Hrvatski put u Evropu ne može se prevesti na naš jezik
Hrvatski Predsjednik se igrom biološke sudbine našao u Božijoj Milosti da vjerovatno ne dočeka poraz svoje politike. Anketa Pulsa i Međunarodnog republikanskog instituta pokazala je da bi u slučaju zajedničkog izbornog nastupa SDP i HSLS osvojili 61, a HDZ 41 mjesto, od ukupno 140 stolica u Zastupničkom domu Sabora. Ovo je jedna od brojnih anketa koje već mjesecima nagovještavaju izborni poraz vladajuće stranke u Hrvata. Prije nekoliko dana u “Jutarnjem” je objavljena anketa po kojoj se najviše ispitanika izjasnilo da Ivicu Račana, lidera SDP-a, vidi na mjestu hrvatskog Predsjednika.
Slijedom kojim je išla bježanija iz zajedničke Jugoslavije, dogodiće se da Hrvatska ostvari političku vizu za ravnopravan ulazak u evropske integracije. Kultivizacija političkog života u Hrvatskoj, kao uslov socijalne stabilnosti i prosperiteta, već se ekskluzivno pripisuje ljevici, koja u prelomnim momentima borbe za državnost ove zemlje – nije imala bitnog uticaja.
Predstoji stranački nepristrasna objektivizacija uloge Franje Tuđmana; za pretpostaviti je da njegove hegemonističke a često i fašistoidne seanse neće zacrniti sve ono pozitivno što je učinio za Hrvatsku i Hrvate. Povijesničari bi mogli ustvrditi da se Hrvati nikada u svojoj povijesti nisu nalazili na višem stupnju samostalnosti i moći.
U zatočenom prostranstvu bratstva i jedinstva procesi pada komunističkog totalitarizma bili su daleko od evropskog slijeda iz 1989. godine. Narodi koje je Gazimestan nagonio na buđenje, nisu ni mogli misliti o berlinskim zidovima. Raspoloženje biračkog stada oblikovano je na principu reakcije, što je marketinškom logikom odredilo pojavu nacionalističkih stranaka. Kroz prizmu rušenja Titovog socijalizma, prelamalo se i rušenje antifašizma; reinkarnirala je bratska politička platforma južnoslavenske emigracije, sabrane od domaćih izdajnika iz Drugog svjetskog rata. Reafirmacija ustaštva u Hrvatskoj, četništva u Srbiji, imala je i među Bošnjacima svoju repliku, u vidu glorifikacije tzv. zelenog kadra. Čak su i u Tuzli, kao navikanom izuzetku iz nacionalističkog pravila, u ratno vrijeme, ukidani nazivi škola i ulica koje su nosile imena poginulih tuzlanskih antifašista.
Nakon odgorijevanja nacionalističkog čuha, od svega će ostati pravno suhoparne, a egzistencijalno bitne pozicije. U odnosu na nas, pa i na Srbe sa prostora ex YU, Hrvati su prošli najbolje: hrvatska država je, uz pomoć međunarodne zajednice, uklonila hrvatsku dvoglavu verziju “republike srpske”; zločini nad civilima u “Oluji” pali su u zaborav, u odnosu na ostvareni suverenitet hrvatske države na cijelom svom teritoriju. U ovom hepeningu zapadne crkve svjetski centri moći su manje bili zainteresirani za demokratski i humanistički profil Tuđmanovog režima, a više za globalne bolesti, naslijeđene iz srednjeg vijeka.
Bosni i Srbiji nisu opraštani luksuzi ekstremizacije društva. Ovdje je uvozni islamski fundamentalizam ostao osnovnim razlogom destrukcije jedinstvenog fronta za odbranu zajedničke i multietničke BiH. U Srbiji su Dražini nasljednici, koji su po brutalnosti i varvarstvu prevazišli svoje korijene – zatvorili vrata mogućnosti srpskog naroda da u Hrvatskoj ostvari išta više od progonstva. Hrvatskoj, s druge strane, ni rušenje Starog mosta, ni logori u Hercegovini, ni “Oluja” – nisu odbili ni trun mogućnosti da dobije ono što se ni u tajnim snovima Franje Tuđmana nije emitiralo. Čuške Evropske zajednice, u vidu uskraćivanja finansijske podrške, tek su prolazne marginalije. Hrvatska je danas, uz Sloveniju, jedina zemlja bivše Jugoslavije koja ima sve što je potrebno da država bude državom. Demokratizacija je odveć nezaustavljiv proces koji će se ostvarivati kroz ekonomske i druge integracije. Ulogu Račanovog SDP-a treba čitati kroz gnomu da na mlađima svijet ostaje.
Pastoralna pripovijest o rađanju jedne države i njenom već izvjesnom priključenju Evropi – ne može se prevesti na naš jezik. Ovdašnje oligarhije svoj bitak grade na razgradnji države, što i opoziciju dovodi u poziciju da tumara između neizvodive kopije evropske, pa i hrvatske socijaldemokratije, i kaljuža ovdašnjih štala gdje i mukanje ima političku dimenziju.
Ako bi prihvatili Marcuzeovu misao da neobične okolnosti ne razumiju običan i razuman govor, značilo bi to znatno sofisticiraniji pristup strategiji za promjenu koncepta vladavine u BiH. Nije dovoljno kupiti mobitel kakvog ima i Tony Blair.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 23. XI 1999.