Rasim Hadžić: „Dobri“, roman
Rasim Hadžić je napisao prvi naš roman o dobrima, kako narod u Bosni zove evlije, ljude koji se po predanjima smatraju Allahovim prijateljima, uživaju Allahovu zaštitu i raspolažu moćima koje mi smatramo nadnaravnim. Bavili su se ovom temom i drugi pisci, ali je njihov doživljaj evlija izvlačen iz prošlosti, tradicije i narodnih priča, dok su Hadžićeve evlije naši savremenici, ljudi koji žive tu pored nas, i susreću se sa životnim nedaćama kakve smo i mi viđali ili o njima slušali. Hadžićevim romanom „Dobri“ bitno je izmijenjena recepcija evlija, i to po dva osnova: prvo, evlije nisu tek bogomilosnici iz prošlosti, daleki i neponovljivi, već su saputnici kroz naše vrijeme; drugo, evlija može postati svako ko je počašćen apsolutnom predanošću vjeri i ibadetima, a što će Allah prepoznati i nagraditi.
Namjeru da osvježi prisustvo dobrih u našoj kulturnoj i književnoj produkciji, Rasim Hadžić je mogao realizirati na različite načine, a izabrao je onaj koji je najsrodniji njegovoj literarnoj poetici. Te „književne predjele narodne Bosne“ Hadžić je predstavio u svome prvom romanu, porodičnoj hronici „Ibrahimove žene i djeca“, kojom je u našu književnost unio jedan svijet kakav nismo imali priliku čitati i cjelovito doživjeti, a riječ je o tajnovitom svakodnevlju bosanskog sela i bošnjačke zajednice u njemu, tog čudnovatog, markesovskog prostora u kojemu se tokovi sudbine određuju neizgovorenim riječima, išaretima, skrivenim mislima i strahovima. I u romanu „Dobri“ priča je smještena u ovaj ambijent, u kome pisac suvereno vlada naravima, psihama, navikama, slutnjama, a naravno i jezičkim posebnostima. Taj ambijent bosanskog sela, nadomak Kalesije, samoj temi daje dodatnu „očuđenost“, utoliko što spoznajemo da je bosansko selo i dalje tajnovito i udaljeno za naša interesovanja.
Pisac nam selo ne odslikava u pastoralnom i tipiziranom šablonu, već u apsolutno svježem i prirodnom seljačkom realitetu, gdje se zlobe i grdobe posmatraju kroz uzvišene znakove vjere i tradicije. Hadžićevo bosansko selo nije ono kakvo smo dosad viđali u shematizmu naivnog slikarstva i pisarstva, gdje u toplim kućercima, zavijanim snijegom, žive nasmijani i rumeni ljudi. Ovo je selo iz stvarnosti, razapeto u krajnostima niskih i nasilnih strasti i jedne praktične, a ne retoričke bogobojaznosti. Ta praktična bogobojaznost kod Hadžića se ostvaruje krzo funkcionalno življenje vjere i vjerskih određenja, namjesto statičnih definicija o grijehu i traženju oprosta. Ovdje grijeh pulsira svakim trenom, jer odsvakle izviruje šejtan, pa je aktivna bogobojaznost jedina šansa da se nadvladaju i do krajnjeg pozitivnog ishoda dovedu sva ta iskušenja.
Hadžićevom poetikom ne samo da bosansko selo biva slikano i pisano na jedan nov način, već i sama vjera biva protkana kroz dramatične životne situacije i dileme, i to kao stalni, sveprisutni odnos prema Svevišnjem. Šta god da se događa, događa se Allahovom voljom, i kako god da se na tu događajnost reagira, reagira se u bogobojaznom obziru da se ne zgriješi i da se Bogu ugodi. A ono što se događa svoju dramatičnost ne gradi tek na činjenici da je seoski đilkoš silovao udatu ženu, već na unutarnjim porivima i strahovima, kakve je mogao osjetiti i u književni tekst transponovati samo neko ko iznutra osjeti psihosocijalne damare bosanskog sela. A na selu u vjeri, i u vjeri na selu, sve je drugačije nego u gradskim i medijskim doživljajima sela i vjere, jer su na selu još uvijek žive evlije, dobri, oni što znaju šta je kome u mislima, što vide događaje kojima nisu prisustvovali, na selu postoje prozirni ljudi, mati koje se Bogu klanja lebdeći, i žena koja sa djetetom korača po vodi a ne potanja, ljudi koji „nestaju u treptaju oka“, pa se u sekundi pojavljuju u drugom selu, oni koji nisu obavili hadždž, a viđani su da tavafe oko Ćabe, tamo se popije kahva, a kahva ostane u fildžanima… Taj „magični realizam“, kakvog smo viđali kod Markesa, gdje na istoj realitetnoj ravni žive grijeh i praštanje, i sila i tajna sudbine, pojavio se, evo, u romanu „Dobri“ Rasima Hadžića, i to kao neusiljeni, prirodni, estetski funkcionalan spoj života, u njegovoj surovosti, i vjere, u njenoj praktičnoj blagodarnosti.
