Stavovi Šaćira Filandre, znamenitog istraživača bošnjačke politike, više se uklapaju u strategiju Volfganga Petriča, Zlatka Lagumdžije, SDP-Alijanse, Kruga 99, «Slobodne Bosne», nego u sve ono što bi trebala činiti, a ne čini – Bošnjačka zajednica kulture «Preporod»
Nemaju Bošnjaci mnogo intelektualnih bardova, politički pismenih učenjaka, poput Muhameda Filipovića i Šaćira Filandre. Bošnjaci su politički najnepismenija nacija na Balkanu, što je uzrok njihove hronične defanzive u odnosu na pitanja prema kojima treba imati budan, aktivan, kreativan odnos. Otud smo osjetljivi na stavove ovo malo političkih pismenjaka što ih imamo. Incident je kad Muhamed Filipović i Šaćir Filandra imaju totalno različita mišljenja o stanju Bošnjaka. I to javno saopćena u razmaku od nekoliko dana. Filipović poručuje: “Položaj Bošnjaka danas je očajan”, a Filandra ponavlja svoju raniju izjavu, rečenu baš u intervjuu “Saffu”: “Politički položaj Bošnjaka nikad nije bio bolji”.
Kako reagirati na ovaj incident? Šutnja, nikud ne vodi. Svrstati se na jednu stranu, vodi u “konflikt” s drugom stranom. Naslijeđe naše demokratske retardiranosti je strah od sučeljavanja mišljenja. Ako pokušamo osporiti Filandrine stavove, to ne znači da osporavamo naučnu bitnost njegove pojave. To ćemo i učiniti, i zbog ovog incidenta, i zbog prevazilaženja shvaćanja da – biti protiv nečijeg mišljenja ne znači i biti protiv njega i svega vrijednog što je taj čovjek uradio.
Živjeti u kliničkoj smrti
Kazati da “položaj Bošnjaka nikad nije bio bolji” isto je što i kazati da su Palestinci najsretniji narod na Zemlji. Ta ocjena je toliko posvađana sa bošnjačkom stvarnošću, da je uopće teško razumjeti kako je mogla naumpasti ovom učenjaku. Doduše, Filandra u intervjuu “Danima” iznosi čitav niz ilustracija kojima negira sam sebe. On govori da “Bošnjaci ekonomski propadaju”, da su “Hrvati postali novi vlasnici kapitala, drže sve i kontroliraju sve što je u Federaciji bitno, od televizije do banaka”. On govori o o posljedicama 11. septembra, te o pokušajima da se iskoristi novonastala situacija kako bi se od Bošnjaka napravili zločinci i krivci. Tih nekoliko Filandrinih stidljivih ilustracija “očajnog stanja u Bošnjaka” bi se mogle rasplesti u nizove argumenata koji svjedoče da bošnjački narod danas živi pod diktaturom nezvaničnog apartheida, a što se ni u snu ne može podvesti pod kvalifikaciju da “položaj Bošnjaka nikad nije bio bolji”.
Iako Filandra svoju ocjenu pokušava potkovati mišljenjem da su Bošnjaci “tek danas politički faktor na ovom prostoru, jer imaju političku slobodu i priznati su od okruženja kao posebna politička grupacija”, stvarnost ukazuje da – to tako nije. Bošnjaci sve manje bivaju politički faktor, pa i po tome što Hrvati, kako Filandra kaže, “drže sve i kontroliraju u Federaciji sve što je bitno”. U globalizacijskom ambijentu, onaj ko ima ekonomsku, taj ima i političku moć. Prema tome, Bošnjaci su tek formalistički, a ne suštinski politički faktor. Taj formalistički faktor je isto što i život u kliničkoj smrti. O “imanju političkih sloboda” najbolje svjedoči policijsko-pravosudna diktatura čiji je cilj satanizacija Bošnjaka, preoblikovanje istne o agresiji, izjednačavanje agresora i žrtve, pretvaranje agresije u građanski rat, što je temeljni uvjet za konačnu realizaciju dogovora iz Karađorđeva o podjeli BiH na srpsku i hrvatsku provinciju. Policijska država nije neutralizirana sa porazom SDP-Alijanse, jer su na ključnim mjestima u pravosuđu i policiji ostali isti ljudi. I to kazuje o razvlašćenosti Bošnjaka. “Priznatost od okruženja” je, dakle, očigledna. Uprkos tome, Filandra poručuje: «Taj koncept podijeljene zemlje nije nikada prošao niti će proći». Na žalost, taj koncept je prošao još 1995. u Dejtonu, a sve ove godine su bile samo betoniranje dejtonskog realiteta koje vodi ka definitivnom kraju bh. državnosti. Čudno djeluje i Filandrino mišljenje da se “Preporod”, na čijem je čelu – «polahko ali sigurno instalira kao ključna nacionalna institucija». Možda, na kulturnom planu, ali bošnjačka sirotinja od tog nema nikakve fajde. Baviti se kulturom u Bošnjaka, znači uvažavati i aspekte ekonomske kulture, bez koje je duhovna nadgradnja nemoguća. Ako je to nerazumijevanje rezultat “sijela najodgovornijih Bošnjaka koji raspravljaju o važnim temama”, na kojima Filandra učestvuje, onda nam je mrka kapa.
