Krajnji cilj ove predstave je ubijediti nas da nema zajedničkog života
Ovdašnje reakcije na tekst u “Njujork tajmsu” svjedoče da ne razumijemo šta nam se događa, pa ne možemo ni znati za put iz bespuća. Četiri ozbiljne nevladine organizacije (Krug 99, VKBI, HNV i SGV) oglasile su se neozbiljnim saopštenjem u kome su pokazale da ne vide dublje od plićaka aktuelnih fraza i zabluda.
Po njima, u BiH se “vodi odlučujuća bitka za slamanje nacionalističkih ideologija i njihovih tvorevina” i “BiH ulazi u odlučujuću fazu demokratskog razvoja”. Pa to je fenomenalno! Trebalo bi pozvati komentatora “NYT” Tomasa Fridmena na jedno turističko putovanje po Stocu, Trebinju, Srbinju i Kroatinju pa da se taj zabludni sin uvjeri u sve ove blagodeti koje navaljaše ugledni bosanski intelektualci. Mogao bi Fridmen odsjesti u jednom od onih šatora gdje žive ljudi kojima se, kao Jevrejima u nacističkoj Njemačkoj, brani pravo na dom, imovinu, dostojanstvo… …Život. Mogli bi Fridmenu natakarit fes pa ga pustit kroz Čapljinu ili Zvornik, da na svojoj koži iskusi “odlučujuću fazu demokratskog razvoja”; lični opis mu ne bi ni lična karta spasila.
Pojava nekritičkih brljotina betonira postojeće stanje, koje nakon pet dejtonskih godina postaje legitimno, kao fakat i realitet. Nije kriv Fridmen što vidi ono što mi nećemo da vidimo, jer nam je lahornije živjeti u žabokrečini obmane. Industrija alternativne lafine već godinama komercijalno pluta po oblacima i nema stava spram protektora koji se ubiše da udovolje vazda ugroženim Srbima i Hrvatima. Ako smo spremni “demokratskim razvojem” proglasiti ono što je ostalo isto u s&h naciokratijama – onda smo zapečatili vlastito htijenje. Dok bulaznimo u slavu tutora, nacističke pustinje postaju sve vitalnije. Od nas se traži da priznamo da je projekat multietničke BiH besmislen. Međunarodna zajednica je uz pomoć ovdašnjih planktona razvlačila dejtonsku BiH do besmislenosti, da bi danas mogla nagovijestiti konačno rješenje. Bosanska pamet reagira ćoravo. Forsiranjem iluzije o demokratskim promjenama betonira se apartheid na 76 odsto bh. teritorije.
To što čine naši šampioni uma na liniji je reakcija međunarodnih zvaničnika koji su komentirali tekst u “NYT”. Portparol OHR-a Patrik Volf osuđuje “duh u međunarodnoj politici koji tvrdi da nema dovoljno napretka u BiH”. Budimo iskreni, to je jedinstven duh koji u različitim formama proizvodi uzroke i konstatira posljedice. Odgovornost snose OHR i OSCE čiji je mandat da izgrade napredak. To što i poslije pet godina tonemo u mjestu nije zasluga “Srba, Hrvata i Muslimana koji ne žele da žive zajedno u vještačkoj državi”, već uvažavanja zla.
Davno su mogle biti zabranjene nacionalne stranke, davno je mogao biti stvoren jak medijski i društveni front koji bi forsirao zajedništvo i toleranciju. Krajnji cilj ove pozorišne predstave je da se stvori ubjeđenje da nema zajedničkog života; to se čini protokom vremena u kome na etnonacionalnoj mržnji i ništavilu odrastaju generacije budućnosti. U međuvremenu će desetine hiljada Bošnjaka napustiti zemlju. Džejms Lajon, direktor ICG za BiH, tvrdi da bi “u slučaju podjele došlo do novog rata”. Ma kakvog rata! Prije bi izbio bošnjački nego bosanski rat. U selima tuzlanskog kraja već je dostignuto da se Bošnjaci, rođaci, marišu među sobom, zbog SDA i SDP.
Fridmen je kriv jer je rekao notornu istinu: “Dejton i demokratija ne idu zajedno u Bosni”. Portparol OHR Patrik Volf smatra da “može biti i Dejtona i demokratije”. Kako se uopšte može računati na demokratiju u sistemu koji je izgrađen na rezultatima genocida?! Srpstvo, i sa voždom i bez vožda, svijetla obraza računa na pola Bosne. Zašto bi Srbi bili bolji od Hrvata. Tuđman je ravno prije tri godine ustoličio viziju da “Federacija BiH treba biti pokrajina Hrvatske, kao što je to slučaj sa Vojvodinom u Srbiji”. Stabilnost u regionu tumači se priznavanjem etnonacionalnih realiteta.
Potoje dva kraka smislene reakcije na sudbinu koja nam se objavljuje. Ili pokrenuti kampanju protiv OHR i OSCE zbog bankrota njihove pozorišne predstave u BiH, i tražiti da se cijeli sistem u BiH prilagodi Odluci o konstitutivnosti. Ili, ako su već navalili da podijele BiH, onda im treba postaviti uslove i graničnike. Jedina pravedna podjela bila bi ona po popisu stanovništva iz 1991, po kojoj su Bošnjaci činili većinu na 51,85, Srbi na 31,54, a Hrvati na 16,60 odsto bh. teritorije.
U interesu mira i opstojnosti BiH, Bošnjaci administrativnu podjelu nisu uslovili procentom od 51,85. Ako međunarodna politika krene ka trodjelnoj podjeli BiH – za očekivati je da će “bosanska strana” postaviti granicu svoje popustljivosti.
Čemu halabuka kad će za desetak godina 25. mart (Karađorđevo, 1991) simbolizirati “državnost” BiH. Ako već i danas nije tako.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 06. II 2001.