Ovo nije prvi put da jedan bosanski pisac priču plete nitima iz islamske riznice. Evlije su se pojavljivale u nekolikim književnim djelima, jer je narodno predanje o evlijama i njihovim nadnaravnim moćima, podatan književni materijal. Hadžićev roman „Dobri“ je u odnosu na dosadašnja viđenja evlija poseban, utoliko što nam evlije ne predstavlja kao statične likove, već nam kazuje o putu kojim se dolazi do najvišeg ovozemljskog stupnja predanosti Bogu, a taj put nije zakamufliran misterijom, već je sazdan od konkretnih životnih iskušenja, u kojima se vjernici na visokom duhovnom stupnju Bogu približavaju kroz oprezno promišljanje svojih reakcija i postupaka. Prvi u nizu evlija u ovom romanu, Našid, dobri, ovako je Rahvanu, sinu Kahrimanovom, iz Drvenaca kod Kalesije, definirao tu putanju u kojoj se „čovjek duhovno uzdiže na viši stepen kušnje“:
„Kad se čovjek uzdigne na viši nivo duhovnosti počinje da sanja dobre i istinite snove, let u snu, onda mu se ukazuju skriveni ludi, evlije, postaje oštrouman i srcem gleda više nego očima, a povrh svega toga upada u kušnje Božije Svemoći.“
Bezmalo cijeli roman, na sličan način, definira ulazak u više duhovne sfere, u kojima se bogougodnima otvaraju neslućene sfere moći, predviđanja, predskazanja, strpljenja i svake vrste satisfakcije. Narativni okvir priče, sa više ilustrativnih rukavaca, služi tek kao konstrukcija na koju se, cijelim tokom, ukalapaju saznanja o isplativosti istrajavanja na Božijem Putu.
U osnovnoj narativnoj konstrukciji je ljubavna drama, u kojoj stari momak Rahvan ženi staru curu Suhariju, u koju je bio zaljubljen seoski nasilnik Sarhoš, koji ne mogavši otrpjeti taj poraz, presreće Suhariju na osami i siluje je, pa Suharija rađa Sarhoševo dijete, Ajnura, a ta tajna u ovom trouglu živi decenijama i biva do kraja glavni pokretač moralnih iskušenja, suočenja i ishoda. U nastavku ćemo preletjeti nekoliko znakovitih situacija u romanu, ne s ciljem da otkrivamo priču, već da ilustrativno predstavimo one detalje koji odslikavaju narativne, misaone i jezičke posebnosti.
Priča počinje kao posljedica prekida „mladalačkog druženja zauvijek“ između Sarhoša koji je postao „pijanica, prznica i siledžija“, i Rahvana koji je napustio „nevaljalo drugarstvo“ i ušao u duhovne sfere. Sarhoš presreće i malretira Rahvana, iz zavisti što Rahvan više neće da živi starim životom, a Rahvana tu spašava Našid, dobri, njegov duhovni učitelj, koji će mu na kraju života prenijeti svoju čalmu i kitabe. Dijalozi između Našida i Rahmana ispunjeni su finom poetikom, naslonjenom na mudrosti vjere, i presvučenom narodnim umotvorinama, kakva je ona o preuzimanju znanja: „Ja ću sa svog kalema odmotavati, a ti na svoj kalem namotaji i pamti“ – kazat će Našid Rahvanu.
