili, zna se zašto je piskaralo Ni Na Na Na fašisoidno. Kada je bio dijete, mlađi od njega 2-3 godine su se učili vještine kung-fua na njegovom smlatavom tijelu. Zato su Dragodol i Batva oduvijek imali najbolje jalijaše, jer su na Slatini imali Vreću Za Vježbanje. Poslije je to, kako cure pričaju,
rezultiralo impotencijom, da bi se to splahnuće pretočilo u spisateljsku “potentnost”. I onom malom dr profesoru Brkici odavno već ništa ne ide od (?), pa mu ne preostaje ništa drugo nego da govore pred ogledalom sprema po nekoliko sati. Pamti čaršijski svijet onog Dembelguza još kad je konobarisao po kafićima, kad su ga slali po cigare, ćevape, i usput mu hlupali čvoke…, a odatle je krenula prva transformacija.
Pamti i onog Detektora, onog što je sad glavni naučnik, još kad je u kanalu kao zanatlija-automehaničar radio. Ima u tom čaršijskom tefteru još toga koliko ti Bog hoće… I nikada nije predstavljalo problem kad se neko sa dna podigne visoko, već ono kad zaboravi odakle je krenuo, kad ljude s kojima je na tom dnu bivstvovao počne gledati s prezirom i nipodaštavanjem. Teško je povjerovati da su istinski Veliki toliko sebični, da si ni psovku ne mogu (više) dopustiti.
Problem je zapravo oduvijek bio u lažnim velikim, jer ih je sticaj neprirodnih okolnosti dovodio u poziciju da se jedino moraju baviti poziranjem i očuvanjem te hibridne golemosti.
Na sreću – vrijeme je pravedan svjedok.
(Tuzla-list, 24. maj 1993.)