Ako krenemo njihovim putem – poraženi smo. Ako budemo išli svojim, utabanim, još imamo šanse i da dobijemo
Nedavno je u Tuzli boravio neki žuto – crvenkasti pirgavi novinar iz Slovenije. Pošto nam nije dostupna njegova “Mladina”, da vidimo što je o nama zapisao, upamtićemo ga po tome što se maloumno kleberio, kao i ini njegovi sugovornici trudili su se da i njemu objasne ponovo, ponovo i ponovo – kako ovdje živi Evropa, kako mi nismo mudžahedini, ni panislamisti, već evropski građani izloženi srbo – fašističkoj agresiji. Pirgavac se odsutno klebario, a nama je bilo drago što nas tako lijepo razumije, pa nas časti svojim ogromnim europskim zubalom. Jedna višenacionalna kulturnjačka i žurnalistička družina pričala je Pirgavcu o Tuzli, njenoj bogatoj kulturnoj tradiciji, o vremenima kad se ovdje u Domu “Moše Pijade” gostovale opere, kad je grad imao svoj jazz-band, horove, orkestre, kada je imao jedno od najboljih jugoslovenskih pozorišta, pričano mu je o Galeriji, o Lederu, Ismetu, Memi…, pa sve do dana današnjih, o internacionalnoj nagradi iz Barcelone, o priznanju Evropskog parlamenta, etc. Pirgavac je s vremena na vrijeme prekidao priču ljubazno pitajući može li se poslužiti duhanom, a mi od našeg merhametluka i gostoprimstva, samo što mu duhankesu nismo u usta strpali, da se naždere, nek je cijelu proždere, da nama ništa ne ostane, sve da mu damo, ne bi li zadovoljan otišao odavdje, sa spoznajom da je vidio gdje i kako stanuje prava Evropa. Pirgavac, koji je kao i mi odrastao u Titovoj Jugoslaviji, srkao je kahvu, odbijao dimove, a Mirza mu je pokušao objasniti kako smo mi Muslimani Evropljani, kako nismo bogzna vezani za vjeru, te nema utemeljenja svemu onome što nam pripisuju. Uz to je Mirza elaborirao svoje stavove o ženama, dobrom piću, cigaretama, o evropskom kvalitetu življenja, a neko, takođe Musliman, nadodade kako sad, kad se sjeti, i preračuna, vidi da mu nijedna djevojka nije bila Muslimanka, ali eto žena jeste. I tako redom. Onda Pirgavac, pošto se napio kahve i napušio deficitarnog duhana, ustade, ko biva hoće da ide. Ustadosmo i mi, u radosti što smo uvaženog gosta nafilovali svojim evropejstvom, pa će moći da hoda po svijetu, i priča čak i da piše, kako se s Bosnom dogodila neka golema greška, pa je svi trpaju tamo gdje joj nije mjesto. A zadnja Pirgavčeva veličanstvena riječ na oproštaju bila je: “Allah hikmanet vam svima”.(!!?)
Pirgavac još jednom izvali svoj inostranski osmijeh, kao da će reći: “E jesam vas pofukal”, a evropizirana družina, smorena od vatrene priče, ostade kao operutana kokoš poslije horozijeg snošaja.
Ko je u ovom slučaju, i uopšte, horoz a ko kokoš – teško je reći. Ako je tuzlanska intelegencija pofukana strana, onda su to zajedno s njom i Barcelona i Evropski parlament. Izuzev ako ta priznanja nisu samo milostinja pofukanom, po sistemu: kad se već tuzlanska i bosanska evropeiziranost ne priznaju, da im se barem dade priznanje za nepriznanje. Licemjerni evropski labirint je više nego očigledan: možeš do mile volje doakzivati svoj evropski karakter, i to materijalnim činjenicama (u Tuzli i dan danas žive svi, kao i prije, divljaštvo je uistinu svukud oko nas, ali ne i ovdje), ali to niko neće uvažiti, kao primjer na kojeg se valja ugledati. Razlog je jasan, i povijesti znan, jer se svjetska diplomatija okretala prema jačem, uvažavala ga, makar on bio divljak kakvog ni Hitlerov fašizam nije uspio proizvesti. Tuzla je svijetla tačka, i dokaz koji ruši sve što se Bosni kani nametnuti, ali (još uvijek) nemoćna da zlohudno vrijeme uskladi prema svome pozitivnom časnovniku. Grad je već umoran od pirgavih licemjera koji na sve njegove pozitivističke multinacionalne i multikulturalne harmonije nemaju šta drugo reći osim isključivog karadžićevsko – bobanovskog, neukog: Allah hikmanet vam svima. Da ih pitamo za Barcelonu, Evropski parlament, Tursku, za sva priznanja ovakvoj Tuzli – ne vrijedi. Oni će vidjeti ono što žele da vide.
Šta bi u ovom trenutku bio inat naspram toga? Da nalegnemo na rudu i pristanemo da budemo ono što bi oni htjeli? Da nastavimo ovako, kao što smo stoljećima činili, iako nam to malo ko hoće priznati? Ako krenemo njihovim putem – poraženi smo. Ako budemo išli svojim, utabanim, još imamo šanse i da dobijemo. Ni Evropa nemože beskonačno držati oči zatvorene. A ako mi svoje sami sebi zaklopimo, nikome neće naumpasti da ih otvori. Nikad. Samo se tuzlanskim vidom može boriti protiv tuđeg i vlastitog sljepila. Dok se posve ne razdani.
Tuzla – list, 21. juni 1993.