Ramiz Brkić: „Na raspeću Krista“, kratki roman
Pojava kratkog romana Ramiza Brkića „Na raspeću Krista“ nesvakidašnji je događaj u našoj književnosti. Ne mislimo tu na estetske domete, koliko na moralne i patriotske ambicije da književni tekst bude angažiran na planu ugađanja narodnom ukusu, i da proračunato, svojim laganim stilom, bude prilagođen širokim čitateljskim slojevima. Bošnjačka književnost odavno je pogubila te romantičarske ambicije da bude protkana kroz narodne osjećaje, tako što će izvirati iz njihovog senzibiliteta, a ne samo upotrebljavati ih kao folklorni motiv, za elitističke predstave. Reklo bi se, čak, da se bošnjačka književna produkcija urijetko obraća narodu, kad o njemu i piše, već je uglavnom usmjerena na udvaranja i dodvoravanja pomodnim književnokritičkim trendovima.
Ramiz Brkić je iskusan urednik, autor nekoliko knjiga i solidan poznavalac književnih strujanja, pa otpada mogućnost da je ovakvo, narodnjačko književno štivo napisao zato što ne bi umio postmodernizirati zbilju o kojoj piše, provući je kroz citatnost, metatekst, intertekst, i druge zvečke književnog noblesa. Doduše, u njegovom romanu ima izvjesnog (pseudo)dokumentarizma, ali ne s namjerom da se oponašaju savremeni trendovi, već funkcionalno i maštovito, kako bi se upotpunila željena dramaturška vibracija. Vrijedi obratiti pažnju na stvarne likove koji se pojavljuju u romanu, kao što su poznati tuzlanski atletičari, ili jedan poznati tešanjski doktor, kao i na događaje za koje znamo da se nisu dogodili, tipa miniranja brane na jezeru Modrac. Taj spoj stvarnog i fikcionalnog ovjerava i jedno i drugo, stvara jednu kreativnu zabunu, usljed koje pomislite da se ova priča stvarno dogodila.
Pisac je s jasnom namjerom odabrao temu i način njene književnostilske izvedbe, kako bi svoju poruku učinio prijemčivom za što veći broja čitatelja. Ramiz Brkić kao ciljanu grupu ne uzima ni oskudnu bosansku kritiku, ni oskudni elitistički krug čitatelja lijepe književnosti, već se obraća uprošćenom narodnom ukusu, koji putem modela bajke, hikaje, epske pjesme i poslovice, preuzima saznanja o vaktu i zemanu. Obratiti se narodnom čitatelju, znači govoriti narodnim jezikom kroz pripovjedačke modele koji su živi i djelatni u duhovnoj svakodnevnici neakademskog čitatelja. A taj narodni čitatelj oskudijeva sa svojom književnošću, iako ima žive pričalačke i slušalačke potrebe, koje se u nedostatku svoje priče zagubljaju po meksikanskim ili turskim safunicama. Razlog tome je u nemanju komunikacije i mimoilaženju frekvencija između priče i uha, budući da narodno uho ne prihvata stilske egzibicije i bravure koje su same sebi svrha. To narodno uho ima svoj profilirani ukus i duhovne potrebe, ali i ima problem nedostatka ponude domaćih priča, namijenjenih narodu.
Ramiz Brkić je prepoznao ovu ogromnu prazninu, koja je u bošnjačkom slučaju tim ozbiljnija što je bošnjački narod potrebit za pričama koje će mu objašnjavati tragičnu sudbinu i iz te sudbine izvlačiti poduke za budućnost. Ovako je na kulturalnom polju prisutan paradoks da bošnjački narod živi svoju tragičnu sudbinu, koju može ogledati tek u razbijenom ogledaju sumnjivih medijskih izvještaja, u još sumnjivijim političkim dešavanjima, a da oskudjeva sa narodnim tekstom, i informativnim i književnim, iz kojeg će čitati izvornu istinu. Roman Ramiza Brkića nam ukazuje da je moguće pričanje priče po mjeri narodnog bošnjačkog čitatelja, a naravno i svakoga drugog koga ne vrijeđa istina o bošnjačkom stradanju, o svijetu lažnog morala i dvojnih aršina u kome se takvo stradanje moglo dogoditi, a evo, i prešućivati.
