Esmir Bašić: Tragovi vremena
Knjiga istaknutog tešanjskog intelektualca prof. Esmira Bašića, pod naslovom „Tragovi vremena“, značajan je doprinos razvoju publicističkog žanra u nas, utoliko što na osoben, edukativan, didaktički način, tretira važna pitanja opće kulture i bosanske stvarnosti. Ta posebnost koja se ogleda u namjeri da se tekstovima podučava jedno postkomunističko i ratom traumatizirano društvo, ne isključuje i druge kvalitete Bašićeve publicistike. Riječ je o autoru neposredne pismenosti, čiji su stilski i narativni obrasci proizišli iz muhabetske kulture, iz tradicije pripovjedačke Bosne, pa u njegovim rečenicama nema hiće i nervoze, već ono što se hoće ispričati biva pričano temeljito i pouzdano. Ovo nije osobina savremenog publicističkog teksta, koji se nervozno otima od tabijata pričanja, i hiti da što prije stigne do cilja. Esmir Bašić je zato poseban, jer njegove analize društvenih pojava ne žure nikud, već nastoje polahko, riječ po riječ, sazidati građevinu od preciznih argumenata i jasnih zaključaka. Rijetki su danas angažirani autori čijim se tekstovima možete prepustiti kao sadržajnom razgovoru, odnosno, autori koji vode računa da ugode čitaocu i da misao prenesu jednostavno i bez okolišanja. Esmir Bašić tako svjedoči respekt prema „primaocu poruke“, jer se trudi da relaciju između pisca i čitaoca učini prisnijom. A to je temeljna metodološka zadaća svakog profiliranog prosvjetiteljstva. Upravo u prosvjetiteljskoj nakani sažimaju se sve druge osobine Bašićevih 28 tekstova iz knjige „Tragovi vremena“.
Tešanj je centralna tačka Bašićeve analitičke kružnice, jer iz tešanjske paradigme, i unutar i izvan rečenog, on sagledava pojave o kojima piše. Autori često bježe od lokalnog, računajući da će tako dobiti na značaju, a što je izraz palanačkog duha i iskompleksiranosti. Bašić svojom tešnjocentričnošću svjedoči intelektualni suverenitet, višestruko poučan, budući da ni jedna lokalna misao ne može opstati bez globalnog ogledala, i obratno. Bašić knjigu otvara tekstom o Tešnju, iznoseći seriju pozitivnih činjenica koje dokazuju kako je u Bosni i Hercegovini moguće stvarati bolji život. I onda se, na kraju tog u suštini informativnog teksta, pojavljuje zaključak, kojim se potvrđuje autorska posebnost Esmira Bašića, pisca koji se ne stidi svoga narodnog i vjerskog identiteta, i kojemu je posve normalno da jedan takav tekst zaključi ovako:
- Za kraj lijepo je znati i imati uvijek na umu hadis poslanika Muhameda a.s. koji bi mogao, svima nama poslužiti kao moto u radu, bez obzira čime se bavili, a on glasi: “Allah dž.š. voli kad neki posao koji radite, radite na najbolji mogući način“.
Iako bi se „tešanjski tekstovi“ mogli separirati u zaseban ciklus u knjizi, njihova „razbacanost“ među tekstovima opće namjene ili onim s povodima upravo doprinosi dojmu da je sve prožeto, od lokalnog do općeg. Tako je u tekstu „Inovacije“, u kome se pitanje tranzicije, „vanjske inercije“, razmatra kroz projekte koje Tešanj poduzima na planu tehnoloških i drugih standardizacija. Vrijedi izdvojiti tekst, zapravo poduži esej „Budi onaj koji misli pozitivno“, koji na jednoj filozofskoj razini preporučuje „optimiste koji trebaju imati više prostora u društvu“, a primjere uzima iz tešanjskog mikrokosmosa, pozivajući se na humanitarnu organizaciju „Oslonac“ koja je – „za kratko vrijeme vlastitim sredstvima od pojedinaca uspjela sagraditi 13 kuća najugroženijim porodicama“. O „Osloncu“ je napisan i zaseban tekst, na istim premisama emitiranja pozitivne energije, s pečatom tešanjske čaršije. Na jednakom fonu je i naslov „Vizija Tešnja – Društvo znanja“, u kome Bašić majstorskom vještinom savremenu teoriju o „društvu znanja“ (Investiranje u obrazovanje postaje ključni pokazatelj razvoja jednog društva.) – iščitava na tešanjskim primjerima. Tekst „Srebrenica neispričana priča“, pečati ona opća mjesta srebreničkog genocida i prožet je tešanjskim doprinosom kulturi pamćenja, kroz sudjelovanja Tešnjaka u Maršu mira. No, Bašićevo lokalpatriotsko pero nije usmjereno samo na tu finu glorifikaciju svoje sredine, na želju da se Tešanj i izvan i unutar ugleda i pamti kao jedna uzorita sredina, to Bašićevo pero nastoji doprinijeti i kritičkom provjetravanju tešanjske čaršije, u uvjerenju da samo slobodna i otvorena polemika može biti blagotvorna za budućnost. Treba pročitati tekst „Car (ni)je go“ i vidjeti kako Bašić, kroz polemiku sa začahurenim stavovima i predrasudama SDP-ovskog mišljenja, na najbolji način doprinosi demokratskoj vitalnosti Tešnja. Na ovaj tekst naslanja se i naslov „Država za čovjeka na (ne)djelu“.
