Bošnjačku žrtvu treba osloboditi iz podstanarskog statusa u gradovima Republike Srpske i treba je useliti na centralne spomeničke trgove u gradovima Republike Srpske odakle će, dugoročno gledano, ispariti laž o tzv. srpskim oslobodiocima. Moguće je izvršiti duhovnu konfiskaciju tih spomenika koji su podizani u ime laži, a da ta laž, u svojoj ambiciji i kreativnoj izvedbi, predstavi istinu o bošnjačkim žrtvama.
Drugog aprila, na godišnjicu početka okupacije Bijeljine i zločina srbijanskih paravojnih formacija nad bošnjačkim civilima u ovom gradu, delegacije Islamske zajednice, nekoliko bošnjačkih udruženja, praćene porodicama stradalih, kao i malobrojnim Srbima, položili su cvijeće na centralnom spomeniku glavnog bijeljinskog trga, te Fatihom i minutom šutnje odali poštu nevino stradalim civilima. Ovaj spomenik je dosad označavao pomen srpskim oslobodiocima Bijeljine, ali je odlukom bošnjačkih organizacija ujedno postao i spomenik bošnjačkim žrtvama srbijanskih paravojnih formacija. Tako se dogodilo da jedan te isti spomenik ujedno označava dvije strane – i onu koja je napadala, odnosno, oslobađala Bijeljinu od bošnjačkih civila, i onu koja je stradala u pohodu one strane koja je spomenik podigla. Istovjetan proces „duhovne konfiskacije“ centralnih spomenika u Republici Srpskoj otvoren je od strane bošnjačkih organizacija i intelektualnih grupa i u Prijedoru, Foči, Višegradu, Trebinju, gdje god postoje spomenici sa isključivim srpskim predznakom, a gdje Bošnjaci nemaju adekvatno mjesto na kome bi se prisjetili svojih nevinih žrtava. Budući da Islamska zajednica i udruženja porodica žrtava smatraju da nevine žrtve zavređuju centralno spomeničko obilježje u Bijeljini, Brčkom, Prijedoru i drugim gradovima, ove organizacije su jedinstvenim proglasom zatražile da se centralna spomen obilježja preimenuju u spomenike bošnjačkim žrtvama, a oni će dok se to ne dogodi ove spomenike tretirati i doživljavati kao svoje.
Ovako bi, otprilike, mogla izgledati vijest nakon što se unutar bošnjačkih subjekata iskristalizira, obznani i u djelo sprovede ideja o „duhovnoj konfiskaciji“ spomenika na centralnim trgovima u gradovima Republike Srpske, iz kojih su protjerani Bošnjaci, što ubistvima, što maltretiranjima, što zaprječavanjima prava na povratak. Iako su naši kapaciteti opstanka i dostojanstva svedeni na minimum, jer smo okupirani i korumpirani iznutra od velikosrpskih i velikohrvatskih fašista i njihovih sluga, to ne znači da trebamo pogasiti i ovo preostalih baklji. Da li će jedna ovakva ideja biti ignorirana ili ismijana, ili će polučiti koordinaciju udruženja žrtava na planu zauzimanja centralnih spomenika u gradovima Republike Srpske i njihovog duhovnog posvećivanja bošnjačkim žrtvama – nije u našoj moći da predvidimo. Naše je da predložimo i predočimo.
Duhovna konfiskacija
Bošnjačka žrtva je trenutni podstanar u društvenom i medijskom prostoru Republike Srpske i tzv. Herceg-Bosne. A jevrejska je žrtva, recimo, građanin prvog reda u cijeloj Njemačkoj. Naša ambicija treba biti da za bošnjačku žrtvu izborimo takav status, kakvog imaju žrtve holokausta, na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. A da smo na pravom putu uvjeravaju nas i nekolike međunarodne Rezolucije o Srebrenici, kao i ova posljednja u Kanadskom parlamentu. Na žalost, bošnjačka je žrtva obespravljena i u samom Sarajevu, gdje je mogao biti napravljen Muzej „Alija Izetbegović“, ali ne i Muzej genocida, jer politički subjekti znaju da muzealiziran Alija ne smeta nikome, ali da bošnjačka žrtva može poremetiti planove o dizajniranju Bošnjaka koji će se izvinajvati po Beogradu za svoje stradanje. To što je cjelokupan dejtonski, pa i unutarbošnjački ambijent usmjeren ka zaboravu genocida, getoiziranju bošnjačke žrtve na prostor Srebrenice i nipodaštavanju svih drugih bošnjačiih žrtava – fašizam je. Nisu jednom političke i akademske zajednice bivale uvučene u fašističke inercije, pogotovo u vrijeme tržišnog idolopoklonstva, u kojemu je moral dobio robnu markicu. Bošnjački političari i brojni akademski i javni autoriteti prodaju svoje zastupanje ovih i onih ideja, a pošto ideja o bošnjačkoj žrtvi nema nikakvih kupaca, naspram ideje o tzv. deviktimizaciji (by Shachir Filandra), onda je logično što su svi zajmili unovčavati svoja zastupanja institucije zaborava. A tjeranje žrtve da zaboravi svoje stradanje i da se navikne na rezultate progona, pravno je definirano kao zločin. To bi značilo da mi živimo u jednom zločinačkom ambijentu, u kojemu je broju od blizu 200.000 pobijenih – podlo i organizirano – pridodata brojka od 1.300.000 raseljenih, koji su pod muševerama oko dvojnog državljanstva i pod pritiskom genocidnog Izbornog zakona, prestali postojati za Bosnu i Hercegovinu. Sve su to žrtve genocida! – svi ubijeni (ne samo u Srebrenici!), svi raseljeni i za našu zemlju izgubljeni. Namjesto da takva realnost alarmira antifašističku svijest, ne samo u Bošnjaka, mi hronično dobijamo lidere koji puze oko srpskih i hrvatskih cipela.
