Književno novinarstvo
u novinarskoj književnosti,
ili obratno
Ideja da se u korice jedne knjige uvežu ponovljena izdanja tri ratna romana Zlatka Dukića implicira da je riječ o trilogiji. Romani San je bio ljepši, Iza rata rat i Ni živi, ni mrtvi povezani su vremenom nastanka i vremenom kojim se bave. Pisani su u vrijeme agresije na BiH, i neposredno poslije, i bave se ratnim i poratnim karavaktom. Između prva dva romana postoji i tanka tematsko-motivska nit koja omogućava da drugi roman čitamo kao nastavak prvog.
U bh. književnosti se sticajem tragičnih povijesnih okolnosti ustoličio tematsko-motivski rukavac koji oblikuje vrijeme agresije na BiH. Sarajevska ratna produkcija predstavljana je kao bh. književnost o ratu. Malo se zna o ratnoj prozi o ratu Enesa Ratkušića iz Stoca, Ismeta Hadžiahmetovića iz Zenice, Muhidina Čamdžića iz Mostara, i još desetine drugih valjanih pisaca koji su imali tu sreću da ne sjede na sarajevskom egocentričnom minderu. Čak je i izvrsni Zilhad Ključanin ostao po strani ovih valorizacija kojima je cijela Bosna svedena na jednosmjernu džadu od vječne vatre do Marijin Dvora. Otuda je i tuzlanskog prozaistu Zlatka Dukića strefio usud da ostane zatočenik kulturnog prostora one druge Bosne, za čiji su otuđenički život krivi kompleksi metropole, koji po formi i sadržaju nalikuju osobinama gospođe ministarke. Dukićeva književnost zavređuje bosanskohercegovački život, i danas i sutra, u punoj širini tog kulturološkog entiteta. U ovom pogovoru ćemo se iz tih razloga osvrnuti na književno stvaralaštvo Zlatka Dukića, s posebnim akcentom na romane koji čine ovu trilogiju.
Silazak u književnost
Zlatko Dukić uskoro zaokružuje dvije decenije književnog stvaralaštva. Njegov silazak u književnost, iz dnevne žurnalističke stvarnosti, otpočeo je 1983. godine kada se poigrao dramskom formom. Već iduće godine njegov komad Troskok uvis izveden je Amaterskom pozorištu na Husinu, a 1985. Amatersko pozorište u Banovićima je postavilo komad Doktor nauka. Dukić je napisao oko dvadeset dramskih tekstova, među kojima vrijedi izdvojiti sljedeće naslove: Ženska voda, Ja, predsjednikovica, Šišanje na nulu, Mamuti umiru dvaput, Fudbalske i druge igre, Bumbari lete čučeći, Sin za udaju, Sklonište, Paket, Deložacija. Komadi Zlatka Dukića nisu izvođeni na našim profesionalnim pozorišnim scenama. Nisu ni na amaterskim scenama, u znakovitijoj mjeri. Zašto? Osamdesetih godina teatarska strujanja su težila zakašnjelom modernizmu; smatralo se da dramska, komediografska, uprošćena replika aktuelnom vremenu ne svjedoči o umjetničkoj validnosti predstave; bile su poželjne provjerene vrijednosti, ili, pak, svekolika izmotavanja u kojima se ne zna jal’ je predstava počela na kraju jal’ se završila na početku. I profesionalna i amaterska pozorišta bila su, svako iz svoje pobude, opterećena čežnjom da ne zaostanu za drugima. U toj nakani nije bivalo mjesta za komade kakve je pisao Zlatko Dukić. Devedesete su priča za sebe; pometnja pameti, vremenskih i estetskih planova, nagle smjene dana i noći, uslovili su da se o tom teatarskom vremenu može reći i sve i ništa. A ako ništa, onda je taj Dukić ćojk iz ove mahale, i kome uopšte može naumpast da se deložira jedan Šekspir kako bi se uselio onaj koga znam i ja i u mene mi jaran. Osim toga, Dukić nema bradu, ne fungara lulu, ne zbori u stranim šiframa, razumijem ga sve što govori, jede ćevape, vozi golfa, pije pivo, hoda u cipelama, voli gledati fudbalske utakmice, i ko je sad vidio da tako običnog insana proizvedemo u dramskog pisca. Sikter! Zapravo, Dukićevi komadi imaju pozorišne sočnosti, nušićevske vrcavosti, u njima su priče o ljudskim slabostima i ironijama koje nas prate kroz sva ukleta vremena, i prava je šteta za našu kulturnu stvarnost što ti komadi nisu živjeli s nama. Nije do Dukića. Možda je do nas?
