Recenzije

Emsudin Pašanović: „Breme vremena nosim“

Zbrika pjesama i priča Emsudina Pašanovića rijedak je doprinos izgradnji literarnog pamćenja o iskustvima genocida i posttraumatske potlačenosti jednog naroda koji ničim nije izazvao zlo koje mu se dogodilo, a koje je nastavilo da živi u institucionalnim formama. Pašanović na detaljima, u prolazu, u mikrokosmosu jednog bosanskog života, pokazuje da izvrsno osjeti mehanizme funkcioniranja i unutarnjeg i vanjskog svijeta, pa može pretpostaviti kako njegova literatura danas u Bosni nema ni naručioca, ni konzumenta, jer je društveni mehanizam okrenut ignoriranju ili ismijavanju tema o kojima on piše i pjeva. Na literarnoj sceni frtalja Bosne, pisalo se tu i tamo o ratu, ali te pisanije nikada nisu izbile u prvi plan kulturnog medijskog interesovanja. Svi mi znamo, a pitanje je da li ćemo to naglas reći – da postoji zavjera šutnje o ratnim strahotama, u kojima nisu svi podjednako stradali, niti su svi podjednako činili zločine. Intencija je da se partizansko ni-ni-ni, već i-i-i, i ovdje pretoči u pravilo.
Upravo zbog toga, Pašanovićeva zbirka ima subverzivni karakter, jer pjeva zabranjene pjesme i priča zabranjene priče. Od te zabranjenosti se ne stradava, niko nikoga neće uhapsiti ili ubiti, ali ta zabranjenost svrstava ovu knjigu iza out linije terena na kojem se prostire javnost. Šta vrijedi pisati ako će tvoja pismena ostati izvan javnih repetitora i receptora? Kako se postaviti ako javni emiteri naručuju drukčiju osjećajnost i žele implantirati drukčije pamćenje od onog koje prirodno ima i čije posljedice osjeća žrtva? Da li osjećati, misliti i pisati ono što zakon sile traži, ili pisati svoju priču, pa makar je niko ne čitao? Ova dilema se nije našla samo pred Emsudinom Pašanovićem, ona prati sva vremena i sva literarna nastojanja, nad kojima je oduvijek lebdio diskurs vlasti.
Razlika između jedne i druge literature, između one koja nastaje pod vanjskim uticajima i zanemaruje unutarnja vrenja i htijenja, i one kojoj je svjedeno šta će vanjština reći, jer sebe ispisuje zbog svoje nutrine – ta razlika je jednaka razlici između soka koji je iscijeđen iz narandže i soka od narandže koji je spravljen iz instant praška. Književnost Emsudina Pašanovića je čisti bosanski literarni sok, bez konzervansa i kozmetičkih primjesa, koji nalikuje na one medove što su ih nakon nekoliko hiljada godina pronalazili zdrave i čitave u egipatskim piramidama, ili na ove naše pekmeze od jabuka, koji su toliko samosvojni da su imuni na usud prolaznosti i kvarljivosti. Ova literatura ne koketira ni s kim, ona u svome embriju nema estradnih ambicija, nastala je iz posve drukčijih motiva, kakav je nagon da se zavješta i od smrtnosti otme jedno iskustvo. I to kakvo iskustvo! Iskustvo koje na ovim prostorima ima egzistencijalnu bitnost, tipa – upustva za preživljavanje, a koje je posve izopćeno, kao jedna štetna i uznemirujuća priča. Zato lovci u šumama prave čeke, da divljači ne ometaju privid normalnosti.
U bošnjačkoj se književnosti posljednjih desetak godina javljalo štošta s ciljem da svjedoči iskustvo žrtve. U prvo poratno doba bilo je profitabilno oknjižavati gazije i šehide, dok vlast gazijska nije razvlaštena, pa je književnost gazijska ope’ došla na tobe, i nestala. U odnosu na razmjere stradanja i svake vrste potresa koji se sručio na Bosnu i Bošnjake, stvoreno je veoma malo vrijednih književnih dijela, koja će nadići ova vremena i njegove zapreke. Riječ je o tekstovima čija se književnoumjetnička stamenost zasniva na mikroplanovima i individualnim svjetovima unutar bosanske kataklizme, gdje se uspostavlja estetsko varničenje od krhkosti moga duhovnog kosmosa do njegove osuđenosti na zlovolju historijskog ispada. Vjerujemo da je prvijenac Emsudina Pašanovića u krugu tih dijela koja nadilaze ovodruštvene estetske receptore.