Neočekivano, na adresu Rahvanove samoće stiže pismo od djevojke Surahije koju je davno upoznao na svadbi svog rođaka, koja za sebe kaže da je „iako stidna, imala mnogo momaka“, ali joj se ni jedan nije dopao i u srcu ostao kao Rahvan, a ovo „mnogo momaka“ se ne odnosi na veze, već na upoznavanja. Rahvanov ahbab Rašan „koji je laf i nije stidan sa curama“ će isprovodadžisati ovu situaciju, kako bi se Rahvan i Surahija „oradostili“ i kako bi im se „sudbina nasmiješila“. Njihova radost neće dugo trajati, jer Sarhoš sprovodi u zlodjelo svoju osvetu, siluje Surahiju, a ona, na povratku kući, zatiče Rahvana koji, kao budući evlija, ima moć da zna šta se dogodilo: „Kad je Surahija ušla u kuću krila je kradom svoje lice i bježala Rahvanu od očiju. Ali je on pozvao da sjedne kraj njeg, da se ne krije i da on sve zna“. Rahvan se povjerava Surahiji kako se nad njim Sarhoš „iživljava kao na mišu“, ali ga on smatra svojom stalnom kušnjom.
Sarhoš se počeo „preoblačiti u drugu odjeću i obuću, stavljati umjetne brkove i periku na glavu i tako ih uhoditi smjerajući novu nepriliku i napad da izvrši nečasno djelo“ – a riječ je o tipiziranoj slici slici šejtana koji po narodnim predanjima koristi različite oblike u prerušavanju i vrebanju neopreza. Iako pisac ne skriva uvjerenje da je Sarhoš pod utjecajem šejtana, on ne eksplicira ovu osobinu prerušavanja šejtana, već ona biva uklopljena u Sarhoševu ambiciju da ponovo napadne Surahiju, koja mu je potom u nekoliko navrata izmakla.
U nastavku, kao u bajkama, Rahvan kreće na put da obiđe svog duhovnog učitelja Našida, a na tom putu ga „nose meleki na svojim melekanskim krilima“. Vrijedi primijetiti da cijeli roman ima taj ambijent bajkovite određenosti i smirenosti, koja se odlikuje saznanjem, još na početku priče, da će pravda pobijediti, u ime Allaha, a da će nosioci zla biti poraženi i preobraćeni na puteve dobra. U nekoliko situacija, to bajkovno određenje isplivava na narativnu površinu, kakva je ova sa kretanjem na put koji će biti pun raznoraznih čuda, od Rabine ćuprije „na kojoj se mnogima prikazivalo i ulijevalo straho u kosti“, pa do svojevrsne teleportacije na dedinim nogama. Nakon što Našid obavijesti Rahvana da se sprema na Bolji Svijet, pa mu povjerava svoj emanet, Rahvan će krenuti kući. Na povratku susreće šejha Hasana Kaimiju, koji o njemu već sve zna, i s kojim vodi dijalog ispunjen dubokim tajnama i mudrim odgonetkama, tu vidi i hazreti Fatimu, iz čega razaznajemo da je Rašid, dobri, po preuzimanu emaneta od Našida, ušao u svijet bezvremenosti i besprostornosti, u kome borave ličnosti iz časne Poslanikove a.s. porodice, kao i evlije iz bošnjačke povijesti. Ušao je u društvo odabranih, što ga dodatno obavezuje da na dunjaluku sa velikom predanošću izvršava dati mu emanet.