Ulazak u romane
Kada je 1989. objavio svoj prvi roman Otkud ja u pola dva činilo se da je to tek eksperimentalni pokušaj jednog kvalitetnog žurnaliste da se okuša i u drugim spisateljskim ambijentima. Književna javnost je taj roman dočekala sa zadrškom i ignorancijom koja je svojstvena kasablijskim mudracima. Novinarska javnost, po sujeti opakija od ove književne, doživjela je izletništvo svoga kolege kao incident na koji se ne vrijedi osvrtati. Da je Zlatko Dukić nakon svog prvog romana poslušao odjek javnosti, sigurno ne bi više nikad zamornario nepreglednim morem literarne mašte. Palanačka svijest na čiju okupaciju smo osuđeni, jer živimo u jednoj zbijenoj i preglednoj zemlji, ne oprašta talasanja duhovne učmalosti, pa makar i kad neko posegne samo za pokušajem da piše i razmišlja drukčije od ustajalog. Ta palanka je majstor ignorancije, iako ispod tog vanjskog privida nezainteresiranosti žive vulkani sujete i zavisti koji pucaju ko nabubreni čirevi. Zlatko Dukić je očito osvojio uvid u patologiju sredine u kojoj živi, što mu je omogućilo da književno stvaralaštvo shvati kako valja: kao osamu pisca i druženje s ogromnom manjinom koju zanima to što pisac napiše.
Svoj drugi roman Bumbari objavio je 1990, a roman Krilo snova 1991. godine. Tada se već njegova pojava u književnosti nije mogla smatrati ni eksperimentom, ni slučajnošću. Dukić je očito, pored novinarstva, otkrio svoju drugu spisateljsku ljubav. Kroz ova tri romana nazirale su se naznake stila i postupka koji će se u kasnijim romanima profilirati i koji će svjedočiti o autentičnom literarnom rukopisu. Dukić je i tada tematsko-motivsku građu crpio iz neposredne stvarnosti, iz svoga okružja, pokušavajući dati literarnu repliku na atmosferu sadašnjice. Bilo je to vrijeme mira, blagostanja i vjerovanja da ćemo uz viziju časnog Ante Markovića uhvatiti priključak za sretniji dio svijeta. Dukić se u svoja prva tri romana bavi laganim temama, životnim, običnim. Pokušava da uhvati urneke svakidašnjice koje unekoliko povezuju svakog potencijalnog čitaoca koji sebe i mrežu svojih situacija može pronaći u toj literaturi. Dukić literaturu tada shvata kao razbibrigu, kao mogućnost da čitalac uplovi u literarni svijet, tek iz potrebe da naiđe na svoje talasne dužine, na svoje tetke i teče, svoje komšije, svoje lude i paradoksalne situacije za koje je možda mislio da se samo njemu događaju. Dukić zbog toga svoj literarni svijet nadahnjuje blagim humorom, koji relaksira i inspirira čitalački nerv da se stigne do kraja priče.
Ovo je valjalo reći da bismo razumjeli da je literarni opus Zlatka Dukića jedinstvena stilska cjelina, sa blagim koraknućima ka konciznijem izrazu, koja se tematsko-motivski razlikuje samo po političkim i sociološkim okolnostima u kojima su romani nastajali. Rat je uzrokovao da Dukić prekine nedavno ponovo uspostavljeni, a evo i prevaziđeni tempo – jedna godina – jedan roman, što ga čini najproduktivnijim književnim stvaraocem u Tuzli i šire.
Otkrivanje Sna
Već 1993, u vrijeme ratne neimaštine, kad se nemilice štampaju samo ideološki podobne knjige, publikacije i listovi, socijaldemokrata Dukić uspijeva iznaći mogućnost da odštampa svoj četvrti, a prvi ratni roman – San je bio ljepši. Sam naslov se doima kao replika na njegova tri prethodna romana, čije priče i jesu proizilazile iz snoviđenjskog i iluzionističkog doživljavanja prostora i vremena u kome smo živjeli, ne sluteći bolnu i otrežnjujuću budućnost. Ovo je prvi ratni roman o Tuzli, i u Tuzli, i prema dostupnim podacima, prvi ratni roman o agresiji na BiH. Napisan je krajem 1992, a objavljen je u aprilu 1993. godine.