Konstanta bezmalo svih bosanskih sudbina je da se dijele na vrijeme prije i poslije rata, koje je stvorilo podijeljene identitete, nespremne da mire i čine kontinuitet života. Šta da radimo sa sebe prijašnjih u sebi ovdašnjim? I, šta da radimo sa ta dva sopstva u sebi sutrašnjim? Ovaj osjećaj se provlači kroz cijelu Pašanovićevu stihozbirku, koju prološki otvara pjesmom „1991.“, u kojoj se kao crnački, gospelski lajtmotiv javlja stih: „Mrzim devedeset prvu!“ Pjesnik pjeva o cijepanju svog života, kad mu je bilo „tek osamnaest“, a nakon čega je u 1991. ostao da „zjapi(m) u njoj kao prazan bunar / Kao stara izlizana kafana“. Već u ovoj prvoj pjesmi upoznajemo Pašanovića kao majstora očuđujuće slike, koja zaiskri u jednoj sintagmi, tipa „izlizane kafane“. Kroz svih 38 pjesama nailazit ćemo na jednu ili nekoliko lijepih pjesničkih sintagmi koje su same sebi dovoljne da opravdaju postojanje date pjesme.
Kratka pjesma „Istina“ otvara se vanredno uspješnom pjesničkom slikom: „Mjesec se rastopio / Po zaklanim oblacima“, i pjeva o „vrištanju noći“ koja ostaje kao svjedočanstvo da na ovom okrutnom svijetu nema raja. I naredna pjesma „Veče“ nadovezuje se na malanholičnu intonaciju jednog zga/đ/ženog svijeta, čija su se uporišta raspala i pretočila u avetinjsko veče u kome i drumovi ožive pa „Drijemaju sami bez putnika / Jer niko putovati ne smije“. Pod naslovom „Nadam se“ pjesnik čini prisilni, ili jedini mogući izbor, jer nakon težišnog stiha „Kad san mi padne u vodu“, on veli da neće „nikad više sanjati / I nikad zlo zaboraviti!“
U pjesmi „Rat se desi“ Pašanović u punom značenju pokazuje svoj poetički okvir, to začudno umijeće da u gestama svakodnevnice očita opća značenja, historijske potrese, samrtne i smrtne čase. Za njega je dešavanje rata iznenadno – „Kao kad prespavam / Pa podne dočekam nespreman“. Njegovo iskustvo buđenja u nespremnosti neće podijeliti samo bosanski ljudi, ili svi ljudi koji, prirodno, nespremni dočekuju ratove, već, općenito, svako ko se susreće sa ružnim, opakim, samrtnim iskustvom.
Ono što Pašanovića i njegovu zbirku odvaja kao uočljivu pojavu u bh. književnosti jeste umijeće transponiranja političke, historiografske i sociokulturne analitike u pjesnički tekst i jezik. Postoji više pjesama u kojima Pašanović ispisuje političku analizu, ali takvim jezikom, i sa takvom stilskom suptilnošću, da ne trivijalizira granicu pjesničkog. Pašanovićeva poetika pripada angažiranoj književnosti, koja je začudna utoliko što na tome ne insistira, već svoju angažiranost nosi unutar svog filozofskog krvotoka. Pjesma „Cijena“ mogla bi se značenjima rasprostrijeti i izvan bosanskih sloboda koje „vrijede samo na dan izbora“. Stihovi „Sistem te pretvorio / U vakcinisani narod“, kad se odmaknu od ovdašnje izvakcinisanosti, zadiru u najnovije teorije o jalovosti zapadnog funkcioniranja demokratije, koja je putem (naročito medijskog) sistema umrtvila demokratske potencijale birača. Upravo na ovoj pjesmi osjetimo kako Pašanović problem sagledava u više dimenzija, jer za njega ništa ne postoji izvan konteksta, koji vidljivim i nevidljivim mrežama uslovljava bitak ma čega i ma koga.