A kako, konkretno, izgleda ta priča Ramiza Brkića i u kojim je osobinama njena komunikacijska prohodnost prema narodnom čitatelju? Prije stotinu godina, kada je čitanje epskih narodnih pjesama na sijelima, uz ognjište, imalo funkciju koju danas ima gledanje u televizor i čitanje ljubavnih romana, taj kod razumljivosti bi nosio znakove deseterca i onih općih mjesta koja okružuju, recimo, narodne junake. Umjesto đogata, današnji junaci putuju u „ševroletu“ otvorenog krova, poput Virdžinije iz Brkićevog romana. Kultura čitanja epskih pjesama na bošnjačkim sijelima predstavljala je medijsku kulturu svoga doba, kakvu danas predstavlja gledanje tv serija, slušanje pop muzike i čitanje lahkih priča o ljubavnim zavrzlamama i životima estradnih ličnosti. To je vladajući komunikacijski kanal kroz koji je najlakše prenijeti poruku, jer široke mase taj jezik razumiju i prihvataju, budući da im je nasušan.
Priču o bošnjačkom stradanju, o nepravdi i licemjerstvu svijeta prema muslimanima, o glavnom junaku Eldaru Mervanu koji je mogao izabrati laž koja godi namjesto istine koja škodi – Ramiz Brkić je mogao ispričati u visokoestetskom maniru. Ali, tada bi ta priča bila razumljiva za uski krug obrazovanih čitatelja, i ponekog kritičara. Na ovaj način, preuzimajući pričalačke modele telenovele i ljubavnog romana, Ramiz Brkić se prišunjao narodnom ukusu. Namjesto složenih stilskih i estetskih vratolomija, kojima pisci pokazuju kako umiju žonglirati sa jezikom i naratološkim modelima, Ramiz Brkić priča uprošćeno, dinamično, direktno. Već sami početak romana vas natjera da se zapitate – kome pisac ovu priču priča? Pa nismo mi Amerikanci da nas okružuju američki barovi, automobili, ceste i sav onaj simbolički, jezički i dijaloški sistem kakav smo susretali u ljubavnim romanima koji se prodaju na kioscima ili koji dolaze kao prilog u revijalnim novinama! Ili, pak, mi jesmo Amerikanci, jer je naš konzumeristički osjećaj odgojen na zapadnoj medijskoj kulturi?! U tom smislu više smo Amerikanci, nego Bosanci, danas ćemo prije razumjeti kad Virdžinijin snažni motor zabrunda u noćnoj tišini, nego kad bošnjački povratnici u Podrinju strepe pred nadolazećom zimom. Naš komunikacijski, pa i ljudski refleks, određen je onim modelima koji su prisutniji i jači, a u našim je kućama više Virdžinija, Džordžova i Etela, nego Mehmeda, Šuhri i Almasa.
Ramiz Brkić je proračunao ovaj potencijal, pa je svoju ideju smjestio u jednu bajkovitu limunadu, u kojoj se, baš kao u romanima koji se čitaju na plaži, događaju tako nevjerovatni zapleti, raspleti i ispunjenja želja da čitatelj zaključi kako se tako nešto može dogoditi samo na filmu i samo u romanu. Iako postajemo svjesni bajkovite iluzije, u kojoj će se događati sve bolje od boljeg, nastavljamo čitati iz znatiželje da vidimo dokle te fantazije mogu ići. I taman kad pomislimo da nema dalje, pisac nas suočava sa bošnjačkom realnošću, koja biva šokantni kontraliht toj safunskoj idili. Doduše, ne sporimo da su bošnjački pojedinci u Americi, i drugdje na Zapadu, mogli doživjeti emotivne sudbine slične sudbini Eldara Mervana, ali, to su ipak rijetkosti koje će se prije naći u knjigama i na filmovima, nego susresti u stvarnosti. Stoga smo skloniji tumačiti kako je Eldarova i Virdžinijina idila ovdje prosuta u jednom napadnom sjaju, svojstvenom telenovelama, kako bi se u punom značenju osvjetlila bošnjačka tragedija, a potom i tragedija zatočenika konc-logora Guantanamo. Taman kada se opustite u blještavilu kiča, u znatiželji da vidite kakvo se to još ostvarenje „američkog sna“ može dogoditi glavnom junaku, pisac vas budi slikama bošnjačke tragedije koja ne samo da čini dvojnost Eldarovog identiteta, već i, globalno, naličje ovog svijeta. S jedne strane američki život, kakav nam serviraju mediji i kakvim je opterećen savremeni konzumerizam, a s druge, jedna nacionalna tragedija čija realnost nema pravo ni na istinu, jer je na udaru obmana, ljaganja i klevetanja.