Osobina da svoje rasprave o općim temama, tipa „kulture dijaloga“, „kulture ponašanja“, „obrazovne politike“ i sl. ilustrira lokalnim ili životnim primjerima, vidljiva je kod Bašića već u tekstu „Povjerenje u institucije“, koji ilustrira svojim iskustvom sa zbora građana oko izgradnje asfalta. Bašić tako postiže svojevrsno ovjerodostojenje opće teme, koja bi u protivnom, mogla ostati na nivou teoretiziranja. Ovako imamo osjećaj da su analize proizišle iz konkretnog životnog problema, kakav je predstavljen u tekstu „Indoktrinacija i razumijevanje“, o Djeda Mrazu koji se pred bošnjačkom djecom pojavio u odorama Svetog Nikole. Bašić ima dar da polemički poentira, koristeći potencijal paradoksa, kao u sljedećem stavu:
- „Zamislite da humanitarna organizacija iz Egipta dođe u Bosnu i Hercegovinu, povodom Nove hidžretske godine, dijeli paketiće u Posušju, a podjelu paketića vrši osoblje u odori sa turbanom ili ahmedijom?“
U knjizi je nekoliko tekstova, uslovno rečeno, opće edukativnosti, ili podsjećanja na ono što bi u životu zajednice trebala značiti „kultura čitanja“. Takva su dva teksta: „Koliko čitaš toliko vrijediš“ i „Mi u ogledalu kulture čitanja“. (Esmir Bašić je ako ne jedini, a ono jedan od rijetkih direktora lokalnih bibilioteka u našoj zemlji koji sa romantičarskim žarom piše tekstove o kulturi čitanja.)
O tim strateškim tačkama društvenog razvoja malo ko naglas razmišlja, kao da su i „kultura čitanja“ i „kultura dijaloga“ nestali u vremenu tranzicije, kao ostaci komunističkog sistema vrijednosti. Otud ovi Bašićevi tekstovi imaju poseban (pr)osvjetiteljski značaj, jer nas podsjećaju na neprolazne vrijednosti svakog društva koje računa na budućnost. Među takve tekstove spada i naslov „Moć pravde“, odakle Bašića upoznajemo kao vrsnog eruditu, koji mrežu svojih argumenata raspliće od dijaloga Omer r.a. sa svojim savremenikom Kurezijem, preko dijaloga Aleksandra Makedonskog sa Aristotelom, pa do ovovremenih pojava. U ovom bloku tekstova vijedan je esej gnomskog naslova „Na mladima svijet ostaje“, a čija prva rečenica daje intonaciju bajkovite pripovijesti: „Mladost je najljepše doba života“, i uvodi nas u jednu dinamičnu lepezu argumenata, potkrepljenu citatima Aristotela, Platona, Alije Ibn Ebi Taliba, pa do engleskog pedagoškog pisca Blackiea. Namjesto institucija, okruglih stolova, tv rasprava, cijelog jednog sistema koji bi morao otvoreno i kritički sagledavati strategiju profesionalnih/ljudskih resursa i kadrovskog planiranja, pojavljuje se tekst Esmira Bašića koji pokušava alarmirati javnost pitanjem „obrazovne politike i poslovne orijentacije“, sa zaključkom kako je „pitanje planiranja kadrovskih potreba, odnosno obrazovna politika, isuviše ozbiljna stvar koja se ne smije prepustiti stihiji“. A ta stihija rezultira da „naše društvo već bilježi sufiscit prosvjetnih kadrova“, što će reći nezaposlenih, i unesrećenih.