U naslovu „ŽivOt“ Pašanović kao likovnu ilustraciju okruglosti hipodroma koristi grafički potencijal velikog slova „O“, čime pokazuje da promišlja svaki poetički potencijal iz koga nastoji izvući maksimu kreativnosti i vešeznačnosti. Ta osobina, u relaciji sa istančanim filozofskim diskurskom, daje rezultate kao u pjesmi „ŽivOt“, koja funkcionira bez i jednog balasta. Ironijski prizvuk, to navodno slučajno i obzirno poređenje ljudi s konjima, u njihovom bezumnom trku u krug, i krajnja konstatacija: „I niko ne zna / Gdje treba stati.“ – ukazuje da Pašanović umije objektivizirati i takvo pitanje kakvo je opsjednutost kulturom vječnog življenja, odnosno, trčanja.
Ponekad je dovoljan jedan stih pa da raspletemo priču, kao u pjesmi „Pijanac“: „Kretao se polahko kao vrijeme“. Vjerujem da će mnogi ovaj prvi stih pjesme preletjeti samo kao lijepu zvučnu kulisu za ono što slijedi, a zapravo, baš iz ovog stiha izvire više značenja nego iz cijele pjesme. Otkud, odjednom, konstatacija da se vrijeme kreće polahko? Zar ono, svukud, nije ožaljeno kao brzo i munjevito? Otkud baš u pijanca stanuje takvo vrijeme? Odgovor je, možda, moguće pronaći u finskom filmu „Čovjek bez prošlosti“, gdje se takođe pravi poetički otklon od mašinske dinamike savremenosti, koja melje, guta, i ljude i njihove omeđenosti vremenom. Pijanac je neko ko živi izvan ovoga vremena i njegovih diktata, i koji ima vremena da primijeti lišće što pada. Zbog nastojanja da dotaknemo i druge pjesme, moramo se rastati od ove zanimljive Pašanovićeve pjesme, čiji bi jedan stih bio inspirativan da napišemo esej o vremenu i umijeću njegovog usporavanja.
U pjesmi „Jesam li još živ“ Pašanović gradi jedan profinjeni paradoks, kroz priču o vojniku koji je, iako živ, izgubio život time što je morao pucati na druge: „I u toj pucnjavi, / Ja izgubih svoj život / Mada živ sam“. Pod naslovom „Znamo sve“ Pašanović je, opet, samo u jednom stihu definirao čaršijski fenomen trača: „I oči im uživaju u tuđim nesrećama“, čime je razotkrio i sažeo razvratni motiv pretresanja ljudi, pojava i života u palanačkom mrtvilu. Pjesma od osam stihova „Razonoda“ – opet, šta da se radi! – u jednom stihu dotiče čitavu filozofiju o simulakrumu, po kojoj više ništa ne postoji kao ono što jeste, već kao znak o onome što jeste ili što bi trebalo biti. Stihovi „Izmišljamo radosti i tuge“, ili „Jer život nam je postao kič / Koji umotavamo u zabavu / I prodajemo kao veselja“ – neodoljivo podsjećaju na teoriju o simulaciji simulacije od Žana Bodrijara. Posve je svejedno da li je Pašanović upoznat sa ovim savremenim teorijama, ali, njegova poezija, naročito u ovoj pjesmi, korenspondira sa ovovremenim filozofskim diskursima.
U duhu poststrukturalista koji književne tekstove čitaju kroz maternicu političkog i društvenog konteksta, i Pašanović svoje emotivne i duhovne zapitanosti tumači političkim okolnostima, što je racionalan i razumljiv ogled, budući da politika određuje kvalitet, a ponegdje i kraj naših života. U pjesmi „Nestajem“ Pašanović ispisuje stih: „Narod koji uvijek nekom služi“. S obzirom da pisac Pašanović potiče iz takvoga naroda, rado bismo pjesmu stavili u lokalni kontekst, ali, ako je drugi put pročitamo, vidjet ćemo da pjesnik ispisuje egzistencijalističku ubijenost pojedinca, čija je individualna smrt bila zalog učlanjenja u narod, odnosno, kolektivitet.
