Za specijalne veze RS i SRJ zaslužni su poslanici SDA i SDP
Priča o našoj lijepoj zemlji polako se privodi kraju. Majstori političke dramaturgije zidaju predstavu u kojoj će se uzroci i posljedice sklopiti u logičan slijed. Već danas su mnogi dejtonski imperativi dovedeni do svršenog čina. Vrijeme betonira postignuća podjele. Širom svijeta raseljeno je 650.000 bh. djece. Koliko se ljudi uspjelo vratiti kućama, od onih 1.700.000 raseljenih u BiH, ili iz BiH? Naš poraz se mjeri dnevnim gubicima. Koliko nam ljudi odlazi dnevno, sedmično, mjesečno?
Pitanja su to bez umirujućeg odgovora. Mi smo narod na vječnom čekanju. Bosanci i Bošnjaci čekaju BiH, dok Srbi i Hrvati dočekuju zacrtano. Nije lako biti režiser pa necivilizacijske projekte upakovati u oblandu demokratije i humanizma. Sve bi bilo drukčije da su strani politički producenti odani univerzalnim idejama. Tada bi se trudili da BiH obnove po mjeri njenih povijesnih, multietničkih, komšijskih vrijednosti. No ovo što nam se servira logika je buvlje političke pijace na kojoj su jeftine strasti preplavile plemenitost civilizacijskih zračenja i značenja Bosne i Hercegovine.
Ne postoji konstruktivan kritički otpor pojavama koje idu protiv naše zemlje. Nije ni čudo. Naši geni su oblikovani na totalitarizmu: slobodoumlje je bolest, a šutanje varljiv opstanak. Na ovu povijesnu devijaciju nakalemila se trauma. Od posttraumatskog stresa pati 60 odsto naše djece. Koliko je odraslih upleteno u lanac traume i bespomoćnosti? To je ona većinska, kritična masa svijesti koja bi trebala stavom mijenjati stvarnost. Bauljamo po iluzijama dok nam se pred očima razmotava film u kome tuđi igrači odlučuju o našim sudbinama.
Svikavamo se da bosanski duh odumire zatočen u frtalju Bosne. Ne reagiramo ni na očiglednu režiju trećeg entiteta, koji je legitimiziran ignorancijom onog dijela realnih zahtijeva HDZ-a. A ko je naredio da se izopći HDZ? Pa isti reditelj koji je skrojio homogenizaciju biračkog tijela HDZ putem onog referenduma. Ne shvatamo da borba za multietničku BiH svoj temelj ima u prepoznavanju pojava koje proizilaze iz Miloševićevog i Tuđmanovog dogovora u Karađorđevu.
Upravo nam se, uz amanet međunarodnih zvaničnika, događa još jedna potvrda da ideja iz Karađorđeva određuje budućnost ove sve privremenije države: potpisuje se sporazum o specijalnim vezama Jugoslavije i Republike Srpske. Umjesto da OHR insistira da država BiH ostvari “specijalne veze” i sa Srbijom i sa Hrvatskom, jer je to prirodno južnoslavensko vezivanje – insistira se na usavršavanju bh. podijeljenosti. Osim toga, zašto bi konstitutivni narodi u RS trebali biti specijano vezani za Srbiju, a ne i za Hrvatsku? Ili, zašto bi konstitutivnim Srbima u FBiH trebale specijalne veze sa Hrvatskom, a ne i sa Srbijom? To što se čini nije u duhu Odluke o konstitutivnosti. Niti doprinosi srastanju bh. pukotina.
Parlament FBiH u prošlom sazivu podržao je uspostavu specijalnih veza sa Hrvatskom. Glas javnosti je ukazivao da će takva odluka omogućiti isto pravo i za RS. No federalni poslanici iz prošlog mandata nisu uvažili ova upozorenja. Razumljivo je što je HDZ podržao velikohrvatsku međunarodnu direktivu.
Ali čime objasniti da su i SDA i SDP nasjeli na još jedan čin u betoniranju bh. podjele? Ove dvije stranke najbučnije žvaču priču o “cjelovitoj i demokratskoj BiH”, pa je bilo za očekivati da raspolažu sa toliko zdrave logike da mogu uočiti tendenciju koja proizilazi iz vezanja entiteta za susjedne države. Dejtonskim sporazumom su ingerencije međudržavne saradnje na nivou države BiH, a ne entiteta. Ovo je ista ona dramaturška struktura priče iz 1990. “o vezanju narodnih zastava SDA i HDZ”, čime je srpskom narodu legitimizirano “pravo na separatizam”. Federalni Parlament je specijalnim vezivanjem za državu Hrvatsku obezbijedio jednako pravo za RS. Da su SDA i SDP imali političkog sluha i patriotskog stava, odbili bi specijalne veze sa Hrvatskom, i time onemogućili ovo poklapanje RS od SRJ. Ali, za njih ima ko misliti…
Na sjednici Parlamenta FBiH, u holbrukovskom bager-stilu, pojavio se naš prijatelj Žak Klajn. Izišao je za skupštinsku govornicu i zapovjedio da se, ko fol u interesu BiH, treba prihvatiti sporazum o specijalnim vezama sa Hrvatskom. Naređeno – učinjeno. Samo su se jedan ili dva poslanika suprotstavili ovom harakiriju nad imperativom reintegracije BiH. Ostali su poslušno podigli ruke, na predaju.
Ne treba se ibretiti nad dolaskom Predsjednika SRJ u Banja Luku. Odgovornost za njegov specijalni dolazak u “srpski entitet” snose nadasve SDP i SDA, stranke čiji su poslanici Federaciju BiH tisnule Hrvatskoj, a zakonomijerno, Republiku Srpsku – Srbiji.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 20. II 2001.