Budućnost će ili nositi vrijednosti Titovog vremena, ili neće biti bolja od sadašnjosti
Danas se navršava 20 godina od smrti Josipa Broza Tita. Trebalo bi to biti značajno za sve zemlje bivše Jugoslavije, a posebno za Bosnu i Hercegovinu, koja Titu duguje zahvalnost za reinauguraciju svoje državnosti, na ZAVNOBiH-u, 25. XI 1943. godine. Ovaj tekst nastaje kao pravovremeno podsjećanje na datum po čijem obilježavanju će se vagati i to koliko smo zreli da priznamo značajne momente za svoju državu i narod kome pripadamo. Ako iole slutimo globalne tokove budućnosti, uočićemo da je Titovo vrijeme, koje je reafirmiralo i sofisticiralo naše bliskosti – zapravo kultivirani prostor istoznačan futurističkim nakanama. Komunistička ideologija, kojoj je u tadašnjem lancu svjetskih gibanja pripadao i Tito, odveć je nepopravljivo mrtva. Iako se Titov socijalizam bitno razlikovao od rigidnih istočnih modela. Međutim, Titova ideologija bratstva i jedinstva, vjerskih sloboda koje ne ugrožavaju drugog (jer to onda više nije vjera!), zaštite radnika, brige za socijalno ugrožene kategorije stanovništva, etc. – čini ideološki okvir na koji se naslanja projekcija bh. budućnosti. Iz stotinu razloga, ali i da se ne bi osjećali poniženo dok nam evropski učitelji zbore o toleranciji, multikulturi, i sl., vrijedi se prisjetiti da je Titovo doba zatemeljeno na ovim kategorijama, koje smo svi mi, zapravo, u cijelosti živjeli. Mi idemo ka transformiranom društvu u čijem smo civilizacijskom ambijentu već bili; dužina putovanja ovisi od shvatanja da toleranciju nosimo u svojoj memoriji, kao najplodonosnije vrijeme u cjelokupnoj povijesti Južnih Slavena. Sve to, dakako, nema veze sa reinkarnacijom jugoslovenstva, jer ono teško da više ikad može imati državne atribute, ali može i treba da ima ekonomske, kulturne, interesne. Ako težimo “Evropi bez granica”, u kojoj svaka država zadržava integritet, onda nam se valja pomiriti da će se prvo morati tržišno reintegrirati južnoslavenski prostor, e kako bi uopšte mogao sudjelovati u evropskim komunikacijama. Pakt za stabilnost je prvi korak u odmotavaju ove pacifističke i korisne strategije.
Postoji mišljenje da bi južnoslavenski narodi, a posebno Bosanci i Hercegovci, prema Titu trebali imati odnos kakav prema Ataturku imaju Turci. On je otac uvida o sreći i prosperitetu ljudi našeg podneblja; to se kroz povijest dešavalo samo onda kada smo se ponašali kao braća, a što po slavenskoj matici i jesmo. Južni Slaveni su još daleko od suočenja sa ovom spoznajom. U BiH se bojažljivo uvažava i slavi Titov značaj za BiH. Dosad je organiziran samo jedan javni skup na temu “Tito i Bosna”. Bilo je to u Tuzli 25. 5. 1995, nekoliko sati prije tragedije na Kapiji, tako da se izrečena mišljenja nisu nikada čula u javnosti. Pijeteti koji se o proslavi antifašističkih praznika iskazuju prema Titu, i to parcijalno, imaju anemičan komemorativni karakter. U tome ne učestvuje država, već dvije-tri stranke i jedno udruženje. Nevjerovatno djeluje mogućnost da se u školama, na godišnjicu Titove smrti, održi čas historije gdje bi se govorilo, recimo, o Titovim zaslugama za blokiranje nastojanja da se BiH rasparča na srpske i hrvatske autonomije, a da ZAVNOBiH nikada ne preraste u narodnu skupštinu, kao što se dogodilo sa Sandžakom. To je povijesna istina. Nelogično je da se slavi državnost i antifašistička tradicija BiH, a da se izbjegava pominjanje Tita. No, tome se ne treba čuditi, jer su se u Bosni događale i drastičnije devijacije njenog bića i identiteta. Ali se tome ne treba ni prepustiti, jer će budućnost ili nositi vrijednosti Titovog vremena, ili neće biti bolja od sadašnjosti.
U povijesti se smjene dana i noći dešavaju kao u prirodi, očas. Pogledajte koliko je malo potrebno da Hrvatsku ponovo doživljavamo bratskom zemljom. Potreban je lider koji umije da voli, i da ljubav pokaže. Tada se otvaraju nepregledne poljane plemenite energije. “Ovako je u Sarajevu bilo samo kad je Tito dolazio” – kazaće za tv jedna građanka. Istoznačan osjećaj se budi i prema Crnoj Gori, čiji lider vjeruje u ravnopravnost svih građana, i spreman je pravoslavnim životima braniti bošnjačke i albanske građane. Zamislite kad za koju godinu zemljama bivše Jugoslavije budu vladali ljudi poput hrvatskog Predsjednika! Zamislite kad se oslobođena ljubav, kao nedavno u Sarajevu, rodi i drugdje! Biće to sjajan podsticaj sprovedbi globalne nakane za kultivizaciju i humanizaciju prostora jugoistočne Evrope.
Dvadeseta godišnjica Titove smrti čini se kao povod da se progovori o kvalitativima zajedničke prošlosti na koje će se naslanjati, neminovno, zajednička budućnost.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 04.V 2000.