Pjesmom „Optužba“ Pašanović otvara posebnu stranicu svoje poetike, po kojoj bi mogao biti pamćen kao jedan od rijetkih pjesnika koji su se borili protiv podjeljenih gradova, škola, ulica, djetinjstava. Možda ćemo nekad govoriti o zasebnom korpusu u bh. književnosti, o korpusu tekstova na temu podijeljenosti nedjeljivog, ili makar onoga što nam se činilo nedjeljivim. Danas ne poznajemo mnogo autora koji su pisali na tu temu. Jedan od najistaknutijih svakako je mostarki pjesnik Alija Kebo, koji je umro u januaru 2008. godine, ostavivši mnoštvo pjesama i tekstova o podijeljenom gradu. Kao što protest protiv podijeljenog Mostara prepoznajemo kroz stihove Alije Kebe, tako ćemo kulturološku borbu protiv podijeljenog Viteza, do daljnjeg, prepoznavati preko stihova i tekstova Emsudina Pašanovića. Ratovi su krajnji dometi ništavila, i tome kao da se više i ne čudimo, jer je ratova bilo i bit će ih, ali, ibretimo se vječno nad nastojanjem da se u institucionalnu formu ugura apartheid, kakav vlada u onim mjestima gdje žive tzv. dvije škole pod jednim krovom. Pašanović, i kao prosvjetni radnik, drastičnim doživljava djetinjstva koja su osuđena da se realiziraju u ambijentu podvojenosti. On je, kao ni jedan naš pisac, opsjednut ovom temom, koju, sreća je, umije realizirati u punoj suptilnosti, ističući detalj, titraj, pomisao, trenutak u odrastanju segregirane djece. Prva pjesma u nizu sličnih je pjesma „Optužba“.
U pjesmi „Buđenje“ je veoma jednostavnom pjesničkom slikom označem složen prosec dilema i nadanja: „Kroz prašumu misli / I pustinju osjećanja“. Kao i u nekoliko pjesama prije i poslije, a naročito priča koje slijede, Pašanović i u pjesmi „Čovjek staklo“ opjevava posttraumatski stres, od kojeg boluje bezmalo sva boračka populacija s prve linije fronta: „Tek sad me stres tresne / Kad u daljini čujem pucanj svadbeni“. Time se još jednom potvrđuje da je Pašanović pjesnik ovog vremena, tumač nastojanja da se izravna iskustva ne rasprše u vremenskim nedođijama. „Tvornica naoružanja“ pokazuje Pašanovićev maštoviti egzibicionizam, jer on prvo lice može smjestiti i u usta jedne tvornice koja nam pripovijeda svoju trgovačku strategiju, da će se u vrijeme varljivog mira preorjentirati na licemjernu humanitarnost, tipa: „Poslat’ ću im lijekove, zavoje i tumore“. Ovo „slanje tumora“ kazuje da Pašanović, kao vrstan anagažirani pjesnik, do zadnje maske razotkriva hipokriziju tvornica rata i bezumlja. Jednako i u pjesmi „Imperijalizam“ Pašanović demistificira borbu protiv tzv. islamskog terorizma i islamofobiju koja je izmišljena, fabricirana i stavljena na upražnjeno mjesto straha od komunizma.
Ako postoji filozofijsko gnijezdo ove knjige, pjesma u kojoj je Pašanović dosegao najviše domete definiranja sebe u svijetu i svijeta u sebi, onda je to pjesma „Taj tren“ u kojoj do nevjerovatne lakoće i jezgrovitosti, centrira suštinske odnose između materijalnog i duhovnog svijeta. Efektna lakoća definicije ovih krupnih pitanja ljudske egzistencije očituje se u sljedećim stihovima: „Ništa što je naše / Neće ostati poslije nas / Da bude naše…“ Potom, pjesnik veli da će preživjeti samo misli zapisane, da će jedino to biti „živo što stvorimo / Za života…“
U pjesmi „Djeca moga grada“ Pašanović se vraća svoju nebrebolnoj temi, tom apsurdu podijeljenosti, koji je tim gorči što se dešava u ambijentima koji su do nedavno živjeli zajedništvo kao prirodno agregatno stanje. Poslije nekoliko stihovanih ilustracija ovoga zlodjela, on poentira: „Neka nova djeca žive / Tek jedni pored drugih / Otrovani pričama odraslih / I čekaju… / Čekaju…“
U pjesmi Flashbeck“ Pašanović precizno ironizira dileme pred početak rata: „Mudri mudro šute / Pametni odlaze“; drača u parku, što zeleni i mirno čeka jesen, nagovještava povlaštenost biljki u odnosu na ljude i njihove ovisnosti.
