Latifova priča, Šesta smrt Benjamina Talhe, Kratki susret u Wiesbadenu
Irfan Horozović je pripovjedač koji svoju književnu umjetnost zasniva na postmodernizmu, kakav su u svjetskoj književnosti primijenili pisci poput Borhesa, kao što su Umberto Eko, Danilo Kiš, Milorad Pavić i dr. Horozović je jedan od najznačajnijih borhesovaca u bh. književnosti. Ta književnost podrazumijeva tematsko bavljenje cjelokupnih kulturnim i istroijskim naslijeđem civilizacije, ali i uvođenje tzv. pseudodokumentarizma, što znači izmišljanje podataka kojima se daje karakter stvarnosti. I u svojim pripovijetkama, Irfan Horozović ostaje vjeran stilu u kome je napisao najveći broj svojih djela.
Latifova priča već u svome naslovu ukazuje na narativnu struktura koja je zatemeljena na prvom licu jednine, ali ukazuje i na tzv. pseudodokumentarizam, budući da je Latifova priča navodno izvučena iz jednog sudskog spisa koji je potpisao kadija Musa Murduk ibn Mervan. Kao tematski i motivski izvor, u ovoj priči možemo pratiti dva smijera koja se isprepliću. Jedna je ljubavna patnja, a druga ljubav prema umjetnosti, kao bijeg od svake ovozemaljske patnje.
Benjamin Talha, trgovac suknom, doživio je neuzvraćenu ljubav. Benjamin je prelijepoj Lejli poslao jedan poklon, čiji su roditelji zbog toga bili smrtno uvrijeđeni, te su je udali za trgovca iz Bronzanog Majdana, kako bi je udaljili od Benjaminovog oka. Benjamin nije ni za umrlim ocem Zubeirom Talhom žalio koliko je žalio za Lejlom, bivajući svjestan da se njegova velika ljubav nikada neće ostvariti i pretočiti u brak. Kao spasonosno rješenje, kao bijeg od stvarnosti, ukazala mu se muzika. Danima i noćima je svirao klavir, na zaprepaštenje i žaljenje svoga sluge Latifa, koji mu je unosio hranu koju Benjamin više nije htio ni okusiti. Kroz Latifovu pripovijest izrečene su najljepše misli o muzici u našoj književnosti, opisano je srađanje čovjeka sa muzikom, njegovog tijela sa tonovima, što je Latif vidio kao prokletstvo i bolest njegovog gazde. Latif mu je htio pomoći. Zato ga je ubio, snažnim udarcem nožem, kako kaže, da ga manje boli. Time se priča zaokružuje u tragični krug ljubavi, otvoren neostvarenom ljubavlju prema Lejli, nastavljen ljubavlju prema muzici, i zatvoren Latifovom prijateljskom, ali mentalno poremećenom brigom prema svome gazdi, kojega ubija kako bi mu prekratio ljubavne muke.
Postmodernističko i eksperimentalno pripovjedačko umijeća Irfana Horozovića najočitije je u priči Šesta smrt Benjamina Talhe. U ovoj priči Horozović se koristi mogućnošću da događaj i njegovu atmosferu ispripovijeda kroz emotivna i misaona stanja nekoliko likova: telala, mehandžije Muse Murduka ibn Mervana, derviša, Uzeira, Rabije, samog Benjamina Talhe… Svi oni imaju svoje unutrašnje priče koje se stapaju u filozofsku poruku i karakter samog djela. Pored toga, veoma je interesantna činjenica da Horozović kao literarne vrijednosti i argumente u ovoj priči koristi i neke druge alternativne vidove književnosti, kao što su narodna predanja i vjerovanja, doskočice u situaciji, narodni humor, itd. Isto tako, a što je naročito svojstveno modernoj književnosti, Horozović koristi bajkovite motive, elemente bajke, na kojima se zasniva njegova fantastika, po kojoj se možda najviše cijeni njegovo djelo.
Ono što je posebno interesantno za ovu pripovijetku jeste da je ispripovijedana na način kakav vjerovatno nije zabilježen u našoj literaturi. Priča po svojoj unutarnjoj organizaciji gotovo da podsjeća na dramu, jer imamo likove koji pričaju u prvom licu jednine, i koji na izvjestan način komuniciraju o određenoj temi (npr. razgovor Mehandžije, Muse Murduka i Tahira o rakiji). Priča čak i grafički izgleda kao drama. Gotovo da se ispovijesti likova pretaču u dijalošku formu, ali ne u onoj mjeri u kojoj bi ovu priču smatrali dramskim tj. pozorišnim tekstom.
Pripovijetka Kratki susret u Wiesbadenu zasniva se na prisjećanju na ratna vremena i stradanje civilnog stanovištva, što se kao spoznaja isprepliće za prošlošću iz koje su izblijedili ili postali drukčiji neki dragi likovi. Za pisca, nakon rata, sve ima drukčiji smisao i drukčije značenje. Kroz pripovijetku se isprepliće više ratnih uskustava, teških sudbinskih događaja, koji su ponekad određeni banalnim uslovima, zbog kojih ljudski život odlazi ka fatalnom ishodu. Zbog toga za pisca, kroz čiju je vizuru ispripovijedana priča, sve što je preostalo ima drukčije značenje. Drukčiji su prijatelji, likovi, imena, razmišljanje o kiparstvu, o suštini života, sve djeluje kao odjek nečega što možda jeste, a možda nije postojalo kao takvo.