Rasim Hadžić: Ibrahimove žene i djeca, roman)
Rasim Hadžić je u autor šest stihozbirki, a ovo je njegov prvi roman. Uvijek je bilo zanimljivo ugledati pjesnika u ulozi prozaiste, i obratno, a u slučaju Rasima Hadžića to je još izrazitije, jer se radi o pjesniku rafiniranog osjećaja za jezik, za kompresiju misli, koji svoje stihove iskiva bez viška, u ime britskosti i začudnosti rečenog. Kako će se takav pjesnik snaći u proznom tekstu, koji je moguće opteretiti i zakrčiti pjesničkim slikama? Da li će ovakav pjesnik, sav predat sažimanjima i brušenjima jezika i mišljenja, umjeti da od svog pjesničkog ega oslobodi naraciju i pusti priču da poteče? Ili će to, pak, biti neka vrsta meditativnog romana, kojega je moguće čitati i iz same sredine, a da se ništa ne pogubi?
Rasim Hadžić nas je višestruko iznenadio! Svojim prvim romanom „Ibrahimove žene i djeca“ u našu je književnost unio jedan svijet kakav nismo imali priliku čitati i cjelovito doživjeti. Bivalo je u „pripovjedačkoj Bosni“ i porodičnih i autobiografskih hronika, a u njima vjernika i iskušenja, i poganluka i etičkog biserja, i sihirbaza i zle kobi, provincija u pozadini i njihovih kaljuža, bivalo je svega, ali je rijetko to bilo produbljeno za još jednu izvornu, nadrealnu dimenziju kakvu je u književni tekst udjenuo Rasim Hadžić. Pisac je porinuo u srž svakodnevlja bosanskog sela i bošnjačke zajednice u njemu, tog čudnovatog, markesovskog prostora u kojemu se tokovi sudbine određuju neizgovorenim riječima, išaretima, skrivenim mislima i strahovima.
Sam naslov romana „Ibrahimove žene i djeca“ upućuje nas na tematski okvir, na porodičnu hroniku, dok navođenje Ibrahimovih žena, dakle, u množini, otvara draž začudnosti. U književnosti nije ništa novo da sam naslov djela, tipa „Glembajevi“, „Budenbrokovi“, „Braća Karazamovi“, itd., upućuje na priču koja je smještena u porodični krug. Tako ni Rasim Hadžić nije bježao od tačnog naslovnog određenja svoje priče o Ibrahimovim ženama i djeci.
Roman je organiziran u stupnjevitoj formi, kao porodična hronika sa važnim narativnim tačkama, koje se popunjavaju ilustrativnim sekvencama. Priča obuhvata višedecenijski vremenski prostor, pa su naracijom zahvaćene i mnogobrojne mijene u životu i u običajima, koje nerijetko uzrokuju duhovita navikavanja na novo i na strano. Upravo zbog tih mijena, još čvršćim se doima transgeneracijski kontinuitet predanosti Kur’anu i imanu, kao jedinom smislenom odgovoru na kontinuitet zla i iskušenja među ljudima. Sve prolazi, navike se mijenjaju, ali zle kobi i zli ljudi, naspram dove Svevišnjem, naspram sabura i strpljenja, preseljavaju se iz vremena u vrijeme, sa oca na sina, koji se sa jednakom predanoću okreću prema Kjabi, uvjereni da samo vjera može objasniti događaje i nadahnuti ih smislom. Ta dva idejna plana, život ispunjen svakovrsnim iznenađenjima, kao dinamična i krivudava linija, i vjera koja sve to pojašnjava, kao stamena izvanvremenska uzdanica, čine kontrastnu harmoniju Hadžićevog romana.