Okorovljeno je tlo na koje pada ideja o „duhovnoj konfiskaciji“ spomenika po Republici Srpskoj, i za koju najverovatnije nemamo moralnih i patriotskih kapaciteta. Kao što zaborav bošnjačke žrtve, usljed dejtonske hipokrizije, ne znači da je ta žrtva bila manje vrijedna od jevrejske u Drugom svjetskom ratu, tako i eventualno ignoriranje jedne ovakve ideje ne govori ništa o ideji, ali govori o društvu u kojemu je normalno da se istinske žrtve Bijeljine pominju po predgrađima, gotovo ilegalno, dok na centralnom gradskom trgu postoji spomenik nepostojećim tzv. srpskim oslobodiocima. Mi se zalažemo za izmjene takvih fašističkih anomalija, bez obzira da li ćemo u tome uspjeti.
U petak, 29. oktobra, bio sam u Bijeljini, gdje sam održao promociju „Reisofobije“ i na kraju predstavio ideju o „duhovnoj konfiskaciji spomenika tzv. srpskih oslobodiocima“, a evo šta je iz tog mog govora preneseno u nekoliko preostalih web medija: „I sami Srbi u Bijeljini znaju da ovaj grad nisu oslobodili nikakvi tzv. srpski oslobodioci i da je spomenik na glavnom bijeljinskom trgu obična laž, odnosno da kao takav može jedino simbolizirati stradanje i progon Bošnjaka, te da eventualno može biti simbol srpske katarze, kakvu su doživjeli Nijemci u odnosu prema Jevrejima. Kada proglasimo i u praksu sprovedemo duhovnu konfiskaciju ovih spomenika, i sami će se Srbi naviknuti da su to spomenici bošnjačkim žrtvama, a ne tim nepostojećim srpskim oslobodiocima.“
Prije nego kažemo šta tražimo, razmotrit ćemo pitanje svojine nad spomenikom.
De/Rekonstrukcija spomenika
Na svijetu nema besmislenijih spomenika od onih po Republici Srpskoj. Ti spomenici slave „oslobodioce“ kojih nema, jer se taj genocidni entitet nije imao od čega oslobađati, osim od civila. Obilje ovih spomenika, na svakom koraku, takođe govori o ambiciji da se njima sakrije istina o genocidnom porijeklu Republike Srpske. To ne znači da ti spomenici nemaju određenu umjetničku vrijednost i da nisu u većini pravljeni estetski pismeno. Kako udahnuti smisao u te građevine? Onako kako to istina hoće.
Teorija o decentriranim značenjima svakako ukazuje da se sve može čitati u ovisnosti od tačke gledišta i društvenog ambijenta, pa tako i spomenici na trgovima po Republici Srpskoj mogu biti čitani i tumačeni kao spomenici bošnjačkim žrtvama velikosrpskog genocida. Kao usporedba nam može poslužiti činjenica da u Tuzli, na Brčanskoj malti, cvijeće polažu i tuzlanski branitelji i porodice stradalih Srba, jedni vide pobjedu, drugi vide pomen žrtvama, pa ako Brčanska malta može imati dva značenja i dva čitanja, mogu ih imati i spomenici po RS. A naš je nijet da bošnjačku žrtvu izvučemo iz podstanarskog statusa i da je obilježavamo na centralnim spomeničkim trgovima po RS, odakle će, dugoročno gledano, ispariti laž o tzv. srpskim oslobodiocima.