Posljednji trzaji obmane
Naredni Filandrini stavovi su u najmanju ruku zbunjujući, kao što je onomad bilo zbunjujuće njegovo pristajanje da bude savjetnik u «forumu građana» Volfganga Petriča, visokog predstavnika koji je ustoličio apartheid nad Bošnjacima (npr. Žepče, tzv. ustavne promjene, Izborni zakon, itd.). Od Filandre, kao značajnog bošnjačkog intelektualca, tada se očekivao oštar kritički stav spram Petričevih s-h operacija, a ne pristajanje da se bude bošnjačka šminka u antibošnjačkim projektima.
Jednako i danas, Filandra neke ključne momente bošnjačke stvarnosti pokušava minimizirati ili oljagati. On govori da «unutarbošnjačku medijsku halabuku u Sarajevu izazivaju razne obavještajno-mafijaške grupacije», te da su to «medijska prepucavanja» gdje «Bošnjaci povaljuju jedan drugoga». Očito je da misli na prezentaciju dokaza koji svjedoče da je smijenjeni šef FOSS-a Munir Alibabić plaćeni agent. Kazati da je ovo sukob «raznih obavještajno-mafijaških grupacija» isto je što i 1992. godine kazati da su «sve zaraćene strane isto krive za rat». Dakle, Filandra pokazuje da uopće nema profiliran stav o Muniru Alibabiću, kao glavnom egzekutoru bošnjačke žrtve, naspram bosanskih branitelja, kao objekta progona i satanizacije. Za njega su i Alibabić i bosanski branitelji «obavještajno-mafijaške grupacije», kao što su za Lagumdžiju borci ARBiH bili fašisti i falange, poput četnika iz Banja Luke. S jedne strane imamo dokazano antibošnjačko, velikohrvatsko djelovanje Munira Alibabića i ideološke infrastrukture Kruga 99, a s druge časnu bošnjačku borbu za istinu, ali je za Filandru i jedno i drugo – «unutarbošnjačka medijska halabuka». Ne bi se reklo da se posprdno, halabukom, može nazvati ovo otkrivanje prvih kokretnih dokaza da iza policijsko-pravosudne diktature nad Bošnjacima stoji uvezan hegemonistički sistem.
Sljedeći Filandrin stav jednako je zbunjujući. On smatra da «na toj odbrani istine ne treba praviti finansijsku i političku karijeru, niti time treba emocionalno dizati tenziju unutar naroda», te da je “to stalno isticanje činjenice genocida kao osnovnog usuda savremenog bošnjačkog življenja, ta stalna kuknjava, jako opasna za definiranje nacionalnog identiteta». Filandra je trebao navesti primjer makar jednog Bošnjaka koji je na odbrani istine o agresiji napravio finansijsku i političku karijeru. Osnovni bošnjački problem je što niko niti finansira, niti politički podržava odbranu istine, zbog čega je ta odbrana svedena na rizična, individualna htijenja. Finansijski i politički tokovi su upravo okrenuti u smjeru ugrožavanja istine o agresiji. Drugo, Filandri smeta «isticanje činjenice genocida», «emocionalno dizanje tenzija unutar naroda», i sl., a to je smetalo i vlasti SDP-Alijanse koja je činila sve da se zatre pamćenje o genocidu. Za Filandru je insistiranje na pamćenju tek, ironično kazano – «kuknjava». Upravo suprotno, Bošnjaci svoj nacionalni identitet moraju definirati i genocidnim iskustvima, kao što su to učinili i Jevreji, iz moralnih i praktičnih razloga. Pamćenje će narod držati na okupu, na stalnom oprezu, moralno će ga snažiti i obavezivati, a življenje pamćenja će biti stalni faktor pritiska na one koji su počinili i dozvolili genocid, i koji su zbog toga obavezni štititi bošnjačku budućnost. Upravo iz tog razloga se strateški uništava bošnjačko pamćenje, agresija se pretvara u građanski rat, kako bi se neutralizirala bošnjačka kičma Bosne.
Za Filandru je «ta spomenuta medijska bošnjačka halabuka zadnji trzaj intelektualne bahatosti i nekritičnosti». Slično tvrdi i Krug 99. Upravo je suprotno, jer se bahatošću i nekritičnošću jedino mogu smatrati ti pokušaji umrtljivanja bošnjačke pameti.
Broj 97, 1. VI 2003.