Pjesme „Pustite me“ i „TV svijet“ društveno su i politički angažirane i nastavljaju poetiku iz pjesme „Razonoda“, jer otvoreno ukazuju na simulacijski karakter emitirane stvarnosti. U prvoj pjesmi susrećemo stih „Kad mi misli štampa kroji“, a u drugoj „Život je postao iluzija“, što se oboje, makar nagovještajem, uklapa u teorijske postavke o posredovanju stvarnosti, koja u toj posredstvenosti gubi svoju stvarnosnost. Dopjevano rečeno: kakve su to moje misli ako ih ne krojim ja već štampa, koju kroji nečija misao, koja je opet odnekle skrojena…
U naslovnoj pjesmi, koja dubinom i širinom nadilazi svoju omeđenost naslovom, Pašanović nam se iskazuje kao majstor rime i ritma, jer neusiljeno i funkcionalno sriče melodijsku potporu svome životnom i duhovnom bremenju. U tom ritmiziranju pro-putovanja kroz život, nailazimo i na ovako uspješne igrarije: „Istravljen strahom / Neizliječen stravom“.
U pjesmi „Pozdravi zemljaka“ dobijamo još jednu uspješnu repliku na bosanske apsurde, na činjenicu da u Bosni ima sve manje Bosanaca, ljudi kojima ova zemlja znači domovinu: „Iako je ovdje / sve manje Bosanaca / A sve više ljudi nepoznatih“.
Pjesma „Čaša puna do pola“ jedna je od ratnih skica koje svoju poetičku snagu zasnivaju na umijeću prepoznavanja detalja. „Pršti crijep, cigla i staklo“, ali naš junak „Gleda(m) ljetnje nebo / Kao kroz kaleidoskop / Tražeći ljepotu / Da ubije(m) strah“. Znakovito je i imenovanje bunkera – kućom.
Vjerovatno najjača politički angažirana pjesma u ovoj knjizi je pod naslovom „Gdje smo danas“, u kojoj Pašanović nudi realitetne odgovore na pitanje iz naslova, a među kojima najbolnije odzvanja stih/odgovor: „U podijeljenim obdaništima“.
Posljednja pjesma u prvom, poetskom, dijelu knjige nosi naslov „Ma, kakav Titanik“. Iako je političnost cijele pjesme inspirativna za analizu, navest ćemo samo jedan stih: „Kapetani sklanjaju svoju djecu“. Kapetanska djeca ne pišu i ne razumiju poeziju kakva iz iskustvene riznice ispisuje Emsudin Pašanović. Ali, nema sumnje, kapetanska djeca danas određuju šta se to i kako u Bosni dogodilo, pa bi mogli ustanoviti da je Emsudin Pašanović sve ovo izmaštao, na štetu simulacije sretne i prosperitetne prošlosti i budućnosti. Nema dvojbe da imamo posla najmanje sa dvije stvarnosti, od kojih jedna nikada nije ni spuštala nišanske sprave, dok je ovoj drugoj jedino još pjesma preostala, ali, pjesma koja se pjeva bez glasa, onako kako se sevdalinka pjeva u Vitezu ili Višegradu.
Toliko o Pašanovićevoj poeziji. Na ovom mjestu Pašanovićevo stihovanje prelazi u prozni izraz, pred kojim strepimo, plašeći se da će uspješni pjesnik zglajzati u nastojanju da opjesmeni proznu fakturu. Rizik je izvjestan, a naše strahovanje se očas pretvara u slast čitanja novog/starog Emsudina Pašanovića. Pisac nije uletio u moguću zamku nastojanja da se kroz prozni izraz raspištolji u filozofiranju, šnjiranju i duhonjiranju. Njemu je prozni izraz trebao kako bi nam, kahveničarskom smirenošću, opričao nekolike događaje koji, jednostavno, nisu za pjesme. Ima tu više i manje uspješnih priča i pričica, ali, ni za jednu ne možemo reći da je višak, da je nepotrebna, pa i time što nam se ni jedna ne nameće. Te Pašanovićeve priče su takve da smo ih mogli čuti u komšiluku, u familiji, na poslu, to su priče koje se pričaju i prepričavaju, a ne zapisuju se, jer se računa da tih priča vazda ima toliko da ih ne treba zapisivati. Ali, vremena se mijenjaju, s njima i priče, pa zapisivanje naših priča potrebito je za nerođena vremena. Da vidimo kako to izgleda…
U prvoj priči „Dijagnoza neuroza“ saznadosmo kako piscu, demobiliziranom borcu – lupa srce. Ubrzano. Ta pričica je jedna mikro analiza straha kojeg je osjetio svako ko se suočio sa stresom i njegovim neuhvatljivim posljedicama, od kojih se ne umire, a kao da se umire. Sigurni smo da tu svakodnevnu pojavu, od koje danas pati svaki drugi čovjek, bio ili ne bio u ratu, niko nije ovako prisno obradio u literaturi.
