Lokalne siledžije, kao kafkijanski državni službenici, ne ugrožavaju vlast, već građane koji bi mogli ugroziti vlast
Čovjek bi rekao da je Zaton Mali, kod Dubrovnika, materijalizacija raja. Čuje se blago klepetanje mora. Talasi tarlahaju usidrene barke. Bude i čitav sat a da niko ne prođe srebrnom cestom. Mještani se zagube po hladovinama, a kupača nema. Čini ti se da si jedini živi stvor u zaboravljenom raju. Sunčana septembarska tišina, poput “Čarlija”, ispire sa duše i iz tijela masne naslage bosanskog smoga. Najednom se prepoznaju zapušteni dijelovi tijela, mirisi djetinjstva i blaženstva. Filingu tih sunčanih susretanja pripada i ono kad u šetnji do Zatona Velikog, u toj rajskoj pustahiji, ugledaš Safeta Isovića. Ljetuje tu. Taman se navikneš da prepoznaješ zapaučena znakovlja, kad te stvarnost rasani poput skoka u jutarnje more.
Na ulazu u Zaton Veliki ima lijepa plaža. Dvadesetak kupača stoji mirno, kao vojska. Pred njima, poput oficira JNA, go do pojasa, u crnim hlačama i sa crnim pojasom, stoji nabildan ćelavac. Govori im nešto o ekologiji. “Doktore, nema više ni jednog papirića, sve smo pokupili” – kaže neka žena, pokušavajući valjda smekšati tu ljutu situaciju. Doktor onda, kao što čine bilderi na takmičenjima, zauzme nekoliko poza pokazujući turističkoj komunalnoj službi svoje mišiće. “Gledaj cice, gledaj cice!” – urliče naprežući prsa. “Crni pojas – peti dan!” – opet reče ona govorljiva žena, kao da izgovara magičnu formulu slobode. Za slučajnog bosanskog prolaznika situacija je: “Joj, majko!” Nit’ se vratiti, nit’ produžiti prema centru mjesta. Ovaj dibidus manijak bi te očas mogao učlaniti među komunalce, ili štogod gore. Taman skontaš da je neupadljivije nastaviti, nego se vrnuti, kad ti sine da si ovu facu već negdje vidio.
Hrvatski tisak je svojevremeno pisao o nekom manijaku koji živi u okolici Zagreba, predstavlja se kao doktor za razne bolesti, majstor je borilačkih vještina, drži bulterijere, i – premlaćuje ljude iz čista mira. Policija mu ne može ili ne smije ništa. Pozornost tiska izazvao je ponovo kada je premlatio neki stari bračni par, a jednom od njih je polomio vilicu. Na ovo sjećanje, k’o biber po pilavu, dođe ti kad Doktor poput pume iskoči pred tebe. Situacija je sad: “Joj, nano!” To je taj. Stoji, iskolačio iskolačene oči. “Dobro jutro” – veli on. Rahmetli nana priskoči u pomoć, pa šane magični odgovor: “Good morning”. Doktor bezbeli uvidi da se nije sa Englezom naduravat, i sve se dobro završi.
U okolnim mjestima ljudi žive u strahu od dolaska Doktora. Pročulo se da se nekom uvalio u kuću i da je poručio da neće otići dok ne raščisti (?) stvari. Neka je Njemica bacila cigaretu u vodu, a on je uzeo čik i strpao joj ga u usta. Premlatio je neke Poljake u pošti. Pretukao je i neke lokalne momke. Svako jutro tjera turiste da čiste plažu. Dolazila je, kažu, Policija iz Dubrovnika. Ove je premlatio, a drugi nisu ni došli. I, nikom ništa.
Navoditi bosanske primjere doktora za nasilje nije potrebno. Svi ih znamo, u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Bijeljini, i drugdje.
Individualna bezbjednost je centrište slobodnog društva. Za razliku od totalitarnog, demokratsko društvo se ne plaši slobodnog čovjeka. Ovdašnji režimi teže odumiranju građanskih sloboda, ubijeđeni da je klonulost raspamećenog građanina najbolja garanacija totalitarne vitalnosti. (Sjeća li se još neko kako je u toku rata Sarajevu zavrtan plin, a Tuzli struja?) Otkud tako srčan spoj državnih moćnika sa ljudima iz podzemlja? Zatvoreničke biografije su profan razlog. Kada bi Kafkin “Proces” preveli na naš politički jezik, uočili bi da se potrebe totalitarnog režima podmiruju paralelnim sistemima pravosuđa i policije. Domaće siledžije za potrebe vladajućih oligarhija odrađuju posao koji se ne može završiti kroz slovo zakona. Ali i nešto više: mogućnost da ti se neko naklati na kosti, a da se nemaš kome obratiti za pomoć, daje tom spoju države i nasilja sofisticiranu psihološku dimenziju umijeća vladavine. Najljepši u Bošnjaka je nedavno savjetovao jednom umjetniku da kupi pištolj, kada je ovaj od njega tražio pomoć da urgira kod Policije za zaštitu njegove porodice. Totalitarnom režimu pogoduje ta nesigurnost građanina. Lokalne siledžije, kao kafkijanski državni službenici, ne ugrožavaju vlast, već građane koji bi mogli ugroziti vlast. Režim se tako obračunava sa svojim smrtnim neprijateljem, sa biračkim tijelom koje je poslušnije što mu je gore. Spoj ratne frustracije, bijede, terora državnih monopolista, sa mogućnošću da se nesmetano ugrožava ljudsko dostojanstvo – stvara od ovog društva demokratsku pustinju, podatnu vladavini okrutnog totalitarizma.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 18. IX 1999.