Onaj ko je te spomenike gradio dobro je znao da želi okameniti laž o tzv. srpskim oslobodiocima, pa se u samoj njegovoj namjeri, kao kontraliht, krije istina o bošnjačkim žrtvama. Ovi spomenici su građeni s namjerom da ojačaju laž, a svojom su monumentalnošću postali spomenici zločinu, pa i to zločinu istjerivanja žrtve iz kolektivne memorije Bijeljine ili Prijedora, što također kazuje da su ova spomenička zdanja, u suštini, posvećena pamćenju zločina. A da je to tako, lako je dokazati, jednostavnim pitanjem: Ako ovi spomenici ne govore o bošnjačkim žrtvama i zločinu koji je nad Bošnjacima počinjen, o kome, onda, govore? Onaj ko misli da je odgovor: „Spomenici govore o srpskim oslobodoiocima“, zna da u Bijeljini i Prijedoru, konkretno, nije bilo nikakvih vojnih formacija od kojih bi trebalo oslobađati ove gradove. Bošnjački civili mogu biti legitiman vojni cilj samo za genocidnu ideju! A ako Srbi misle slaviti vojnike koji su pobili i protjerali civile, onda moraju računati da se dugoročno ispisuju iz normalnog svijeta, jer je to nešto što ne može biti prihvaćeno. …Izuzev ako sami Bošnjaci pristanu na dejtonsku verziju istine, po kojoj više nije bitno šta je i kako je bilo, već treba da se okrenemo budućnosti, u kojoj bošnjačkoj žrtvi neće biti pomena, dok će se spomenici po Republici Srpskoj odomaćiti u svojoj lažljivosti. Dakle, potreban je samo jedan zahvat – upiranje prstom u laž – pa da se spomenici po RS dekonstruiraju i rekonstruiraju u ime istine.
Narod sa rezervne klupe
A sada nekoliko riječi o realizaciji. Prvi korak je da udruženja porodica žrtava shvate kako bošnjačkim žrtvama nije mjesto na periferiji Bijeljine ili Prijedora, već u centru, što treba definirati kao ambiciju i sprovesti u formu zvaničnog zahtjeva lokalnim organima vlasti da se uz centralni spomenik obezbijedi prostor za postavljanje spomen ploče sa odgovarajućim tekstom. Lokalne organe treba obavijestiti da će udruženja žrtava u buduće godišnjice stradanja obilježavati na tom centralnom spomeničkom trgu, bez obzira što im u prvi mah, vjerovatno, neće biti udovoljeno podnesenom zahtjevu.
Udruženja porodica žrtava, eventualno uz pomoć Islamske zajednice, koja najvažnijeg stuba povratka Bošnjaka – trebaju kampanju usmjeriti prema međunarodnoj zajednici, te objasniti da je zajedničko korištenje centralnog spomeničkog komplesa u domenu građanske ravnopravnosti i zajedničkog osjećanja prema bosanskoj tragediji. Kao što se Srbi trebaju navikavati na bošnjačku bol, tako se i Bošnjaci trebaju navikavati da je u genocidnoj agresiji izginuo jedan broj srpskih vojnika čiji porodice takođe imaju pravo na javni pomen svojih najmilijih. Protjerivati jedne u ime drugih nije rješenje, ali je rješenje da u ovim gradovima postoje centralna mjesta komemorativne kulture, na koja je Bošnjacima trenutno blokiran pristup. A paradoks je upravo u tome da su Bošnjaci, kao civili, bili prve i masovnije žrtve proteklog rata, nego što su to bili srpski vojnici koji su vršili etničko čišćenje i pogrom nad bošnjačkim narodom, te poginuli u nekom okršaju sa Armijom RBiH, izvan ovih okupiranih gradova. Stoga bi strategija prema međunarodnoj zajednici morala ići za ispunjavanjem bošnjačke jednakopravnosti u pogledu useljavanja bošnjačke žrtve na glavna spomenička obilježja u Republici Srpskoj. Naravno, mi ne krijemo ambiciju da sa ovih spomenika istjeramo laž, ali to ne znači istjerivanje prava srpskih majki da žale svoje sinove, srpske vojnike koji su poginuli tako kako su poginuli. Mi samo tražimo pravo koje nam prirodno i pripada, da u gradovima u kojima su vršeni masovni zločini nad Bošnjacima zažive spomenici žrtvama tih zločina. Nisu ni Jevreji čekali da se Nijemci sjete obaveze da pamte holokaust, već su nametnuli to pamćenje. Tako i mi trebamo osvajati centralne komemorativne prostore u onim gradovima u kojima su ostale kuće bošnjačkih žrtava, u kojima sada žive Srbi. Ovo se tiče i bošnjačke žrtve u krajevima sa tzv. hrvatskom većinom, kao u Jajcu ili u Stocu, gdje su centralni gradski prostori zauzeti šahovnicama.
Bilo bi sjajno ako bi Bošnjaci u papir i praksu pretvorili ovakvu jednu ambiciju. Dozlogrdila je ta bošnjačka usporenost. Možemo li ikad išta napraviti kako treba? Hajmo im u ime istine uzeti te spomenike koje su pravili u ime laži, a da ta laž, u svojoj ambiciji i kreativnoj izvedbi, predstavi istinu o bošnjačkim žrtvama! Dokle ćemo biti narod sa rezervne klupe?
Broj 279, 5. XI 2010.