U romanu San je bio ljepši Dukić literarno obrađuje vrijeme pometnje s početka rata, kada smo se osvjedočili da je sve ono prije najvećim dijelom bilo jedan ubjedljivi maskenbal, a da tek u ambijentu ogoljenih strasti ljudi postaju ono što istinski jesu: humanisti ili nasilnici, poštenjačine ili prevaranti, patrioti ili profiteri, itd. Roman se sastoji iz tri dijela. Dukić sve vrijeme uspješno prepliće faktografiju i imaginaciju. U ovom romanu po prvi put koristi taj postupak novinarske književnosti ili književnog novinarstva, koji će u kasnijim romanima postati znak njegove književne prepoznatljivosti.
U prvom dijelu romana San je bio ljepši Dukić se bavi zbivanjima u Tuzli (Slanigradu), oko 15. maja 1992, kada je bitkom na Brčanskoj malti počela srbijanska agresija i na ovaj grad. Drugi dio romana već biva sočnije natopljen imaginacijom, koju je, pod faktografskim uticajem prvog dijela, teško razlučiti od činjenica. Autor piše o odnosima među gradskim zvaničnicima, o ulozi pojedinaca i kolektiva, o funkciji političara i novinara, o pojavama svojstvenim ratnim vremenima, o munafikluku, kameleonstvu, poltronstvu, petokolonaštvu, a kroz sve se provlači čežnja nad čežnjama – da rat konačno stane. …A nije ni počeo, čestito.
U trećem dijelu romana pojavljuju se nanosi orvelovske vizije svijeta. Dukić govori o onome što dođe kad se, zvanično, završi rat. Umjesto mira, imamo njegov surogat, umjesto stvarne, imamo novu demokratiju i sukladno tome nove demokrate, koji bi da ukinu, unište ili ubiju sve što se ne uklapa u njihov apsolutistički svjetonazor. Demokratski će biti zbrisana legalno izabrana vlast, i to u stilu latinoameričkih revolucionarnih sapunica: hapšenjem legalno izabranih političara i dojučerašnjih organizatora odbrane od agresije. Sužnji nove demokratije vjeruju da negdje postoji kraj trijumfa laži i totalitarizma; snagu im daje vjerovanje da tamo, iza zidina kazamata, ipak postoji kritična masa onih koji se ne mire sa zatočeništvom slobode, i koji će nekad promijeniti ono što valja mijenjati.
Treći dio romana, taj orvelovski krešendo, okončava se scenom batinjanja Brune Britve, koji pomamljenom Isljedniku, kameleondžiji, nekadašnjem uredniku u komunističkom izdavačkom preduzeću – poručuje da će o svemu ovome napisati roman. Isljednik, bijesan po službenoj dužnosti, i revnosni batinaš Orhan, orijaš čija je sva pamet ratnim abortusom stvarnosti deložirana u mišiće – katilski se obrušavaju na novinara Britvu, na istinu, na slobodu govora i drukčijeg mišljenja… Kako primjećuje jedan od recenzenata, batinanje novinara Britve je batinanje istine. – Oni time iskazuju svoj odnos prema onome što im najviše smeta, prema istini i prema borcima za istinu – zapisao je Nijaz Alispahić.
Imaginativne iskorake, kao u trećem dijelu romana, Dukić, na žalost, poslije nije znatnije primijenio ni u jednom svom romanu. Činilo se to kao vrijedan pokušaj drukčijeg, savremenijeg, višeslojnijeg promišljanja književnosti. Ali i to treba razumjeti kao odanost sebi, svome stilu i sopstvenom promišljanju literature kao stvarnosnog, realističkog, čitljivog i prijemčivog ogledala vremena.
