Zašto je Muradbegović, za razliku od Andrića, zatočen biografijom
Otkako je u “Oslobođenju” 23. V 1999. objavljen tekst “Književnost nije nacionalni kozmetički salon”, gdje je provaljena inicijativa tuzlanskog “Preporoda” za preimenovanjem ulice koja nosi ime Ive Andrića, pa do danas – novinska bibliografija ovog slučaja popela se na 42 naslova. O ovome su pisali i “Feral” i “Jutarnji list”.
Tako obimnu bibliografiju moguće je razumjeti samo ako je “slučaj Andrić” čitan kao paradigma sličnih dilema koje su nametnute bosanskom društvu. Inače, profana i u Bosni odomaćena namjera da se kepeci izdižu mezeteći veličine – ne bi zasluživala medijsku pažnju.
Tuzlanski “Preporod” zavređuje veću pozornost kao politički ekstremno udruženje koje je svojedobno javno pozivalo na samoizolaciju Bošnjaka od kršćanske Evrope i na revanšizam prema nebošnjacima. U saopćenju izdatom povodom tragičnog 25. maja 1995, nakon čega je na tuzlanskoj Kapiji osvanuo grafit “Srbe na vrbe”, tuzlanski “Preporod” poručuje: “(…) Energično zahtijevamo od Generalštaba Armije BiH da se uzvrati istom mjerom. (…) Uništenje četnika i petokolonaša treba da bude naš sveti zavjet (…).” Ovo je valjalo reći da bi se tuzlanski “Preporod” akceptirao kao institucija koja se više bavi tom i takvom politikom nego kulturom. Ovdje nije riječ o toj marginaliji.
Riječ je o odnosu umjetničkog djela i političke biografije njegovog tvorca. To je za pismene ljude neupitna stvar, ali je u nepismenom i ideologiziranom društvu valjalo ustupiti mnogo dragocjenog novinskog prostora da se pokuša utuviti da djelo živi svoj, a autor svoj život. I nakon 42 naslova ništa se nije promijenilo. Suprotstavljene pozicije su ostale iste, pa čak i jedrije.
Kulturna politika, koja izvire iz ideološkog okvira redukcije bosanskog i bošnjačkog bića, ne može u svoj skučeni habitus uvrstiti H. Kikića, D. Sušića, ili Z. Dizdarevića, a kako bi tek M. Selimovića ili I. Andrića.
Vrijeme je za alternativu, za one koji će umjeti bosanski prostor štititi od ekcesa kakav je pokušaj istjerivanja Andrića iz Bosne. Nakon svega, razumljiva je slutnja da bi dolazeći mogli štošta naslijediti od odlazećih. Mnogo nakaradnog je etablirano i ubrizgano. Hipokrizija, pogotovo.
Izvjesni intelektualni lobi koji je u “slučaju Andrić” odigrao časnu ulogu štiteći Andrićevo djelo od njegove činovničke biografije, prije toga je na sva zvona obrazlagao kao se biografija ne može izolirati u valorizaciji umjetničkog djela. Riječ je o “slučaju Muradbegović”, kada je osporavan jedan od najznačajnijih bošnjačkih dramskih pisaca, jer je bio ravnatelj sarajevskog Pozorišta za vrijeme NDH. Takođe, oni što danas tvrde da Andrića treba valorizirati kroz njegovu biografiju, tada su tvrdili da je Muradbegovićevo djelo jedno, a njegova biografija drugo.
Ako je očito da je ovo posve ista priča, u kojoj je Aska Vuk, a Vuk Aska, o čemu je onda riječ? Izgleda da nesporne stvari dobijaju sporan karakter čim se nađu u žrvnju političkih različitosti. Po logici, multi-kulti uzdanice su trebale braniti stranu “Preporoda”, budući da im je generalni princip istovjetan. Ono zbog čega se to nije dogodilo, zbog čega Andrić biva oslobođen, a Muradbegović zatočen svojom biografijom – pitanje je hipokrizije.
U konfrontaciji ideoloških pozicija stvari se čitaju k’o na pijaci. Kao što je “Preporod” ustvrdio da bi se Ivo Andrić, da je živ, trebao naći u Hagu, tako se misli i da bi Muradbegović, da je živ, bio na mjestu funkcionera SDA. Kad su se već po bosanskim selima mrtvaci mogli naći na biračkim spiskovima, zašto i mrtvi pisci ne bi bili ideološka municija? Andrić je, ni kriv ni dužan, više učinio za profilaciju političkih različitosti, nego i jedan živi pisac. U šizofreniji identiteta moguće je da se i stećak pretvori u tečno stanje, a kamoli da se mrtvi probude. Košmar identiteta i realiteta logičan je slijed čestih ideoloških remontiranja povijesti i kulturne baštine.
Kad svi porušeni i nepriznati stećci našeg bitka budu tamo gdje im je mjesto – možebit da svane, a možebit i ne svane. Ko zna.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 21. IX 1999.