Recenzije

Išaretska poetika bosanskog haikua

Smajil Durmišević je pjesnik gajba – nevidljivog svijeta. On pjeva o značenjima koja žive između riječi. On traga za išaretima – uputama, a njih osjete oni što vjeruju. Nema vjere bez vjerovanja u gajb. Tako se svjedoči prisustvo Boga. A od Boga su išareti, kao nagrade ljudima na pravom putu. I kao obaveze. Smajil Durmišević se osjeća obaveznim da svoja zrnca duše u boji sadi i kalemi. On zna da nema smisla izvan upućivanja na pravi put. A kako vidjeti pravi put, ako nećeš pročitati suzu!? A u toj suzi ćeš naći – žaru koja raste iz grudi mrtvog sela. I mladicu koja raste iz očne duplje. I na groblju život, gdje iz čube suhe trave jaglaci vire. Iz istog je korijena Zlo sručeno na bošnjačka i na čovjekova ognjišta. Ovamo se tuga ne da izmjeriti: šest sinova, muž, brat – reci cijenu; a tamo, oko nas: moderan čovjek, psi mu u kući, djeca na drumu. Za Durmiševića, Zlo je nedjeljivo, vazda jedno, i kad čini genocid nad Bošnjacima, i kad razara čovjekovu porodicu, i kad pogani prirodu i degenerira ljudsku rasu. Široki i raznoliki tematski spektar u Durmiševićevoj poeziji, od zločina, preko socijalne kulture, do ekološke svijesti, upravo ukazuje kako je važnije razlikovati Dobro od Zla, nego različite pojave Dobra i različite pojave Zla.
Jedan je Stvoritelj, u čije Ime, na čijem Putu, Smajil Durmišević traje kao dizdar prirodnog poretka i njegovih vrlina. On je misionar sav zadat u kreativno traganje za jezikom kojim će nam prenijeti poruke. A te poruke ne treba tek da su čitljive, već i podsticajne. Njemu ne trebaju slušači, čitači, njemu trebaju saputnici, koji će jačati riječ o jednoći Dobra i jednoći Zla. Zato je Smajil Durmišević svoja duhovna opredjeljenja usmjerio mrežom nauke, i nadgradio jezikom poezije. S katedre će govoriti sistemo činjenica, a sa stihedre će otvoriti magnetna polja išareta, koja nude slutnje da na ovom proputovanju, ipak, nismo sami. Kad to zna onaj golub, što se klanja, dok na ljetnoj žegi pije vodu sa stare česme, možda spozna i još neko.
Durmiševićeva poezija, kao u stara vremena, nije namijenjena književnosti, već misiji. Nebitno je ima li ta misija realne domete, kao što je nebitno gdje će završiti sadaka koju smo dali u namjeri da nekoga pomognemo. Djela se cijene po nijetu, a Durmiševićev nijet je očitovanje i upućivanje protiv svake vrste zla i destrukcije. Koliko god da smo nabijeđeni kako je danas izlišno svako misionarstvo, zloblemi koje otvara Durmišević uvjeravaju nas u suprotno. A kako bi se, uopće, moglo govoriti o pravom putu, ako ne riječima, i dokazima? Za ono što je želio kazati Smajil Durmišević, poezija nije našla udarnije forme od haikua, ili nešto šire wakae, utoliko što se ovi pjesnički izrazi temelje na magiji nerečenog, nevidljivog, a očitog. Taj saznajni prostor se ne otvara u Durmiševiću, jer on mu pripada, već u čitaču, koji odgoneta poruku smještenu između postavljenih znakova, tu poruku prihvata kao svoju, i postaje njen nosilac i tumač. U Bosni je ovaj proces nešto prirodniji, jer je bosanski čovjek navikao opstajati u gonetanju neimenovanih i neoznačenih puteva. Tek u Bosni, tek u rukopisu Smajila Durmiševića, u doticaju sa vjerovanjem u nevidljivi svijet, haiku izoštrava svoju poetiku nevidljivog i nerečenog, i dobija jedno novo, bosnovito, zabošnjačeno značenje.
Onoliko koliko ni u jednoj vjeri, kao u islamu, nije izraženo vjerovanje u gajb, toliko Durmiševićev haiku, kao ni jedan haiku, nije islamičan i bosničan. S jedne strane, u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti, Durmišević je najizrasliji pjesnik haikua, a s druge strane, ta izraslost se zasniva na činjenici da je Durmišević ovu staru japansku formu pretočio u suvereni i suvremeni domaći izraz, u čijem duhu živi išaret, kao stvarnost. A išaret je ona teško prevodiva bosanska riječ u kojoj se sažima sve što treba biti rečeno i čuveno izvan riječi, izvan vidljivih znakova (spo)razumijevanja, a što ponekad biva teže i sudbonosnije od ma kakvog govora.
Pjesništvo Smajila Durmiševića je haiku, po formalnom porijeklu, i po onim slutnjama što poizilaze iz značenjskih krokija, ali ono je i prirodni bosanski pjesnički izraz, utemeljen na islamskoj tradiciji nerečenog, a spoznatog, kao i običajnoj tradiciji manjka riječi, šutnje i išareta, koju su u Bosni sedimentirala burna stoljeća u kojima se sporazumijevalo nevidljivim i neuhvatljivim govorom. Durmišević ovaj transgeneracijski jezik u Bosni označava sintagmom „dodir pogleda“, jer je „pogled“ ono što se nalazi između riječi, i kazuje više od riječi, kao što u njegovim haikuima upravo ono što je između riječi – biva značenje.
Četiri knjige koje su uokvirene u ovu tetralogiju: „Suza“, „Miris divlje ruže“, „Rasuti biseri“, „Sokolov let“, na prvi pogled su različitog tematskog interesovanja, ali se kroz sve sa jednakim intenzitetom provlači ista idejna poruka koja – slavi Njega, Tvorca ljepote. Ovaj išaretski haiku Smajila Durmiševića omogućava da tu poruku kao svoje otkriće osjeti svaki čitač, kojemu je pjesnik tek vodič do njegovog izvora. U toj interakciji, kao poetičkoj osobenosti, ogleda se Allahova dž.š. riječ: „U vjeri nema prisile“. …Kao što ni u čemu što je postojano nema prisile. Otud Smajil Durmišević ne nameće svoje vjerovanje, već ga skrušeno postavlja povrh riječi, iznad stihova, da bude na dohvat misli onome ko Pravi Put ugleda.

Batva, 11. februar / veljače 2012.
Mr. sc. Fatmir Alispahić

Kalendar

Februar 2012
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
272829  

Arhiva

Kategorije