Svaka šutnja o nastavku genocida nad Bošnjacima i svako samookrivljavanje za sve što nam se događa, nije ništa drugo do glupost i kukavičluk, bez obzira što se srpstvo i hrvatstvo upinje da nam taj bošnjački jadluk, tu samomržnju, prikaže kao vrline mira i tolerancije.
On je čovjek mira i tolerancije. Ko? Svaki Bošnjak koji je po mjeri velikosrba i velikohrvata. A šta znači biti tolerantan po njihovoj mjeri? Na primjer, znači optužiti Bošnjake da će biti krivi za nestanak BiH. Ili, znači prešutjeti 9. januar – Dan genocida nad Bošnjacima. Ko je sve prešutio ovaj Dan, a morao je u okviru svoje institucije, a i lično, oglasiti se i biti uz Bošnjake koji obilježavaju Dan genocida? Pa, nema ko nije! Tačnije kazano, nema ni jednog bošnjačkog čelnika, iz politike, vjere i nevladinog sektora da je pristao uz obilježavanje Dana genocida nad Bošnjacima. Svi stranački lideri, novi reis Kavazović i stari reis Cerić kao lider Svjetskog bošnjačkog kongresa, čelnici BZK „Preporod“, VKBI, svi dekani, sve muftije, vlasnik licence Smail Čekić, itd, itd., svi oni su izignorirali javne pozive da se obilježi Dan genocida nad Bošnjacima. Čak je i službena stranica Islamske zajednice www.rijaset.ba, koja je dosad pratila „vanvjerske“ aktivnosti od interesa za Bošnjake, apsolutno prešutjela ovaj događaj. Utom je stigla opomena na račun novog reisu-l-uleme Kavazovića od strane islamofobičnog portala radiosarajevo.ba i jednog od istaknutijih pljuvača po islamu Emira Imamovića koji je pohvalio „čišćenje stranice Rijaseta“ kao „crtanje granica slobode i dobrote“. Teško nama ako mu se u tim pohvalama uskoro pridruže Enver Mazaz, Jadžem Jajdarević, Boris Kužulović! Nije sporna ambicija velikosrpskih i velikohrvatskih plaćenika da u bošnjačkim prvacima ugledaju „čovjeka mira i tolerancije“, već je problematična ambicija mnogih naših čelnika da ugađaju tim ublehama. Jer, svaki je istinski Bošnjak „čovjek mira i tolerancije“, zato što su mir i tolerancija bošnjački nacionalni program, uvjet za postojanje Bosne i Hercegovine, kao prostora bez kojega ne može opstati bošnjačko tijelo i bošnjački duh.
Reformatori za obatalit
Ovaj „čovjek mira i tolerancije“ visi nad svima nama, kao uvjet, opomena, bič, kandžija. S jedne strane mi smo svjesni da je tolerancija uvjet za opstanak naše zemlje, da smo mi najodgovorniji da baštinimo bosansku ideju zajedništva, koliko god tu ideju, sa svojim sarajevskim slugama, podrivalo političko srpstvo i hrvatstvo, a druge strane, od tog srpstva i hrvatstva stalno bivamo klevetani za ekstremizam. U apsurdnom nastojanju da se srpstvo i hrvatstvo razuvjeri, da mi nismo ekstremisti, već smo stvarno tolerantni, u nas se evo već stotinu i kusur godina pojavljuju ljudi koji su voljni izigravati klovnove, puzati, gmizati, valjati se po podu, ne bi li ih srpstvo i hrvatstvo potapšalo po glavi kao ljude od dijaloga. …Kao da srpstvo i hrvatstvo ne zna da su Bošnjaci, svakako, narod od mira i dijaloga, jer drugog izbora nemaju. A Srbi i Hrvati izbora imaju, i stalnom destrukcijom svjedoče da mogu i hoće bez Bosne i Hercegovine. U tome ih sprječava jedino međunarodno pravo zbog kojeg ne mogu oteti zamišljeni dio bosanske zemlje i otići ka tzv. maticama.