Likovi romana San je bio ljepši prepoznatljivi su za tuzlanske lokalne prilike; no, to im ne oduzima širi radijus značenja i poruke koju u svojoj dramaturškoj putanji nose. Bego Kutuzović je predsjednik Ratnog predsjedništva Opštine Tuzla Selim Bešlagić; Vladika Arsenije je, očito, vladika Zvorničko-tuzlanske eparhije Vasilije Kačavenda, poznat u bližoj povijesti po blagosiljanju srpskog genocida nad Bošnjacima; Doktor je ratni zločinac Radovan Karadžić… Dukić je u pojedinim likovima, ili od tih likova, zanimljivo konstruira ili dekonstruira više stvarnosnih ličnosti. Novinar Bruno Britva i partijski čelnik Feliks Zukić, po svoj prilici, predstavljaju raspolovljenju verziju autora romana.
Vrtlar kolektivne vjere
u pobjedu dobra nad zlim
U međuvremenu slijedi jedan izdavački intermeco, vrijedan pomena, a to je Dukićeva knjiga Ratni reporter – šta je to?, koja izlazi potkraj 1995. godine. Riječ je o, kako autor kaže, jednoj vrsti biografsko-instruktivnog štiva, gdje je Dukić sažeo svoja ratna reporterska iskustva i namijenio ih ne samo mlađim ili neiskusnim kolegama, već i široj čitalačkoj publici. Dukić je bio jedan od prvih ratnih reportera u tuzlanskom kraju, a u samoj Tuzli, ubjedljivo prvi tv novinar koji je visio po borbenim linijama i svakodnevno izvještavao o događajima koji su nam tada bili bitniji od hrane, vode i zraka. Ova digresija u progovoru o književnom stvaralaštvu Zlatka Dukića nije slučajna. Ona baca tračak svjetla na nemirni i častoljubivi duh ovog stvaraoca, koji je u drugi plan stavio svoju ulogu uglednog komentatora, urednika, pisca, predsjednika Općinskog i Regionalnog odbora Socijaldemokratske partije BiH – i otišao na bodljikav i opasan profesionalni teren. Ova knjiga objedinjuje dio tih iskustava, iako autor, dakako, sam za sebe ne može reći ono što u ovom progovoru može kazati treće lice: Da Tuzla s početka rata nije imala ratnog reportera Zlatka Dukića, njena kolektivna vjera u pobjedu dobra nad zlim bila bi kud i kamo slabija; Dukićeve svakodnevne tv reportaže s prvih linija fronte ulijevale su optimizam u smrtonosno okruženje koje je, objektivno, davalo malo nade za opstanak i preživljavanje. Pamte to borci i obični građani. Pamćenje onih drugih, što se guraju u tijesnom liftu za historiju, nije ni bitno za profesionalno novinarsko djelo koje je Zlatko Dukić darivao svome gradu.
Priča o vječnom osvajanju slobode
Neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 1996. godine, kao literarna replika na okolnosti pod kojima je sklopljen nepravedan mir koji je bolji od rata, i koji će sobom u budućnost povući nemoralni i nehumani labirint – izlazi Dukićev roman Iza rata rat. Dukić u ovom djelu otvara dileme koje su se nametnule nakon dejtonskog bućkuriša, svjestan da herlav temelj kuće ne može održati pravu i zdravu građevinu, i da će sve poslije ličiti na nedoslijednosti koje su uvažene okončavanjem rata u BiH.
Poruka kojom se okončava prvi roman iz ove trilogije biva svojevrsna prolegomena tematsko-motivskom svijetu koji se otvara u romanu Iza rata rat. Batinjanje istine čini krvotok nove demokratije, koja živi od laži, obmane, nasilja, licemjerstva, hipokrizije i sveg zla koje se u ljudima zakopiti kad nastran režim na pijedestal općih vrijednosti metne duhovni harlovluk. Dukić nas u romanu Iza rata rat uvodi u blagostanje poraća, u mir i demokratiju koji su nastupili po komunistoidnoj direktivi, a u kojima je sve ostalo ubogo isto u odnosu na omražena nenarodna vremena. Kazamati su, kao na kraju prvog romana iz ove trilogije, krcati već poznatim likovima; u tim mračnim podzemnim hodnicima demokratskog blagostanja odgaja se strah, kao od davnina znani serum protiv slobode mišljenja. Tek ćemo se 2001. godine, pa i u Dukićevoj Tuzli, uvjeriti da nušićevski špijunolozi, prisluškivači, potkazivači, paranoičari i ini opasno komični degenerici – čine stvarnost čežnjivo čekanih, i unakaženih, demokratskih promjena.
