Roman “Daidža” Nadana Filipovića posjeduje nekoliko vrijednosti koje nadilaze ambiciju njegova objavljivanja i koje bi mogle biti značajne za širi književni i kulturološki kontekst. Prije nego što ukažemo na te značajke, valja upozoriti da bošnjačka književnost sve tragičnije počinje bivati književnost egzila, budući da se njezine vrijednosti ne mogu afirmirati u matičnom kontekstu, znači, u bosanskohercegovačkom društvu. Filipovićev roman “Daidža” u dvosjeklom je oštricom izrezan iz mogućnosti da pripada svojoj pripadnosti: prvo, jer se takav kakav je ne uklapa u dejtonsku, a zapravo srpsko-hrvatsku književnu ponudu i potražnju, što treba razumjeti kao kompliment, a drugo, što je svojom fizičkom pojavom, mjestom pisanja i prvog izdavanja, izvorni egzilantski roman. Čak bi se u njegovom tematskom i idejno-motivskom svijetu mogle uspostaviti paralele sa svijet egzila, ili kako mi to danas volimo reći, dijaspore. No, da se vratimo tezi da bošnjačka književnost postaje književnost egzila i kad se piše i objavljuje u Sarajevu.
Primjerice, događaji poput nekoliko svjetskih prevoda “Romana o Srebrenici” Isnama Taljića jedino još odjekuju u medijima bh. dijaspore, dok ih u sarajevskim medijima, a pogotovo na državnim rtv servisima, prati apsolutni muk. O uvrštavanju u lektiru, nema ni govora! Iako je genocid u Srebrenici pojam koji je međunarodno verificiran. Taj muk nije slučajan i spontan, već svjestan i strateški projiciran. Mogli bismo nabrzinu navesti još stotinjak sličnih primjera koji svjedoče da Bošnjaci žive sudbinu segregiranog naroda, kome se totalitarnom silom nameću svakorazni tuđinluci. Istodobno živi jedan paralelni svijet koji simulira bošnjačku ravnopravnost i vitalitet, ali se redovno zaboravlja da taj svijet nije dio sistema koji vlada Bosnom i Hercegovinom, već, uglavnom, ili pripada bh. dijaspori, ili je plod naše uobrazilje da postojimo, u svojoj vjeri i na svojoj zemlji.
Budući da svaka ozbiljna, a naročito poststrukturalistička kritika, nastoji određeno djelo kontekstuirati u vremenu i prostoru, kako bi pozicionirala njegove kulturološke, političke, socijalne i druge uvjetovanosti i domete, ovo gore je vajalo reći kako bismo pretpostavili kome, gdje i kako dolazi roman “Daidža” Nadana Filipovića. …Nikome, nigdje i nikako. Kao i svako djelo ma kojeg Bošnjaka koji bi da svjedoči pismenost, dostojanstvo, gordost, a naspram andrićevskog šablona po kome je bosanski musliman vazda idiot. Taj andrićevski prototip muslimana, nakon bogatog komunističkog života, gdje se odomaćio u vicevima o Husi i Hasi, te u likovima “ćorkana” iz tzv. pokreta “new primitivs”, čiji su ideolozi Nemanja Kusturica & Nele Karajlić, preselio se evo u dejtonsku stvarnost, i to u drastičnijem obliku nego ikada prije. Dejtonsko društvo favorizira samo one autore i njihove uratke koji su na tragu ismijavanja bošnjačkog naroda. Filipovićev roman “Daidža” se u tu dejtonsku stvarnost prvenstveno ne uklapa po tim općim karakteristikama, jer autor ne samo da ne ismijava Bošnjake, već ih slika u jednom autohtonom, a nerijetko i superiornom svjetlu. Ovaj roman je time suprotstavljen intencijama dejtonskog društva, i kao takav u bosanskoj i bošnjačkoj stvarnosti može živjeti samo paralelnim, gotovo ilegalnim životom, kako, uostalom, danas živi većina recentne bošnjačke književne i publicističke produkcije.