Poseban blok u knjizi su tekstovi koji se bave aktuelnim pojavama u našoj zemlji, onim oko kojih se lome dilemička i polemička koplja, a Esmir Bašić u te rasprave ulazi otvorenog garda, bez kalkulacija, snagom argumenata. Takav je tekst „Od Torabija do dedžala“, o fenomenu marokanskog tzv. iscjelitelja Mekija Torabija, čije su vradžbine ispale utjecajnije od mišljenja najvećih alima današnjice. Bašić piše da je „neshvatljivo ponašanje mase koja više vjeruje jednom nepoznatom strancu, nego svojim ljudima, koja vjeruje više šarlatanu nego učenjacima…“ – te detektira srž problema, kroz pitanje „Šta bi bilo sutra da se Dedžal pojavi i da počne tvrditi za sebe da je Bog neuzubillah?“
Ovom bloku pripada i rasprava o „kulturi ponašanja u izbornoj kampanji“, gdje Bašić manirom vještog analitičara ironizira izborno parolaštvo i floskulaštvo, pa se zavraća u riznicu islamskih predanja (Na važnost ispravnog izbora političara-vladara ukazuje nam i vjerska literatura pa se tako u jednom eseru/predanju za koji se kaže da je hadis napominje: “Ako budu ispravne dvije grupe u mom umetu, i narod će biti ispravan, a ako budu pokvarene i narod će biti pokvaren. To su vladari i ulema!) – što ponovo pokazuje sa koliko različitih tačaka gledišta autor prilazi pitanju o kome raspravlja.
U tekstu „Retorički poraz bošnjačkih političara“ Bašić se predstavlja kao hrabar kritičar bošnjačkih političara, čijoj retoričkoj „zalivenosti“ suprotstavlja ličnost i djelo rahmetli Alije Izetbegovića, kao vertikalu vrijednosti, kao mjeru uzora: „On je u javnom prostoru dominirao u odnosu na svoje suparnike! Imao je inicijativu, a i znao je braniti pozicije na jedan vrhunski i majstorski profiliran način.“ Ideja ovog teksta kristalizira se u naslovu „Kvari li vlast ljude“, u kome je data jedna široka lepeza viđenja vlasti, od Hasana Kafije Prušćaka, preko Bernarda Showa, sa poentom na jedan ajet i hadis. I ovim tekstom Bašić je potvrdio talenat da problem sagledava duboko i temeljito, sa obaveznim osloncem na neprolazne definicije, temeljene u islamu.
U okviru ovog bloka tekstova o aktuelnim društvenim i političkim pitanjima ugrožđuje se nekoliko naslova koji se bave fenomenom islamofobije i izmišljanja tzv. islamskog terorizma. Takvi su tekstovi „Zajedničke vrijednosti Hećimovića i Galijaševića“, „Kompleksaši i vjeronauka“, „Blasfemija jednog (a)teiste“, „Vlajki – zaboravljeni islamofob“. Upravo na temi odbrane slobode vjeroispovijesti od islamofoba, Bašić se pokazuje kao jedan od naših najagilnijih angažiranih intelektualaca, za kojeg intelektualizam nije muhur na papiru, već stalno bdijenje nad stvarnošću, kroz kritičku reakciju na negativne pojave. A islamofobija je, svjedoči to Bašić, temeljna kušnja demokratičnosti i pravednosti dejtonske Bosne i Hercegovine.
U knjizi „Tragovi vremena“ islamska misao je prisutna na jedan prirodan način, i otud ovoj posebnosti treba posvetiti par riječi. Hvala Bogu, mnogo je autora koji o savremenim temama pišu kroz islamski diskurs, ali je malo autora kod kojih taj diskurs nije u pravom planu, već je prirodno tekstualiziran, kao ogledalo i potvrda onoga o čemu se piše. Kod Bašića je ta prirodnost tako očita i jednostavna, da nema sumnje kako su njegove tekstovne i vantekstovne putanje uvijek naslonjene na islam, kao vjeru, sistem, običaj, govor, udisaj i izdisaj. Mnoštvo je tekstova u kojima se, neočekivano, a funkcionalno, pojavi ajet, hadis, islamsko predanje, pa to vrijedi pomenuti tek u skupnoj karakteristici. Tekstovi „Principi Ebu-Bekrovog vladanja“, „Vjera (ne)traži argument“, pa i „Uvjerenje kao osnova vjerovanja“ i „Vrijeme opominje“, u formi, i u izvedbi, pripadaju islamskoj publicistici, mada bivaju odblijesci bošnjačke stvarnosti.
Knjigom „Tragovi vremena“ Esmira Bašića bošnjačka publicistika, kao najneistraženije područje bošnjačke duhovne hrestomatije, kao zagubljeni povijesni kompas bošnjačkog hodanja kroz prostor i vrijeme – postaje bogatija za jedno novo ime, na koje se računa i od kojeg se očekuje. Esmir Bašić je ovom knjigom navijestio svoj dinamični bitak u bošnjačkoj društvenoj zbilji, toliko žednoj tumača i tumačenja.
Mr. sc. Fatmir Alispahić