Ova dramaturgija gdje oni nas optužuju za ono što su oni, a gdje se mi branimo od tih apsurdnih optužbi, a svi znamo istinu, samo na prvi pogled djeluje bezopasno i nedjelatno. Instaliranje „čovjeka mira i tolerancije“ u Bošnjaka, od najmanjeg šefa pa do najviših političkih i akademskih pozicija, ključ je operacije za obalješćivanje Bošnjaka. Kriteriji za bošnjačke kadrove apsolutno su u rukama srpstva i hrvatstva, koji putem mreže političkog, društvenog i medijskoj utjecaja određuju koji je Bošnjak „čovjek mira i tolerancije“. U tome im najveću podršku pruža ogroman broj iskompleksiranih Bošnjaka, koji su baš takvi odgojeni kako bi srpstvu i hrvatstvu služili negiranjem sebe i svoga. To su oni hašišari što sad hoće da se izjasne kao Bosanci, ne bi li bilo više Srba, a manje Bošnjaka. Taj složeni aparat smontiran od srpstva, hrvatstva i bošnjačkih kompleksa, apsolutni je vladar bosanske, nekada komunističke, a sada dejtonske zbilje, odakle se emitiraju kriteriji za traženog Bošnjaka. I nema tu ničega čudnog. Sve je logično i razumljivo. Jedino su donekle nejasni ti bošnjački čelnici koji polete da udovoljavaju ovoj prozirnoj predstavi u čijoj je osnovi bošnjačko samoponiženje. …Idemo sada na konkretne primjere.
Kao pouzdan urnek za razumijevanje ove pojave, ali i počinjene štete, može poslužiti ambicija predsjednika SDA Sulejmana Tihića da svoj politički identitet gradi na negiranju političkog naslijeđa Alije Izetbegovića, tako što će izigravati „čovjeka mira i tolerancije“. On, kojega je Alija postavio da svojom bezličnošću bude garancija kolektivne snage SDA, drznuo se u ambiciji da izigrava Aliju. Čak je 2005. izjavio da je on sada lider u Bošnjaka. A izjavio je i da raščišćava sa „radikalnom strujom“, čime je svog prethodnika optužio za radikalizam. U osnovi svega je bila ambicija da se srpstvu i hrvatstvu ukaže kao „čovjek mira i tolerancije“, a kako bi to uopće učinio ako neće nasjesti na izmišljotinu o nekakvoj netoleranciji i radikalizmu prije njega?! On je taj veliki reformator koji će za srpsko i hrvatsko zadovoljstvo da dovede u red SDA, u koju će se, kako je govorio, sad moći i sa flašom piva. To je tolerancija!? Narednih godina će se redati razna Tihićeva samoponiženja, sve u nastojanju da bude drukčiji od Alije, koji, eto, nije valjao, nije znao, previše je petljao oko islama, namjesto da bude miran i tolerantan. A Alija Izetbegović je mogao biti sve, samo ne ekstreman i radikalan! Možda je bio neodlučan, naivan, popustljiv, ali je bio uzor tolerancije. I iz ovoga je jasno kako je Tihićev koncept reforme SDA mogao biti realiziran samo za račun političkog srpstva i hrvatstva, a usljed te ambicije jednog malog čovjeka da negacijom vrijednosti nadraste svoje gabarite. Nije to pošlo za rukom ni Bakiru Izetbegoviću, koji se na početku mandata počeo nešto izvinjavati Srbima i pojavljivati na Dodikovim priredbama. U konačnici, vremenom, počne se topiti institucija koju vode takvi povijesni utopljenici i epizodisti. SDA već godinama nije onaj autoritet koji je bila za Alijinog vakta. Svi znamo i da skok na lokalnim izborima nije rezultat kvaliteta SDA, već dobre negativne propagande kojom su „Dnevni avaz“ i Fahdrudin Radončić prestrašili Bošnjake i ponovo ih okupili makar oko te ambalaže SDA. Jer unutar SDA odavno već nema SDA.