Sa ovih uzvisina pisac nas vraća u realnost života, koji i postoji da bi se ogledao u vjerskim uzorima: pojavljuje se iznenada Surahijin brat Siradž, kome se sestra povjerava i traži od njega da tajnu čuva, u jednoj filmskoj neočekivanosti pojavljuje se i Sarhoševa sestra Sema, tu su i susjedi Mahfez i Ulvija, priča teče prema Ajnurovom odrastanju i odlasku na studije u Istanbul, njegovom drugovanju sa Turčinom Joldašem, a sve te situacije bivaju protkane povremenim čudima, kakva je ona kad Ajnur stavi u usta nabubrilu šljivu iz kompota i u njoj nađe novčanicu od hiljadu turskih lira, čime olakša neimaštinu na studijima, ili ona o muderisu koji iz jedne čuture napoji trideset i sedam žednih usta. Priča zadobija mnoštvo digresija kojima se pojačava njena centralna poruka, o grijehu, šejtanu, praštanju, strpljenju i uzdizanju do Allahove bliskosti. Ajnur je ugledni alim u Sarajevu, oženjen je, otac je, taman se čini da su namirene sve dileme i iskušenja, jer svi koji trebaju tajnu znati znaju je, a evidentan je i Sarhošev preobražaj na putu vjere, čime iskazano strpljenje dobija najbolju nagradu. Neizvodljivo je dotaći sve te situacije, pa ćemo se prebaciti na kraj, gdje Rahvan, dobri, na samrti predaje oporuku da se – „Surahija privije uz Sarhoša, a sin im Ajnur uz njih oboje“, a iz čega se vidi uzvišena moralna dimenzija vjernika kojemu je praštanje i upućivanje na pravi put bilo draže od kazne, osvete i zluradosti. Nedvosmislena je Hadžićeva poruka o osobinama koje krase evlije, i ta poruka ne samo što se eksplicitno provlači kroz cijeli roman, već biva afirmirana i njegovim narativnim ishodom.
Neovisno od strukture priče, u koju, u interesu čitalačke draži ne želimo podrobnije ulaziti, postoji još nekoliko momenata na koje se želimo zavratiti i ukazati na njihove vrijednosti. Prethodno vrijedi istaći da svako poglavlje u knjizi počinje odabranim ajetima iz Kur’ana, koji po poruci odgovaraju onome što će se u sljedećem poglavlju odvijati.
Najupečatljivije scene u romanu su one o Sarhoševom preobraženju, u nekoliko etapa, a u kojima je opisano šta se događa sa čovjeka iz kojega se dobrotom istjeruju šejtani. Tu dolazi do izražaja Hadžićev književni talenat, jer nam pisac ove scene ne umotava u opća mjesta, već ih slika prirodnim ambijentom: štale, krave, njive, i sve drugo što umjesto da minimizira, zapravo ovjerava ove fantastične situacije. Naime, u suočenju sa Rahvanom, dobrim, Sarhoš je u prvi mah unezvjeren, pa je – „iskolačenih očiju gledao u Rahvana onako kako kad komšija gleda svog komšiju kad mu preoraje njivu“. Taj ulazak u duhovni posjed šejtanovog namjesnika, Rasim Hadžić je ubjedljivo odslikao seljačkom metaforom o pasjaluku preoravanja tuđe njive. Slijede upečatljivi opisi, poput ovog: „Gledao je u Rahvana, ali mu jedno oko gleda u Zejnebinu štalu, a drugo tamo na orahovo drvo na sred njive Mahfuzove“. Poslije će Sarhoš ponovo imati slična iskušenja, pred očima svog brata Muhsina, koji će biti svjedok njegove borbe da se oslobodi zla kojem je pripadao. I ovdje pisac koristi ona opća mjesta o šejtanu, kao što je „jednooki ćoravi šef“ ove šejtanske priredbe u kojoj Sarhoš gubi pamet, nestaje, sav okrvavljen, a iz te izgubljenosti ga spašava Rahman koji ga poziva da izgovori: „Utječem se Bogu od prokletog šejtana…“ Ove scene su toliko živopisne, da se uistinu čini kako ih je pisac preuzeo iz narodnih pripovijesti o ljudima koje je šejtan bio obuzeo. Replike, poput ove: „Što cikti, mater joj blentavu, hoće mene, a ode s njima!“ (djevojka), svojim prirodnošću ovjeravaju ovu situaciju. Jednako živopisna scena o čovjeku kojim je šejtan ovladao, nalazi se i u narativnom rukavcu o Ujgunu, a sljedeći citat pokazuje naturalističku sočnost Hadžiševih opisa: „Ja sam Džebrail što donosi radosne vijesti od Boga. On me šalje da ti kažem da će ti noćas sva crijeva biti na stolu. I sam ćeš ih vidjeti“.