Simatična je priča pod naslovom „Džoni Štulić“, o vojnom moralisti koji ne zna otkud je „standard pokvario ljude“, pa mu se kao Džoni Štulić može prodati i neki Bole. Priča k’o priča, a Emsuin k’o pjesnik, pa nas u međuprostoru osvježi ratnom slikom „planinskih trava koje nisu vidjele kosce već četvrtu godinu“.
Za razliku od prethodne dvije crtice, koje u kratkoj formi djeluju kao minijaturne priče, naslov „Četvrtkom ne plalite TV“ ima sve elemente pripovijetke. Djeluje čak kao sinopsis za potresnu monodramu od čovjeku koji je prošao najteža životna iskušenja, jer mu je pobijena familija. Pašanović se opet potvrđuje kao majstor mikroplana, kad govori o spaljenom cvijetu hadžibegu; o prvom dodiru s puškom, kao simbiozi neživog i neživog; o svom glavnom liku koji veli: „Umro sam jedne aprilske zore u jednom selu…“ Jedna teška životna trauma, koja je okončana u bolnici, obuhvaćena je sa svih strana, od unutarnjih monologa i nastojanja da se razumi teret užasa, pa do iskakanja iz okvira koje može izdržati ljudska duša. Ova sjajna priča u nekim pasažima doima se kao sociološki esej, kao analiza realnosti ogledane u zapitanostima traume. Naša kulturna zbilja još uvijek nema roman, ili monodramu, koja bi funkcionirala na ovim relacijama.
Ako bismo tražili poetičko centrište Pašanovićeve proze, našli bismo ga u priči „Nije to bio san“, koja pripada naboljim stranicama literature koju svrstavamo pod odrednicu logorologija. Malo smo gdje vidjeli tako tanano iznijansirane razlike između bestijalne ravnodušnosti krvnika i vjerničke smjernosti žrtve. Krvniku je do ubijanja i zabave, što je razlog više da se ostane miran i skoncetrisan na detalj, kroz koji protiču sokovi univerzuma. Poseban kvalitet ove priče je funkcionalna, dramaturška prisutnost porodičnog momenta, činjenice da njega, odvedenog, nije bolio strah, već ga je „boljela majčina i očeva bol“, ili: „Na očevom licu je vidio strah. Znao je da se otac ne boji za sebe, nego (…) za djecu“. Nikada ni jedna ratna priča o stradanju civila nije ispričana uvjerljivo ako se njena dramatika nije ogledala u porodičnom faktoru. Filmski megahitovi o holokaustu nad Jevrejima, kakvi su „Život je lijep“ ili „Pijanist“, upravo imaju ovu porodičnu kulisu, kao frekvenciju na kojoj se svi mi razumijemo.
Priča „Pas, dva dječaka i ograde“ u proznoj formi sublimira teme nekoliko Pašanovićevih pjesama o podijeljenim gradovima i životima. Dalo bi se o podijeljenosti pričati i sa drukčijih tačaka gledišta, ali je djetinjstvo najčišća tačka sa koje se može ugledati apsurd podjele u svoj svojoj razvratnosti. Dalo bi se takođe govoriti o lacanovskom diskursu drugosti. Rečenica s početka teksta: „Djeca prije nisu znala za ‘mi i oni’“ – odzvanja kao uvod u izgubljenu bajku: „Bio jednom jedan…“ Pašanović je priču o podijeljenim djetinjstvima oslobodio svih mogućih viškova, kako bi proizveo literarno opće mjesto u razumijevanju ovog nakaradnog fenomena. I, uistinu, priča se doima arhetipski, jer baš tako, kao ovu priču, zamišljamo djetinjstva u gradovima i mjestima koje je uzjahao zloduh hrvatskog političkog primitivizma. Između dvije kuće u kojima žive bošnjački i hrvatski dječak, koji idu u dvije škole pod jednim krovom, i koji se ne poznaju – naravno – rast će otrovna ambrozija. Ta „ničija zemlja“ simbolizira zašikareni duhovni prostor, kojeg prelaze djeca, u prirodnom, slučajno ostvarenom druženju, o kome „nisu ništa govorili roditeljima“.