Sličan proces mogao bi zahvatiti Islamsku zajednicu ako se obistine crne slutnje da novi reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović neće brinuti o narodu, već samo o vjeri. A vjera u naroda ne može opstati ako ne opstane narod, a narod ne može opstati bez aktivnog miješanja duhovnih vođa u sve narodne probleme. Jedan od njih je odnos prema genocidu, recimo. Napose, u ime kojeg stida ili obzira se ma koji Bošnjak treba odreći brige o sebi? …Da bi mu nekakav Srbin ili Hrvat aplaudirao? Zašto u Srba i Hrvata popovi popuju o svemu, a svi ih slušaju i uvažavaju, dok se samo u Bošnjaka to zove „miješanjem vjere u politiku“? E, da ne bi bilo „miješanja“, da bi Srbi i Hrvati smjeli što mi ne smijemo, treba li da nam se dogodi još jedna „reforma“, u kojoj će još jedan „čovjek mira i tolerancije“ da obatali i na formu svede još jedan bošnjački svjetionik? Mi o tome ne odlučujemo. Mi samo strahujemo, i Boga molimo da nas ne pobijedi glupost.
Uvjet bez kojeg se ne može
Trenutno se grupišu srpsko-hrvatske snage u Bošnjaka koje su protiv bošnjačkog uzdizanja i umrežavanja. Okidač za mobilizaciju bilo je osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa. Nikada ovaj Kongres ne bi bio osnovan da je Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ radila svoj posao, namjesto što je, pod rukovodstvom Šaćira Filandre, a sada i Senadina Lavića, postajala koncentrat onih najgorih, skorojevićkih kompleksa u urbaniziranih Bošnjaka. I sudbina „Preporoda“, kojeg je početkom 90-tih uzdigao jedan od najvažnijih Bošnjaka, prof. dr. Muhsin Rizvić, pokazuje kako se institucija može srozati kad je preuzmu asfaltirani seljaci, tipa, Filandre, Lavića i Hajdarevića, a sve u nastojanju da se dodvore semaforima i tramvajima. Od „Preporoda“ se očekivalo da pokrene Muzej genocida, da umreži Bošnjake svijeta, da ustanovi Bošnjačku akademiju, ali, sve to je suprotno kompleksaškoj misiji Filandre i Lavića, koji su razbaštinili naslijeđe prof. Rizvića i prof. Maglajlića. Osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa prirodan je put Bošnjaka ka konačnom ustanovljavanju jedne krovne institucije, starije od svih parcijalnosti. To što neke stvari u SBK nisu onake kakve bismo željeli, to što se predsjednik Kongresa okružio nekim ljudima za koje nismo nikad čuli, a što su desetine drugih važnih Bošnjaka ostali po strani, sve to je manje bitno u odnosu na obavezu da podržimo ovu bitnu, vjerujemo spasonosnu, nacionalnu instituciju. Kome može smetati nešto što Bošnjake jača, okuplja, usmjerava? Odletjeli su šefovi „Preporoda“ Lavić i Hajdarević na Krug 99 da se javnosti izjadaju što „Svjetski bošnjački kongres Bošnjake vodi u geto“. Eh, eto! Hajdarević je već, kad je dušu prodavao SDP-u, izjavio da su Bošnjaci krivi za raspad Bosne, kao što su Srbi krivi za raspad Jugoslavije. Srbi bili agresori, Bošnjaci žrtve, ali, krivica je jednaka, po Hajdareviću. Sad je isto izjavio i Lavić, pa možda i on postane neki srpsko-hrvatski funkcioner. I ova teza sa getom ima za cilj da Bošnjake optuži što su ih velikosrbi i velikohrvati stjerali na 24 odsto bh. teritorije, pa se ne mogu vratiti ni u zapadni Mostar, ni u Foču. Nekakav je to mazohizam u mišljenju, da li zbog gladi u djetinjstvu, oračkog porijekla, učitelja koji je bio Srbin, ko bi znao, teško je to razabrati. Utom se pojavljuje i magloviti Mustafa Spahić da izjavi kako je nakon 20 godina iza reisa Cerića ostao mrak, a taj mrak su bezbeli sve obnovljene džamije, podignute i ustanovljene medrese, islamski fakulteti i desetine hiljada čuvara vjere. Sve to što se događa ne bi imalo težinu da mnogi ne uočavaju kako se Islamska zajednica, pod vođstvom reisu-l-uleme Kavazovića, a očitovana kroz svoje internetsko glasilo rijaset.ba, okreće prema politici šutnje i odvojenosti od bošnjačkih životnih problema. Tek tako ovaj zabunluk što ga siju „parmaci od mira i tolerancije“ može postati opasan i djelatan. Šutnja Islamske zajednice je uvjet bez kojeg se ne može.