U ovoj sekvenci o Ujguru, koja je pripovijedana Rahvanovom i surahijinom sinu Ajnuru, insanu odabranom, vjerodostojno je predstavljen arsenal iskustava ljudi koje je obuzeo šejtan. Pisac kao da je prikupio najživopisnije, prototipske detalje i predstavio ih u Ujgurovom iskustvu, kao u ovom citatu, na primjer: „Rasporili su me od grla pa dole do kraja. Vade crijeva, srce, bubrege, jetru, sijeku, krčme, bacaju višak u nekakve kante za smeće bez ručki, sive i gvozdene, govoreći: Gotovo je sa operacijom sad smo ga napravili po svom! Sad kad se napije sav će se oduzeti, kad se potuče s kim toga živa da ne ostavlja, kad se opsuje, da se zemlja trese… Od sutra će sav imetak proćerdati i opuhati, da će mu go pod u kući ostati. Imaće svu fameliju da zapostavi. Od žene i matere će odbijati hranu da jede, jer će uvijek misliti da mu otrov podmeću i da ga hoće njome da otruju.“
Kad smo već kod stilskih i jezičkih osobina ovog djela, treba primijetiti da Rasim Hadžić ima poseban dar da osjeti i upotrijebi osobenost narodnog govora, pa i nenametljivog humora, u situacijama gdje taj govor daje vjerodostojnost događajima. Bezmalo na svakoj stranici nas iznenadi poneki jezički i stilski dragulj, a u nastavku ćemo predstaviti nekoliko ilustrativnih, koje smo neselektivno zapisali čitajući roman „Dobri“: …Oradostilo; zanedalo (kad nešto neće da se ostvari); splastila se na kauč (spustila se); oči skroz potonule u glavu kao u bunar; ja se žapnu i nešto me presiječe po po struka i tanjači; iscijedim kao tarač; slijegao na mjesto; dok ne zaspim i ne zahrčem k’o u mog amidže traktor „ferguson“; smijeh sipa iz usta kao mećava sa planine; vrijeme je bilo u nekakvom sporom proticanju, kao blatnjava rijeka ravničarska; violine cvile kao gorski vjetrovi; u meni se probudi neka jaka bijes (gdje imenica bijes postaje ženskog roda); živa soba zaklapa se u šutnju; žderiknjiga (onaj koji voli čitati); drijem se razbi; tenzije splahati; da rasplete zavrze mislenih konaca (gdje riječ zavrze ima značenje čvorova i zapetljaja); mnogo je zaifan i ne može glasnije govoriti; lice joj poplavi kao modra rijeka, od obale do obale (doživljaj lica kao rijeke), ona ne pojma (pojmanje kao glagol); utonu u san nalik snu na zečijim ušima; ako se razboliš neće imati ko da te zakane vodom; boluje smrtanu (gdje je smrtana nije bolest nekog organa, već posljednja ovozemaljska bolest, od koje nema lijeka)…
U ovom romanu se po drugi put u našoj književnosti događa (prvi put u Ibrišimovićevom „Vječniku“ i „El Hidrovoj knjizi“) da se slova i riječi likovno i pokretno opredmećuju i ubacuju u prostornu osjećajnost, i to kao iskustvo na zikru, o čemu svjedoči Ajnurov prijatelj Joldaš:
„Kad je spominjao ime Allahovo onaj me Elif uze kao dijete u naručje i posadi na Lam i osloni me na A, a ono Huuu ponese me preko polja, brda i šuma, preko voda i gradova, ponese me preko cijelog svijeta“.
Upravo na ovu fizičku doživljajnost Allahovog imena liči svježa idejna poruka romana „Dobri“, utoliko što Rasim Hadžić nastoji i životna iskušenja i vjerska određenja vidjeti kao potencijal za oslobađanje od grijeha i stizanje do krajnjeg ishoda, gdje će nasamo ostati Bog i Čovjek.
U tom smislu se roman „Dobri“, sa mnoštvom filozofskih i poetičnih pasaža, može čitati i kao svojevsrtan vodič kroz životna iskušenja, koja su najčešće slična iskušenjima kroz koja su prošli Rahvan, sin Kahrimanov, i njegovi najbliži.
Tuzla, 16. avgust 2011.
Mr. sc. Fatmir Alispahić