Dobra tema, ali pogrešan cilj
Vrhunac nacionalnog i bosanskog patriotizma danas predstavlja spremnost pojedinca ili zajednice da se vlastiti narod očisti od šuge ratnih zločina. Molovanje očiju i istrajavanje na našoj hroničnoj pravednosti i njihovoj povijesnoj genocidnosti – odgađa civilizacijsku validnost sve tri strane.
Kompariranje obima zlodjela odveć je moneta nacionalističkog buvljaka. Za bošnjačku katarzu nebitno je da li su srpski zločini gori. To je intimno rublje srpskog naroda. Bošnjačka zrelost ne mjeri se time što su oni više klali nas, nego mi njih. Bez obzira što Izetbegović smatra da se “narod koji spava može probuditi samo udarcima”. Kao i u životu, zrelost i ovdje ima značenje suočenja sa svojim slabostima. Tek tada govor o drugima može dobiti zdravu dimenziju. To, do danas, nije uspio ni jedan bosanski narod.
Moralna dezinfekcija ratne beščasti znači mnogo više od traženja odgovornosti za teška zlodjela. Kao kod ekstirpacije tumora, valja sastrugati sve; od ubistava, pa do silovanja, progonstava i inih oblika zlostavljanja koja za posljedicu nisu imala smrtni ishod. …A možda jesu nešto gore: život ubijenih ljudi.
U Tuzli se ovih dana naopako razmotava klupko šutnje o nekoliko ružnih ratnih pojava koje su iz različitih razloga žive sahranjene. Da je imao manje političkog, a više moralnog marketinga – predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović je mogao poentirati. Izabrao je dobru temu, ali pogrešan cilj. Optuživši Selima Bešlagića da je “ratni zločinac”, degradirao je temu o kršenju ljudskih prava u ratnoj Tuzli.
Suština je da ratna administracija Selima Bešlagića nije imala ingerencije nad vojnim ili policijskim organima. Općina Tuzla je i tada bila komunalno preduzeće.
Koliko je promašio Mirnes, toliko je promašio i SDP-ov gudački orkestar koji je zatrubio priprosti odbrambeni marš. Time možda pada u vodu čaršijska konstrukcija da su Mirnesovi napadi naručeni kako bi se od Bešlagića, koga već dugo niko ne napada, stvorila žrtva, što bi kroz reakciju odbrane tuzlanskih vrijednosti rezultiralo kohezijom biračkog tijela. Da ima sinhronije, mozak operacije bi nabačenu loptu iskoristio da poentira za Bešlagića. Kako?
Cijeli grad zna da je istinita Mirnesova tvrdnja o prisilnim mobilizacijama. Znano je i da se mogla kupiti sloboda. U toku 1994. specijalci su nekoliko puta blokirali centar grada; uzvikivali su “tekbir”, hapsili ljude i bez obuke ih odvodili na front. Neki su istog dana poginuli. Ali: sve to nema veze s Bešlagićem! Isto važi i za zabranu okupljanja na javnim mjestima, pa i na Kapiji. Čak i da su postojali “podrumi gdje su premlaćivani Srbi”, za takvo što ne bi bio odgovoran Selim Bešlagić. Kao ni za neke druge ružne pojave koje ni ratnu Tuzlu nisu mogle mimoići.
Mirnesova tvrdnja da ga proganjaju SDA i SDP dobija potporu u činjenici da je SDP-ov orkestar metak rafalno vratio BOSS-u, umjesto da stvar kapitalizira, izvrši korekciju cilja i metak proslijedi tamo gdje i pripada. I po slovu istine, i po slovu oporbenog interesa. Znano je da su funkcioneri državotvorne stranke u to vrijeme obnašali najviše funkcije u Ministarstvu odbrane, u Armiji i Policiji.
Na ovom mjestu dolazimo do pitanja lične i kolektivne hipokrizije i kukavičluka. Sigurnije je medijskim tenkom zgaziti Mirnesa, tog bivšeg vozača autobusa, nego čačkati po onima koji bi ti i danas mogli spakovati paklenu mašinu, pa se ti vozaj u kolicima do kraja života. A ako se to desi Mirnesu, on je svakako navikao da živi na točkovima.
Kritikusi će postaviti pitanje: ako je u Tuzli bilo zla, zašto nije reagirao Selim Bešlagić? Valjda je jasno: niti bi bilo njega, niti bi u Tuzlu stigla brojna priznanja za toleranciju i ljudska prava. Bešlagić se nije petljao u tuđe ovlasti i oblasti. To ne bi činio ni Martin Luther King. Politika je pragma, a moral osjećanje. Inače, ne bi bilo Daytona.
Time se thriller ne okončava. Dokle god je Jasenovac bivao nesvršena priča, zlo je vapilo za kocem istine, postojala je mogućnost da se zločin ponovi. U Tuzli nije bilo zločina, ali su u njenoj memoriji čamili vampiri moralnog peksinluka, i postojala je vjerovatnoća njihove (zlo)upotrebe. Ignoriranje zla je najbolja usluga njegovom životu. Konformistička i demokratski uparložena Tuzla nema snage da se s time nosi. Pogotovo ne poslije Mirnesovih plakata na kojima je borba za istinu dobila trivijalni predizborni karakter.
„Oslobođenje“; kolumna Diwanhana, 23. XII 1999.