Da li će SDP umjeti mirno podnijeti pobjedu?
U lukavačkim selima Dobošnica i Turija, gdje živi stopostotni bošnjački živalj, pobjeda SDP-a je proslavljena “okretanjem prasadi”. Okupljeni SDP-ovci su odanost ideji izrazili manifestacijom konzumiranja svinjskog mesa. Riječ je o ljudima koji su odrasli u seoskim muslimanskim porodicama, tako da je jedan broj njih premijerno probao “zabranjeno meso”. Priča podsjeća na kaubojske romane, kad Zagor Te Nej, da bi zadobio povjerenje indijanaca, mora kušati mozak živog skalpiranog majmuna. Tako su eto ovi Bošnjaci dovedeni u situaciju da lojalnost novoj vlasti potvrđuju prasećom legitimacijom. Nesretno prase se našlo u ulozi portparola SDP-a, jer jer mu je namijenjeno da sa ražnja uputi poruku muslimanskim vijernicima ovih bošnjačkih sela da su nastupile demokratske promjene, one na koje pozivaju i SDP i OSCE. Dakako, riječ je o nakaradluku naših provincijalnih mentaliteta, koji ne biraju načine da se naslade crkavanjem komšijine krave. Kao što su gladijatori u predhistorijsko vrijeme poraženima odsijecali testise, kod nas se, u ovo pretpolitičko vrijeme, poraženima negira pravo na suverenitet duše. Postoji li razlika između instaliranja moćnih koncertnih razglasa na munarama džamija, čime se maltretiraju “otpadnici”, i ovog pečenja prasadi, čime se vuku za nos sela koja su odvajkada, i prije SDA, držala do muslimanske tradicije i običaja? U našoj političkoj prašumi čak su i opšti pojmovi rasparčani na ideološke različitosti. Kao što SDA antifašizam poistovjećuje s komunizmom, tako i SDP zazire od bošnjačke kulturne tradicije. Kao što SDA prezire Hasana Kikića, tako SDP prezire Ahmeda Muradbegovića. Amabaš sve može postati fudbalskom loptom. Dovoljno je da se jedni vežu za određeni pojam, drugi će istog časa zauzeti poziciju antipoda. Ta bahanalija od ideologiziranog mesojedstva čini se kao paradigma ovih razlika. Vjerski običaj Bošnjaka-muslimana našao se ni kriv ni dužan u mlinu euforije, koja ne bi smjela da bošnjačku tradiciju dovodi na giljotinu ideoloških animoziteta. SDA će biti i proći, kao i SKJ, a islamski običaji u Bošnjaka će nadživjeti sve te mjesečeve mijene. Pomenuti krkanluk ugrožava demokratske promjene, jer će se do jeseni učvrstiti i proširiti ili pak rasuti aktuelno bošnjačko povjerenje u SDP. Ova futurotvorna stranka se deklarirala protiv revanšizma, a za toleranciju, što uistinu lijepo zvuči. No, u Dobošnici i Turiji prasad nisu okretali oficijelni glasnogovornici SDP-a. Činili su to mještani, novopečeni SDP-ovci, oni što su od preliminarnih rezultata do danas izazvali više tuča nego za cijelu godinu. Inkvizitorska proslava pobjede dovela je ova sela do ivice potezanja oružja. Tamošnji Bošnjaci kojima je politika sporedna stvar, kao i oni iz SDA, mogu otrpiti i uvažiti pobjedu SDP-a, ali ne i blasfemiju svojih svetinja. Navijačima iz SDP-a je, s druge strane, malo što su demokratski potukli SDA-ovce; oni sada žele da vide njihovu poniženost, koja je najočitija kad se gazi po uzvišenim pejsažima identiteta. Da se radi samo o inadžiluku čovjek bi mogao i zatvoriti jedno oko; ali na rafalnom udaru su se našle bošnjačke svetosti, i ljudi kojima se ne smije otimati pravo da drže do svog dostojanstva, satkanog od višestoljetne tradicije. Hajduci iz SDP-a danas legitimiziraju SDA-ovsku platformu za jesenje izbore. Ovi opasni crveni momci nisu mogli učiniti bolju uslugu SDA-u nego da kroz bošnjačka sela poput pobjedničkog barjaka pronesu prasad, raspale ražanj i odašalju poruku o karakteru promjena. SDA ništa drugo i ne priča osim da će SDP, ako dođe na vlast, zatvarati džamije, zabranjivati vjeru i sl. Čak se ni u SDA nisu dosjetili takvog prasećeg argumenta kakav im je ponuđen iz oklevetanog tabora.
Sve ovo se događa, valja reći, u selima koja su u toku rata, u odnosu na užu tuzlansku regiju, podnijela najteže žrtve. U akciji spajanja srpskih snaga iz Smoluće sa Ozrenom, 26. VIII 1992., preko Dobošnice je protutnjao genocidni stampedo, kada je u dva dana ubijeno 108 ljudi. Oko 30 civila, staraca, žena i djece, zaklano je sjekirama. Popaljene su i minirane kuće. Do kraja rata stradalo je 200 ljudi. Pijansko spominjanje šehida u kontekstu ideološkog obračuna sa SDA ima značenje totalnog odsustva pameti, morala i samopoštovanja. Politika je, dakako, samo sredstvo. To što u pozadini tog mentalnog sklopa stoje socijalne i ine frustracije ne opravdava komotnost SDP-a da svoje ime i kredibilitet prepusti haharima svake vrste, koji su do jučer, samo u obrnutom smijeru, gazili neke druge svetinje.
„Oslobođenje“, 25. IV 2000.
Diwanhana