Ovdje namjerno, koliko je to moguće, ne ulazimo u prepričavanje romana, kako bismo zaštitili zadovoljstvo čitatelja da se penje kroz priču, i da pada u ponor tog kontralihta. Neovisno od narativne strukture, koju ne predstavljamo, želimo se dotaći nekoliko zanimljivih dijelova koji u umjetničkom i dramaturškom smislu predstavljaju važne tačke ovog romana. Te umjetničke iskre pojave se kad god glavni junak potegne za reminiscencijama, u kojima se „sjeti tek napupale čobanice Melise“, kad „odluta do svojih Žerića“, ili se se sjeti vašara u Puračiću na kome je vašarski hipnotizer prikazao kako djedu Hasanu iz nosa ispadaju žute petobanke u ćasu, pa je djed Hasan poslije uporno frktao na nos očekujući da iskoči još koja petobanka. U ovim pristupnim doticajima sa svijetom Bosne, kroz Eldarova sjećanja, počinje se odmotovati taj suprotstavljeni svijet, koji čini idejnu osnovicu Brkićevog romana. U nekoliko navrata u romanu, kad se to najmanje očekuje, u trenucima apsolutne sreće i ispunjenosti, Eldar se prisjeća svoje Bosne i svojih najmilijih. Taj osjećaj se približava realnosti, i izlazi iz prostora reminiscencije, kako se ostvaruje zamisao o susretu sa roditeljima Osmanom i Asmijom, sa braćom i sestrama. Tada, i kroz osjećaje Eldarove saputnice Virdžinije, Bosna i bošnjačka tragedija osvajaju prostor romana, koji više ne biva američka priča sa bosanskim detaljima, već postaje bošnjačka priča u kontekstu američkih hipokrizija, a poslije i represija. U ovom dijelu romana slijede upečatljive slike bošnjačkog stradanja u genocidu i bestijalnosti velikosrpskog agresora.
Nakon posljednje oaze američkog sna, bračnog putovanja u Rim, odakle sa suprugom Virdžinijom putuje u Dubrovnik, da vidi roditelje, dogodit će se pobošnjavanje ove priče, u kojoj Eldar sada sudjeluje kao probuđen Bošnjak, koji je iz prve ruke osjetio sudbinu svojih najmilijih, a što dobija posebnu težinu sa njegovim imenovanjem u američku diplomatsku ekipu sa zadatkom sklapanja mira u Dejtonu. Pisac se ponovo igra maštom iz safunice: naš glavni junak postaje saradnik američkog generala Veslija Klarka, njegovi najmiliji u Bosni gledaju ga po CNN-u, a na svjetskom ekranu vide i svoju snahu Virdžiniju, iz čega saznajemo da su njih dvoje u samom vrhu američke političke i društvene elite. Dogurao je naš Eldar dokle nije dogurao niko u Bošnjaka, i kad se u takvom vrhu dogode patriotski i moralni izazovi, onda srce narodnog čitatelja zatreperi kao nad megdanima Alije Đerzeleza!