No, život je poput rijeke, teško ukrotiv, pa je i bošnjačka ućutkanost probila alternativne kanale životvorenosti, gdje se dešavaju, ili čak ponavljaju, čudnovate i neočekivane pojave. Primjerice, iako je roman “Vječnik” Nedžada Ibrišimovića po nekim mišljenjima, kakvo je akademika Tvrtka Kulenovića, “najznačajniji roman u bošnjačkoj književnosti”, ovo je djelo prešutkivano i ignorirano od dejtonskog medijskog sistema, i režimske kritike. Uprkos tom strašnom sudu nove/stare partije, “Vječnik” je doživio nevjerovatnih pet izdanja! Uistinu, nevjerovatnih! Jer tortura kiča i razvrata na Balkanu ratuje protiv kulture knjige i kulture čitanja, a posebno u Bošnjaka, koji su, jadni i tegobni, izloženi svakovrsnom izluđivanju, od sistema koji im se predstavlja kao njihov, a protiv njih je. Tako se, a i o tome u “Daidži” piše Nadan Filipović, “hrvatskome cvijeću” prikazivala Neovisna Država Hrvatska. No, danas, u islamofobijskom ambijentu, Bošnjaci više nisu ni cvjetna lafina, pa sukladno tome sve očitije postoje tek kao forma, dok se na sadržajnoj razini njihov puls jedva može napipati.
Postoji i razvija se ta paralelna, virtualna struktura bošnjačkog života na kojoj se, evo, konstituira što nova, a što ona deinstitucionalizirana, iz sebe i od sebe deložirana bošnjačka književnost. Na toj virtualnoj osnovi struktuira se i bošnjačko čitateljstvo koje, rekosmo, nema priliku da sa tekstom komunicira putem zvaničnog i od dejtonskih institucija podržanog medijsog sistema, već se preporuke ostvaruju nekim drugim, još uvijek neznanim ali, očito je, postojećim kanalima. To znači da bošnjačko čitateljstvo biva, dobrim dijelom, svjesno svoje građanske segregiranosti, te usmjereno na alternativne vidove informativnog i kulturnog života. Na tom planu vidimo mogućnost prodora Filipovićevog romana u najšire slojeve bošnjačkog čitateljstva. Jer, ovaj roman ima sve što je potrebno jednom romanu da bude voljen. Roman koji je voljen, ne mora istodobno biti i kvalitetan, kao što kvalitetan roman ne mora biti i voljen, no, i o jednoj i o drugoj reakciji ne odlučuju pisci, već se ta hemija između teksta i čitatelja uspostavlja nekim metafizičkim, posve ne saznatljivim pravilima. Analogno tome, postoje mnoge izuzetne sevdalinke ili popularne pjesme, koje su po tekstualnoj i muzičkoj grafiji sami vrh muzičke umjetnosti, ali, ove pjesme nisu nikad zadobile srca slušatelja. Slično je i sa interpretatorima. I sa glumcima. I sa mnogim drugim kreativcima i njihovim kreacijama koji i koje podliježu sudu različitih ukusa, od kojih kritična masa tvori one omiljene, dok kritičarska kritična masa određuje one najkvalitetnije koji, rekosmo, ne moraju biti i voljeni.
Koliko god podrazumijevali oprez pri pretpostavljanju mogućnosti da jedno djelo, a u našem slučaju roman “Daidža”, bude voljen(o) od čitateljske publike, čini se da postoje neki opipljivi znakovi koji bi mogli upućivati na takav javni ishod. Roman “Daidža” u svojoj tematskoj i idejnoj fakturi posjeduje većinu onih općih, arhetipskih osobina, koje od davnina zaokupljaju pažnju slušatelja, gledatelja i čitatelja. Bilo na sijelima, uz ognjište koje je onomad imalo ulogu današnje tv kutije, bilo na trgovima, na pozornicama, na kojima su putujuće teatarske družine oponašale svevremenske teme i dileme, bilo uz knjigu, iz koje do danas izviru, upijaju se i kroz razne žanrove prelijevaju iste priče – ljudska je potreba za slušanjem priča zauvijek okrenuta pobjedi Dobra nad Zlim, dobrohotnih nad zlohotnim, darežljivih nad grabežljivim, napose, ta potreba je usmjerena ka katarzi kao krajnjem moralnom iskupljenju u odnosu na sve što nas je i što ih je sačinjavalo prije. Kao i svaka vjera, tako i vjera u pobjedu pozitivnih vrijednosti, najbrži je oblik satisfakcije koju pojedinac može dobiti u svakome vremenu, a ni jedno nije bilo vrijeme pravde. Zato stoljećima egzistira taj fatanstični pakt između interpretatora i publike, u kojoj nam on laže, a mi mu vjerujemo, strepeći kao da se radi o našoj privatnoj stvarnosti.