Priča „Psuj Ala’a“ direktnije nego što smo to od Pašanovića svikli secira ukorijenjene šovinističke i islamofobijske obrasce, koji se zorno očituju u replici: „Neću da čujem da psujete Boga. (…) Ako baš moraš psovati, onda psuj nešto što ne postoji – psuj Ala’a!“ Pašanović je sav zakorijenjen na iskustvenom i događajnom, pa tako i ova replika djeluje odveć životno, da je spisateljska mašta ne bi mogla dokučiti i ostvariti u takvoj realitetnosti. Iz nje isijava grdobna trivijalizacija vjere, koja se, sa pozivom na Boga, manifestirala kao krajnje nevjerništvo i barbarizam.
Kroz naslov „Turbo folk, Brucee Lee i Tornjak“ Pašanović nam se predstavlja više kao esejista, sociokulturni analitičar, nego li kao prozaista. On ispisuje ironijsku analizu podijeljenosti, esejizira o odrođavanju od svoga identiteta i vrijednosti, te na cirkus izdiže razne međunarodne mjere institucionaliziranja nereda i nedemokratije. Kratka priča „Prelo“ je satira u kojoj „sjede ljudi koji su izglasali da ništa neće izglasati dok im neko ne nametne odluku“, što je sjajna angažirana burleska na račun demokratskih potencijala dejtonskog društva. Potom, „Salihbeg“ je duhovita crtica o onoj vrsti ljudi što boluju od sopstvenog marketinga, pa sebe, namjesto drugih, oslovljavaju raznim titulama, dok i drugi ne prihvate da je Salih postao Salihbeg.
Ratna priča „U magli“ posjeduje remarkovski, pogibeljeni zadah fronta. Glavni lik veli za ubijenog vojnika: „Kad pomislim da sam ovdje mogao ostati ja, onda mi i nije žao“, čime do matematičke preciznosti razoružava svaki emotivni smisao u tom trenutku. „Sjedili smo tihi kao noć, u magli, pored mrtvog tijela, gutali dimove i gledali kako se crveno širi ispod glave ubijenog vojnika.“ U ovoj jednoj rečenici Pašanović je dao nekoliko pamtljivih slika, tipa „tihi kao noć“, „gutali dimove“, a u kontekstu te emotivne bešćutnosti, da se sjedi, puši i gleda u krv koja otiče iz vojnikove prostrijeljene glave.
„Zdravooo, Švedska!“ je kratka priča, prije bi se reklo crtica, koja djeluje kao istinit događaj, o jednoj porodici koju je uništila Švedska i o jednom ocu koji je povratkom u Bosnu spasio sina od droge, i od Švedske. Baš, jedna od onih priča koje ponekad znamo čuti uz kahvu, i zaboraviti, jer pristižu nove, slične, i nezapisane.
„Viza“ je najduža priča u knjizi, podijeljena u tri poglavlja. Dobra priča. Vri od poetike Emsudina Pašanovića, tog neobičnog umijeća da nam stvarnost koju vidimo i znamo nanovo učini zanimljivom, da je sumbilira u njenim tipiziranim značajkama, a da nas ni jednog časa ne navede na sumnju da se to što priča nije dogodilo.
Ova recenzija, koja je za tri ili četiri puta premašila svoju uobičajenu dužinu, izraz je poštovanja prema jednoj dobroj i nama potrebnoj literaturi, a nadasve, prema neskrivenoj potrebi Emsudina Pašanovića da se, ako je to moguće – olakša za breme vremenskog tovara.

Batva, 11. II 2008. Fatmir Alispahić

Na današnji dan

Kalendar

Februar 2008
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
2526272829  

Arhiva

Kategorije