Upravo na tom planu događa se ključni idejni momenat ovog romana, kada između mogućnosti da u ime praktičnih, materijalnih ciljeva odšuti, ili da odbrani čast svoje domovine, naroda i istine o njegovom stradanju, pa po cijenu da bude i sankcioniran i izgubi pozicije koje ima – Eldar Mervan se odlučuje na odbranu časti. U situaciji kada se u ime američke diplomatije obraća na press konferenciji, Eldar Mervan biva izložen provokaciji o stvaranju muslimanske države u Bosni, ali i saznanju da su mu roditelji teško ranjeni. Eldar napušta granice američke diplomatske suzdržanosti i govori u ime svih bošnjačkih žrtava, svjestan da se izgovoreno više nije moglo vratiti. Odmazda biva neočekivana i brutalna, jer Eldar gubi sva građanska i privatna prava i završava u koncentracionom logoru pod optužbom za tzv. islamski terorizam. Pisac nam, očito potkovan svjedočenjima zatočenika Guantanama, predstavlja niz tortura kroz koje prolazi glavni junak, čije najveće uporište, postaje islam. On koji o svojoj vjeri nije mnogo znao, jer mu je otac bio komunista, najednom, pod montiranim optužbama da je tzv. radikalni islamista, dolazi u doticaj sa svojom vjerom, osjeća njenu blagotvornu moć i Allahovu zaštitu. Stasava u vjernika zahvaljujući onima koji su ga optužili da je vjerski fanatik, što on ni ovaj put ne postaje, uprkos torturama kroz koje je prošao, jer i dalje čezne za svojom porodicom, suprugom i sinom, koji su dio američkog društva. Bošnjačka bajka o Eldaru Mervanu završava se pobjedom dobra nad zlim, puštanjem na slobodu i satisfakcijom koja usljeđuje njegovom rehabilitacijom, kada mu se američka vlada izvinjava za nepravdu koja mu je nanesena. Kruna ovog hepienda je susret sa njegovom američkom porodicom.
U čemu je značaj ili doprinos ovog romana, pa da smatramo kako ga vrijedi čitati? Kada bismo cijenili po uskoj estetičkoj grani, ne bismo našli mnogo toga što korespondira sa općim književnim vrijednostima, na narativnoj, stilskoj, jezičkoj razini. Sve je isuviše uprošćeno da bi se uopće našlo u korelaciji sa vertikalom književnih vrijednosti, koja podrazumijeva slojevitost i filigranisanost u pričanju i mišljenju. No, to ne znači da ovaj roman nema svoje čitatelje, i to one koje ne zanima ni slojevitost značenja, ni stilogenost izraza, i koji jedino razumiju i prihvataju pravolinijsku, nedvosmilenu poruku. A takvi su čitatelji u većini.
U književnokritičkom pogledu, ovaj roman Ramiza Brkića je zanimljiv zbog tog nesputanog baratanja sa mogućnostima pričanja i maštanja, gdje najjednostavniji narativni modeli povlađuju ukusu publike, e kako bi publika, uhvaćena u mrežu priče, čula i poruke koje inače rijetko ili slabo čuje. Istinska ambicija ovog romana i nije da osvaja varljive estetske glečere, već da u komunikaciji sa narodnom osjećajnošću ispriča jednu savremenu bajku o Bošnjaku koji je nadrastao najljepša bošnjačka ogledala.
…On je lijep, pametan, šarmantan, obrazovan, uspijeva u najjačoj zemlji svijeta, gdje osvaja srce američke ljepotice i bogatašice, on ne zaboravlja svoju Bosnu, selo, majku, oca, djeda, on se ponosi sjećanjima, i u vrijeme agresije pokazuje patriotizam, jer svoju karijeru žrtvuje za istinu o Bosni, zato postaje žrtva, ali uz povratak vjeri, i uz Allahovu pomoć, on izrasta u moralnog pobjednika, a s njime pobjeđuju i svi koji Bosnu vole.
Ova bajka ima brojnu čitateljsku publiku. I zato je njeno izdavanje opravdano.
Batva, 16. avgust 2011.
Mr. sc. Fatmir Alispahić