Glavne osobine željene priče, dakle, priče koja vazda ima svoju spremnu publiku, posjeduje roman “Daidža”, čije se teme, podteme, digresije i rukavci, svim svojim bićem uklapaju u izvorišnu, arhetipsku, tematsku, idejnu i motivsku osobenost glavne narativne rijeke naše civilizacije, tog sukoba između Dobra i Zla, koji ide ka katarzičnom zaokruženju. Da bi se opričala jedna takva priča, onda ne mora baratati velikim temama i mislima, čak šta više, ona nerijetko biva ubjedljivija što se dešava na prizemnijoj, nama razumljivijoj razini. Zato je roman “Daidža”, u svojoj prvoj verziji, nosio podnaslov: “Jedna obična priča”. Jer, “Daidža” uistinu jeste jedna obična priča, za koju smo mogli čuti uz kafu, u komšiluku, ili na poslu, jer je to, jednostavno, jedna od onih priča koje se kao životne, čudnovate i puočne, nerijetko pripovijedaju na sijelima i u dokolici.
Upravo u tom prostoru “običnosti” krije se jedan od kvaliteta ovoga romana. Uobičajeno je da pisci tragaju za velikim temama, za historijskim događajima i likovima, ili, pak, događajima i likovima koji nose taj historički, sudbinski naboj. Pisci, haman, računaju da kvalitet teksta ovisi od nabildanog izbora likova i njihovih priča. Nadan Filipović nije takav pisac, jer on uopće nije pisac, i on uopće nema književnih ambicija, što je rasterećenost koja se može dovesti u vezu s njegovom voljom da nam opriča “jednu običnu priču”.
Kao intelektualac vanserijske eruditivnosti, svekolike ali i književne naobrazbe, Nadan Filipović je nepogrešivo prepoznao univerzalni potencijal jedne obične priče, preko koje se, kao i preko velikih svjetskih priča, mogu približiti nekolika opća mjesta u životu svih nas. Pored niza narativnih rukavaca u romanu “Daidža”, postoje dva glavna arhetipska narativna toka, koja bezmalo u svakom čitatelju, ma kojem sloju on pripadao, izazivaju metafazičku hemijsku reakciju pozornosti i uključenja. Prvi je potreba da Dobro nadvlada Zlo, a drugi je osjećaj da bi sa ovog svijeta trebalo otići raščišćenih računa. I na jedan i na drugi tok, kao na narativnu muskulaturu, naslonjen je roman “Daidža”.
Ove opće, pompezne definicije, prilično neprimjetno djeluju u jednoj nepompeznoj priči, čiji se magnetizam bazira upravo na oslonjenosti na ove, za sve nas, domaće teme. Biva nam drago kad svu pažnju bogatog daidže, povratnika iz emigracije, zadobija dobri, siromašni i ugroženi zet Ljubiša, a ni jedna od njegovih sestrični, koje su ga odbacile saznavši, ispostavit će se, lažnu informaciju da on nema novaca. Vjerovatno bi se u kategorizaciji čarobnih bajki Vladimira Propa, te u nizu drugih priča koje su izrasle na ovom arhetipskom narativnom obrascu, mogao naći čitav niz priča u kojima su pohlepni ostali bez ičega, dok su oni koji su dobrotu pokazali bez računice, dobili materijalnu satisfakciju. Nisu li, napose, takve sve velike svjetske bajke, od “Pepeljuge”, preko “Troružice”, pa do “Kraljevića i prosjaka”, dok svaki nacionalni bajkovnik ili zbornik narodih priča posjeduje nizove priča zasnovanih na ovom obracu na kome, jednim dijelom, funkcionira roman “Daidža”. Čitatelj, dakako, ne mora prepoznati zašto mu je Ljubiša odnekud poznat i drag, nije li on zadarska inkarnacija Pepeljuge, niti, otkud znade daidžu Ragiba, koji kao da se nekad pojavljivao u obliku prinčeva, kraljeva i dobrih vila i vilenjaka. Ovo nije morao projicirano pretpostavljati ni Nadan Filipović, kada je osjetio da bi vrijedilo jednu istinitu priču, koju je čuo dok je u ratnim godinama živio u Zadru, zabaštiniti i predati čitateljstvu. Možda je i Nadana Filipovića u tu potrebu, da ispiše ono što je čuo, uvukla ista ona sila koja drži nas dok “Daidžu” ne iščitamo u jednom dahu?!