Živi otok biva morbidni simbol neslobode, terora, vrhunac ideje na kojoj počiva nova demokratija. Ispred Živog otoka su samo Veliko Oko i Tehnizorijum za svekoliku kontrolu poročnih i neporočnih. Po uzoru na Orwella (Veliki Brat vas gleda), sve to liči na već kultni film Trumanov show, čiji duh se u zadnju godinu-dvije pretočio u cyber pasiju zvanu reality show. Naspram ovih bedema sistema, postoji OPUZ – pokret otpora u kome su oni što se ne mire sa zatočeništvom slobode. To je onaj plemićki rod umnih i odvažnih, zahvaljujući kojima čovjek nije ostao majmun; oni ljudsku misiju doživljavaju kao vječno traganje za boljim, a što je neostvarivo bez kritičkog odnosa prema stvarnosti, i bez kontinuiranog, revolucionarnog, ukazivanja na slabosti sadašnjice; oni su uvijek u manjini, prognani i tlačeni od sredine u kojoj žive; maltretirani od čopora prosječnih i ostrašćenih; omrznuti od pendavaca koji ne razumiju njihovu slobodu uma i čvrstinu karaktera; u totalitarnim režimima ova manjina se višestruko umanjuje; svodi se tek na neformalni krug individualnih fanatika slobode, spremnih da ama baš sve ovozemaljsko žrtvuju za svoja uvjerenja; običaj je, nepisani, da ti vitezovi slobode, i kad sloboda dođe, opet žive u manjini; jer na ovom svijetu nikada ni jedna sloboda neće biti toliko savršena, nikada ni jedno društvo toliko bezbjedno od poroka vlasti, da bi se kazalo kako je zadatak osvajanja slobode definitivno završen. Znaju to likovi iz Dukićevog romana Iza rata rat, prvoborci, lučonoše slobode, oni koji u kazamatima nove demokratije žive stih Branka Miljkovića: Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj. Zna to, čitaoče, i te kako, i život autora ovog romana.
Dukić otvara sočnu galeriju likova, koji u krajnostima iskre ili karakternošću ili gnjecavošću, i koji se uzajamno reflektiraju u odnosu na perverzne i moralno izopačene okolnosti, gdje čovjekova čast tek biva roba u kolopletu svekolikih ili crvavih ili uzvišenih ciljeva. Tu su oslonci nove demokratije, Hugo Ban, demijurg novog vremena i sombol slobode; Hrvoje plemeniti Ivić, ambasador nove demokratije u UN-u; Galib, zatvorski čuvar, arhetip dustabanske državne pameti; te Gvido Silni, Domagoj Horvatić, Laf, Krvožder i mnogi drugi koji spliću ovu priču u čijoj atmosferi ima manjka zraka, i višak onog zelenkastog, memljivog, ustajalog, gušljivog zadaha, kao u Kafkinim pripovijestima.
Oštrim jezikom i decidiranim stavom, kako mu i nalikuje, Dukić smiješta međunarodnu zajednicu u beščasnu poziciju koju je izborila saučesništvom u podržavanju bh. stradanja. Dukić Evropu naziva starom, isluženom kalašturom, za koju smatra da u slučaju Bosne, i nove demokratije instalirane u njoj, brine brigu samo o sopstvenoj koži, a ne i o civilizacijskim, antifašističkim, multikulturološkim principima. Vrijedi napomenuti da je vrijeme u kome se ovaj roman pojavio bilo krcato hvalospjevima u čast, ko biva, probuđene evropske svijesti i savjesti, da se vjerovalo da će postdejtonska stvarnost BiH biti određena evropskom odlučnošću da se Bosna revitalizira po mjeri svoga humanističkog i multietničkog bića. Šest godina poslije većina nas je shvatila da je riječ o tužnoj zabludi, i da je Evropa ostala isto ono što je bila i u vrijeme morbidnog iživljavanja s&h nacizma nad Bosancima i Hercegovcima. Dukić je, eto, to naslutio prije.