U vrijeme kada još jedan „čovjek od mira i tolerancije“, utemeljitelj Fahrudin Radončić najavljuje: „Bošnjačka državna mafija će završiti u zatvoru“, i kada se mogu očekivati serijska (samo)hapšenja, iznimno je važno imati adrese sa kojih će se Bošnjaci napajati istinom. U općenarodnoj zabuni moglo bi zazvučati da je taj Radončić u pravu kad kao ministar sigurnosti uzurpira pravosudne ovlasti i najavljuje hapšenja. A portparoli pravosuđa šute na tu drskost, namjesto da saopće kako nigdje u svijetu ministar sigurnosti nema ovlasti da hapsi ili da najavljuje hapšenja. Samo je još Slobodan Milošević tako najavljivao hapšenja Albanaca, kao da je on lično i kadija i sudija. Otud je zastrašujuća ova poruka novog ministra sigurnosti koji u listu „Glas Srpske“ najavljuje hapšenja Bošnjaka. Istovremeno mu pod nosom paradiraju uniformisane četničke paravojne formacije, a ustaški teroristi, inspirisani velikohrvatskom politikom OHR-a, u Mostaru poturaju bombe, ali i ovaj Sejdo, kao i prošli mu Sejdo, tu ne smiju ništa poduzeti. Naravno, imperativ je uhapsiti i procesuirati svakoga za koga postoji sumnja da je kriv, ali, kada se to radi ovako, totalitarno, agresivno, nepismeno, onda postoji opravdana sumnja da će velikosrpski agenti sa bošnjačkim imenima, za račun Beograda, nastaviti progone Bošnjaka. Kada je vlast SDP-Alijanse prije desetak godina organizirala zločinačke montirane procese (Pogorelica) i ekstradicije (tzv. Alžirska grupa), SDA i Islamska zajednica su bili jaka uporišta borbe za pravdu. Reisu-l-ulema Cerić je obišao zatočene u montiranom procesu „Pogorelica“. Ako se sada otvore novi montirani procesi, a bošnjačka struktura bude oslonjena na samoprogoniteljsku filozofiju palanke S.Lavića i H.Hajdarevića, ovdje neće imati ko braniti istinu i pravdu. Zato je važno da stanemo uz Svjetski bošnjački kongres, jer je ova institucija programski orijentirana za odbranu i afirmaciju Bosne i Bošnjaka, a na njenom čelu je čovjek koji nas je umio braniti. Važno je i da razumijemo kako je floksula o „čovjeku mira i tolerancije“ udica na koju se pecaju iskompleksirani Bošnjaci, koje po svojoj mjeri odabiraju i za naše vođe postavljaju velikosrpski i velikohrvatski obavještajci. Svaka šutnja o nastavku genocida nad Bošnjacima i svako samookrivljavanje za sve što nam se događa, nije ništa drugo do glupost i kukavičluk, bez obzira što se srpstvo i hrvatstvo upinje da nam taj bošnjački jadluk, tu samomržnju, prikaže kao vrline mira i tolerancije. Nakon svih ratnih i svih poratnih bošnjačkih žrtava, onih ubijenih i onih raseljenih, nakon kontinuirane mržnje srpstva i hrvatstva i izdaje međunarodne zajednice, a što nije rezultiralo ekstremizmom i separatizmom u Bošnjaka, već je porodilo još jače opredjeljenje da se slavi bosanski duh mira i tolerancije – nemamo se mi išta ikome pravdati. Šehidska mezarja govore umjesto nas.
Broj 332, 18. I 2013.