Šta je to što pojačava tu metafizičku, nerazjašnjivu, hemiju između čitatelja i „Daidže“? To je činjenica da je priča bazira na istitom događaju, ali i da je priča struktuirana tako da se pripovijeda kao istinit događaj. Marketing pričanja, bilo filmskog, bilo pozorišnog ili književnog, odveć je osjetio da se proizvodi bazirtani na istinitom događaju bolje prodaju od onih koji su u cijelosti plod fikcije. Konzumenti jednostavno vole da se njihovo vjerovanje u priču dodatno pojača napomenok da se to što gledaju ili čitaju uistinu dogodilo. U romanu „Daidža“ ovaj je momenat dodatno pojačan, ne zato što je priča istinita, jer mi to ne znamo, već zato što je naratološki struktuirana kao istinita. Kao u nebrojenim pričama, poput, recimo, knjige i filma „Mostovi okruga Medison“, i u „Daidži“ imamo postupak priče u priči. U „Mostovima…“ kćerka i sin nakon smrti majke otkrivaju majčin dnevnik iz kojeg potiče priča koja slijedi. U „Daidži“ pak dvoje Bosanaca u Zadru imaju za susjedu Ajšu Mrkić, preko koje saznaju priču o Ajšinom daidži Ragibu Hadžibaščuševiću. Priča u priči ni jednog časa na postaje priča uz priču, jer veoma malo znamo o pripovjedaču, izuzev da je sve vrijeme u blizini događaja. Pisac je mogao prekoračiti tu crtu, sebe dovesti u izravan kontakt sa glavnim protagonistima, ali je pronicljivo izbjegao narušavanje integriteta glavne priče, ali i integriteta pripovjedača. Sve vrijeme osjetimo pripovjedačevu bliskost sa likovima i događajima, on kao da za naše potrebe svjedoči istinitost priče, a što je pozicija koja ne bi tako superiorno funkcionirala da se pripovjedač izrodio u lik koji se bez potrebe prtlja po događajima što ga se ne tiču. Ovo navodimo samo da bismo ukazali kako Nadan Filipović nije tek tako, slučajno, prepričao priču koji je čuo, već je, što pripovjedačkim instiktom, a što čitateljskom naobrazbom, odredio najbolje pozicije i za sebe i za svoje likove, a nadasve, najbolji omjer realnog i fikcionalnog za našu spremnost da vjerujemo u njegovu priču.
„Daidža“ je, rekosmo, nenametljiva, sasvim obična priča, toliko obična da je ne bi vrijedilo izmišljati, i toliko obična da se takva jedino mogla dogoditi, ali, toliko neobična da bi neki pisac imao ambiciju da je slaže u književni tekst. Zato bezrezervno vjerujemo našem pripovjedaču. Ali, i zbog čega još? Zato što njegova zadarska epizoda podsjeća na bezbroj naših bosanskih izbjegličkih epizoda, da li mi bili u njima, ili neko naš. To je bitan momenat identifikacije i intimizacije bosanskog čitatelja sa pripovjedačem. On, dakle, nalikuje na nas, ili na nekog našeg, koji je u nekoj tuđini upoznao nekog našeg, pa je od tog nekog našeg saznao neku našu priču, nalik na neku koju smo i mi imali priliku čuti, pa nam sad tu našu priču priča našim jezikom na ovom našem sijelu u okviru korica ove knjige, oko koje smo se okupili kao što se okupimo oko kahve i mangale. A kakva je još ta priča, osim što je obična?
22.11.2024.