… I ne samo to. U vrijeme nastajanja ovog romana, u oktobru 1995, još uvijek se nije znalo kakvo će biti ishodište pregovora u američkoj vojnoj bazi Rajt Peterson. Viziju onoga što slijedi autor najpregnantnije iskazuje ironijskim procjenama stanja: Amerikanci još nisu utrčali na teren ili Uporno se još zagrijevaju. Autor vidi da će Amerikanci bosanski kalambur uzeti u svoje ruke, da ga dotjeraju u nedvosmisleni red.
Kraj romana, međutim, ne biva holivudski naivno uobljen; OPUZ će se razmahati i, uz pomoć Amerike, dohakati novoj demokratiji; u vječnom sukobu između zakona i pravde, po službenoj će dužnosti, stradati pravda. Scena nevremena na Kiselom jezeru, u kome se utapaju većina negativaca iz ove priče, pokazuje da pravda nije uvijek bajkovito tačna. Glavni junak, Hugo Ban, uspijeva se spasiti…
Pet godina poslije Hugo Ban je u talu sa svojim ahbabom, srpskim oficirom Miletom; u talu su bili i u ratna vremena, kad su na narodnoj patnji gradili svoja totalitarna carstva. Njihove vođe, Vožd i Otac, iliti Cvetković i Maček, iliti Milošević i Tuđman, sastaju se u Zebinom gaju, iliti Karađorđevu, iliti ma gdje drugo, a na čelu brojnih timova njihovih obezbjeđenja su – Ban i Mile. U jednog je na kapi Dražina kokarda, a u drugog Antino U.
Gernika naših života
Naredni Dukićev roman izlazi 1998. godine, pod naslovom Ni živi, ni mrtvi, i posvećen je srebreničkoj tragediji. Pored romana Srebrenica Isnama Taljića, ovo je drugi roman u bh. književnosti koji se bavi ovom inspirativnom, ali ko zna iz kojih razloga, još uvijek siromašno obrađivanom temom. Dukić pokušava opisati grotlo srebreničkog umiranja, pred očima Svijeta, i uz sumnjivo sudjelovanje ovdašnjih zaštitnika nacionalnih interesa. Ovim romanom Dukić završava, moglo bi se reći, svoju ratnu trilogiju.
Dukić je imao priliku da iz prve ruke čuje strahotna iskustva ni živih ni mrtvih ljudi, koji su se samo igrom sudbine uspjeli oteti iz srebreničke javne grobnice, i doći do slobodne Tuzle. Njegov literarni senzor, poetički konektiran na neposrednu stvarnost, reagirao je s ciljem da ostavi literarno viđenje srebreničke golgote. Roman započinje 1996, a završava ga iduće godine.
Srebreničko smrtno grotlo Dukić pripovijeda kroz priču jedne porodice. Porodica Smajlić se nameće kao paradigma svih porodičnih nježnosti, uspomena, strepnji, koje se u datom zlom vaktu svode tek na nečiju zločinačku strast da nožem, metkom ili granatom pretvori u smrt to božansko blago. Porodica Smajlić je ratnim nevremenom razbijena na tri dijela: stariji od dva sina stare udovice Rabije, Emin, oficir je i komandant bataljona Armije RBiH; u šumi je, na liniji; mlađi sin Bećir je u logoru, a ona, nena Rabija, u egzilu je sa Eminovom ženom i njihovo dvoje djece, sa svojim djeverom i njegovom ženom; u egzilu su, najprije u Austriji, a onda nešto duže, u Njemačkoj. Pisac paralelno vodi radnju u ta tri smjera (Emin, Bećir, porodica u egzilu). Dočarava nam, nikad posve razjašnjenu, organizaciju vlasti i život u opkoljenoj Čaršiji (Srebrenici). Pisac je izbjegao zamci da srebreničku golgotu smjesti u crno-bijeli konstrast, te da apsolutizira kategorije dobra i zla. Primjerice, u koncentracionom logoru susrećemo stražara Obrena, spremnog da pomogne, da ostane dobar čovjek u zlim vremenima, da bude Čovjek, pa tek onda Srbin.
Pisac i u ovom romanu vodi bitku između zakona i pravde. Na momente se čini da će zakon sustići pravdu, kao u sceni hapšenja ratnih zločinaca na autobuskoj stanici u Frankfurtu. Ipak, pravda za Srebrenicu, pravda za sve nevine žrtve agresije na BiH – nikada neće biti zadovoljena. Vječno će zjapit ogromna praznina između stravične dimenzije zločina i činjenice da se tek nekoliko desetina odgovornih za zločine brojati rešetke u haškim apartmanima.
