Sazviježđe Bircuz “Panorama”
“Estrada”, folk magazin; Televizija Tuzlanskog kantona;
Urednik i voditelj: Zlatan Jovanović.
U zemlji u kojoj ministar kulture kolje ovna u centralnom dnevniku, a kantonalni ministar kulture prima i gosti pjevače novokomponovane muzike – teško da ima haira od pomisli da se programski razmišlja o kulturnom oblikovanju javnog mnijenja.
U Ulici Ive Andrića u tuzlanskom naselju Batva, a vjerovatno i drugdje, djeca pjevuše tonove špice folk magazina “Estrada”, koji na TV Tuzlanskog kantona uređuje i vodi Zlatan Jovanović. To je jasan indikativ da je “Estrada” postala parametar estetskih i duhovnih kriterija i afiniteta širokih narodnih masa. Riječ je o najpopularnijoj i medijski najmoćnijoj emisiji na prostoru Tuzlanskog kantona. “Estrada” oblikuje kulturnu svijest, moćnije i uvjerljvije nego što je to činila sapunska “Esmeralda”. Čak i u fizičkom smislu, “Estrada” je centrište te duhovnosti, koja se poput koncentričnih krugova širi i titra talasima radio-stanica, damarima ugostiteljskih objekata, bučnih automobila, domova, vokmena, jednom riječju – života. Iz tog medijskog prostora grana se i uspostavlja kriterij koji u različitim vidovima određuje narodnjačke mikro svjetove, od popularnosti i slušanosti, pa do tržišta.
Ove činjenice, i neke druge koje već jesu u uzročno-posljedičnoj vezi sa dekadentnim stupnjem kulture življenja na Tuzlanskom kantonu, a priori odbacuju tendencu da se “Estrada” akceptira kao šund koji je najpametnije ignorirati. Takvim neozbiljnim pristupom ruše se postulati teorije informacija: “Estrada” nije sama sebi svrha, već je imanentno u službi oblikovanja svijesti, odnosno podražavanja duhovnih afiniteta širokih narodnih masa. Legitimni društveni i politički uticaj koji stoji iza programskih opredjeljenja ove tv kuće direktno je odgovoran za uticaje emitiranih sadržaja. “Estrada” je, po svom bitku, produžena ruka vlasti koja, otkad je medija, oblikuje svijest naroda prema svojim programskim nastojanjima i potrebama. To da li ovoj vlasti odgovara estradni narod, ili je i ovo ‘nako prepušteno nafaki, drugo je, a uz to i političko pitanje.
Riječ je o emisiji koja je zanatski napravljena prema mjeri jednostavnih, prostodušnih afiniteta naroda. Sasvim sigurno, plod je bogatog medijskog iskustva Zlatana Jovanovića, koji se još kao mladić, osamdesetih godina, uz Boru Slepčevića, meteorski etablirao kao prepoznatljvi glas Radio-Tuzle. Da Jovanovićeva popularnost u ondašnjem siromašnom medijskom prostoru nije bila slučajna, i da je plod talenta, ili harizme, kako se voli reći, pokazala je opet meteorska tv afirmacija. Jovanović bi, dakako, podjednako uspješno umio praviti i političke ili kulturne emisije, a to što je svoje umijeće odredio “Estradom” vjerovatno je stvar zabavljačkih afiniteta i mogućnosti da se spoji ugodno sa korisnim.
Koncept emisije se uglavnom kreće između pjesme i razgovora sa estradnim umjetnicima, pa do nagradnih igara i predstavljanja djevojaka za izbore raznih lokalnih i kafanskih missova. Reklo bi se, ništa posebno. U čemu je onda tajna? Moguće u tome što Jovanović ne ustupa prostor samo provjerenim zvijezdama, već dobar dio posvećuje početnicima, pa i onda kada su istinske zvijezde u prilici progovoriti koju nemuštu riječ u mikrofon. Time i oni koji ne ljube folk dobijaju vrhunsku zabavu, jer se nezgrapni dance pokreti pjevača koji imaju svoj prvi tv nastup pretvaraju u neiscrpnu komičnu iskru. Umijeće govora je zaseban fajl, kao i kod fudbalera, ili missica, jer taj dar ne mora biti kompatibilan nekom drugom talentu. Poput riba na suhom podjednako zjevču i vrhunske zvijezde i estradni početnici. Liče na neplivače u olimpijskom bazenu. Pa čak kada govori i iskusna nacionalna estradna heriona, znamenita Hanka Paldum, to afektiranje i treptanje ima svoju teatarsku draž.
Čini se da Zlatan Jovanović uživa u tome da pakira i raspakira estradu, da je oblači i razgolićuje. Kao što nastupi Selme Bajrami odišu profesionalizmom, od odnosa prema kameri do koreografije, tako se dobar dio drugih sapliće u strasti da se odomaći na estradnom nebu, ovdje personificiranom u šljaštećim zlatkastim i šarobojnim light efektima. Taj estradni luna-park sjevče na ivici žileta, između mogućnosti da ga tumačimo kao klaunovski cirkus, pod čijom se medijskom šatrom šprda sa duhovnim afinititetima populusa, ili da ga prihvatamo kao kvalitetno upakovanu narodnjačku tv produkciju. “Estrada” je i jedno i drugo, ali i smjelije od toga – jer postiže onu dimenziju polisemije po kojoj se umjetnička fotografija razlikuje od fotosa sa lične karte. Jovanovićev urednički koncept se ne zadovoljava samo našminkanim licem estrade, već oprezno teži i za njenim naličjem, za neosvijetljenom stranom profila. U prvom redu, groteskni intervjui sa velikim i malim zvijezdama, kao profani začin uzvišenom, daju tu fantastičnu iskru koja se seljaka na relaciji između institucije vašera i uobičajenog televizijskog jezika. Pompezna hollywoodska najava da se koncert renomirane zvijezde estradnog neba N.N. održava u ekskluzivnoj kafani “Panorama”, na putu prema Šibošnici, skretanje nadesno prije glavne raskrsnice – može se opservirati na više načina: kao etabliranje vašerske retorike na tv, kao birtijska kantonalna geografija, kao živopisna materijalizacija teorije informacija o globalnom selu, kao smiješan spoj Šibošnice, kafane, seoske raskrsnice, sa zvijezdom, nebom, renomeom, itd. Dosad – neviđeno.
Govoriti o uticaju “Estrade” na atrofiju estetskih kriterija na mikro i makro planu u najmanju ruku je ćorak; u zemlji u kojoj ministar kulture kolje ovna u centralnom dnevniku, a kantonalni ministar kulture prima i gosti pjevače novokomponovane muzike – teško da ima haira od pomisli da se programski razmišlja o kulturnom oblikovanju javnog mnijenja.
Dokle god cupkanje uz harmoniku bude na nacionalnom pijedestalu baleta, i dokle god narodnjaci budu na nacionalnom pijedestalu opere – teško da će iko povjerovati u štetnost turbo-folk proizvoda. Prije će se vjerovati da su plačna kreveljenja kafanskih heroja odraz nacionalnog bića, a ko fol imperativ vlasti je da bude jedno s narodom. Drukčije rečeno, s koje god strane da se pokuša reducirati ili smiriti navala šunda, postoji opasnost od politizacije. To je taj labirtint kroz čije zavrzlame jedino ko po loju uspješno gari pakleni šund.
Fatmir Alispahić
30 JUN 1995.