U više scena u romanu prepričana su svjedočenja preživjelih Srebreničana (npr. proboj iz opkoljene Srebrenice; mučenje u logoru; bijeg iz logora). Autor fabulu filuje faktografijom, što u kombinaciji s njegovom maštom i dramaturškom strukturom priči daje uvjerljiv stvarnosni naboj. Taj mix faktografije i mašte Dukić znalački dozira, tako da ni jedan ni drugi činilac ne preuzimaju vrijednost teksta.
Na kraju, treba reći da je Zlatko Dukić jedan od nekoliko bh. književnika koji je srebreničku tragediju htio doživjeti kao sopstvenu. Ogromna, gotovo apsolutna većina, o Srebrenici nije ostavila ni slova. Nije ni Fatmir Alispahić. Dokle god Srebrenicu ne budemo shvatali kao kao Gerniku naše duhovnosti, kao vrata sopstvene kuće, dotle će u nama biti nešto sakato, spremno da opet doživi isto. Zlatko Dukić je svojim djelom o Srebrenici otkrio samrtnu tišinu koja o ovoj vječnoj temi traje u našem društvu, prvenstveno među književnim stvaraocima, koji bezbeli misle da se sa Srebrenicom ne može dobiti Nobelova nagrada za književnost. …Previše ima dimija u toj Srebrenici da bi to bilo multikulturno.
Domaštavanje informativnog
Time se zaokružuje ratna trilogija Zlatka Dukića. Budući da je cilj ovog pogovora da autora približi čitaocu, pogledajmo i šta je Zlatko Dukić pisao poslije svojih ratnih romana.
Slijede tri politička romana. U proljeće 1999. izlazi politički roman Crvena rupa, u kome Dukić, reagirajući hitrim novinarskim nervom, literarno obrađuje političke lomljavine na području Tuzlanskog kantona, ali i nazire moralne pukotine u onoj političkoj opciji koja bi trebala da naslijedi nacionaliste. Podsjećanja radi, do tzv. demokratskih promjena na Tuzlanskom kantonu je došlo tek početkom 2001. godine, kada je u fotelje zasjela nova, dugo, predugo čekana, bejagi, demokratska vlast. Još prije se moglo nazrijeti da u novoj demokratiji postoje oblici totalitarnog, apsolutističkog, nedemokratskog ništavila, koji će nas uvjeriti da – Jaše Kurta a jaše i Murta.
Moderniji pripovjedački postupak Dukić koristi u svome osmom romanu – Kičma, koji je objavljen u januaru 2000. godine. Pisac koristi paralelnu iliti filmsku pripovjednu tehniku kako bi nam saopštio svoju literarnu viziju uvezanosti mafije i politike.
U posljednjem romanu, drugom u 2000. godini, pod intrigantnim naslovom – Zna li ovo Maršal, Dukić zadržava dosege pripovjedačkog postupka iz prethodnog romana i priča nam paralelnu priču o ocu i sinu čija je odanost ideji bila izigrana u onom i ovom vaktu, u dodiru sa političkim usudom ovih prostora. Po idejnom i (s)misaonom sloju, ovo je najzreliji Dukićev roman.
Zašto bi stvaralaštvo Zlatka Dukića trebalo biti uočljivo za našu književnost? Zasad je Zlatko Dukić prvi naš pisac koji u svoju dugoročnu književnu nakanu uzima zadatak da literaturom replicira aktuelnom trenutku. On se zapravo bavi novinarstvom! Kakvim? Književnim novinarstvom! Ali to je književnost! Kakva? Novinarska književnost! Dukić je poput američke filmske industrije koja odmah nakon ubistva Đanija Versaćija počinje snimati film o tom događaju. Da ne okasni. Ono što se događa danas već će večeras biti uneseno u literarnu mašinu Zlatka Dukića. Novinarska informacija je štrura i omeđena i nikad dovoljna da nam dočara slojevitost stvarnosti koju sobom nosi. Ali, to može književnost. Ova neuobičajena – dukićevska književnost. Vrijedna pažnje.