Dinamična fabula, isprepletena svakovrsnim čežnjama i spletkama, presijecana živopisnim ilustracijama, ne bi nosila takvu uzburkanost da se kroz cijelu priču nad dunjalučkom pozornicom ne nadvisuje ogledalo Vječne Istine, niti bi samo Svjetlo Vjere imalo dimenziju najvišeg autoriteta da nije te kaljuže ljudskih strasti i iskušenja, gdje ljudi hode Pravim putem ili skreću s njega. Rasim Hadžić ne samo da je u idejnom smislu, još u samom konceptu, uspješno pozicionirao odnos između svetog i profanog, uzvišenog i trivijalnog, već je ovu dunjalučku stranu obogatio životnim slikama i situacijama kakve u ovakvoj ogoljenosti, koliko pamtimo, nismo viđali u našoj književnosti. S jedne strane traje primitivizam, sklon da podvali i prevari, da ismije i nagrdi, a s druge, reagiraju etički i moralni nervi bošnjačkog čovjeka i žene. To je tjesnac u kojem se jedina moralna poduka može dobiti iz vjere, iz tradicije, dok ritmovi i haosi života čovjeka navode na geste bez skrupula, kao što je ona o sjetovanju kćerke da skine dimije pred mladim hodžom kako bi je babo i majka zatekli u nedozvoljenoj situaciji, iz koje će isposlovati brak za svoju mjezimicu. Zato velimo da ovakvu stvarnosnu sliku bosanskog sela nismo čitali u našoj književnosti, jer je to selo obično idealizirano u svojim pastoralnim osobinama, bilo da se radi o likovnoj ili moralnoj grafiji, a da se nijedan autor, ovako kao Rasim Hadžić, nije upuštao u divljinu strasti, zavisti, želja, šutnji, nasilja i nesputanih ljubavi koje čine tu nezvaničnu stvarnost.
Ovu osobinu Hadžićeve proze moguće je pratiti čak i na stilskoj i jezičkoj razini, koju on vješto preuzima iz seljačkog osjećanja za misao i za jezik, gdje nerijetko infantilni viškovi dodatno objašnjavaju rečeno. Ilustracije za to moguće je pronaći bezmalo na svakoj stranici, a mi ćemo nasumice odabrati jednu, evo, ovu, i na njoj pročitati sljedeće: „Sutradan ga je odveo kod nekog hodže u Prnjavor kod Banja Luke. Ovaj je skinuo sihir sa njega i Rasimuddin se pravo osvijestio.“ Ovaj pridjev „pravo“ je neka vrsta viška, ali u paketu sa glagolom „osvijestio“ čini cjelinu kakvu je moguće samo osjetiti u narodnom definiranju nekoga sa koga je skinut sihir. Jer, nije isto osvijestiti se i „osvijestiti se pravo“, barem u narodnom jeziku, a za koji Rasim Hadžić ima istančan sluh.
U ovom kontekstu vrijedi uočiti razliku između Hadžićevog osjećanja jezika u njegovoj poeziji, i sada u prozi, budući da u poeziji nije iskazivao naklonosti ka usisavanju obrazaca narodnog govora, jer je težio sažimanju, dok mu sam tematski i idejni okvir njegovog romana omogućava, a zapravo i traži, taj komotniji odnos prema jeziku, kojemu daje na slobodu da se razmaše u svojoj narodnoj raspojasanosti. Kad bismo u muzici tražili usporedbu između jezika u Hadžićevoj poeziji i u prozi, onda bi to bila ona razlika kakva se može uspostaviti između tonova ilahije ili neke druge duhovne pjesme, u odnosu na poznatu izvornu muziku – koju kao fenomen bilježi i Britanska enciklopedija – a koju su u okolini Kalesije izvodili „Kalesijski zvuci“ ili „Braća Babajići“. Tu govorimo samo o onoj dunjalučkoj polovici ovog romana, u kojoj se i u naraciji i u jeziku odslikavaju književno nepoznati predjeli seoske Bosne. Pisac nije upao u zamku da seosku događajnost, u kojoj se svako malo pojavljuju goveda, distancira od njene jezičke kuće bitka, već je imao sluha i kreativne invencije da upravo u takvom jeziku prepozna srodstvo onoga o čemu piše sa jezičkim potencijalom kojim će to imenovati. U mnogim bi kontekstima spoj kelimeišehadeta i dove Svevišnjem sa štalom i govedima bilo najviši stupanj blasfemije i skarednosti, ali u prozi Rasima Hadžića ove nespojive razdaljine djeluju kao harmonična cjelina, i to nesporedno pred smrt Ibrahimovu: „Oboje su izgovarali kelimeišehadet i činili istigfar dove toliko dugo dok Jukan nije došao iz štale i dok nije namirio goveda“. A to što je Jukan prvo došao iz štale, pa u štali namirio goveda, upravo spada u tu komotnost narodnog jezika u kojemu sve može biti okenuto i ovako i onako. Generalno, u ovom romanu vrijedi pratiti to srodstvo događajnog i rečenog, kao i sam osjećaj za riječi koje odveć odumiru izvan bosanskog sela, kao što su: predadrem, omaštrafiš, ijed (od duhana), itd.
U romanu ima dosta narodnog usmenog predanja i običaja. Opisane su ceremonije prosidbe djevojke i ašikovanja, a u čemu dijaloške situacije nude lijepu sliku prefinjenosti i obazrivosti sugovornika. Opisano je kako izgleda kad se cura ukrade i bez dozvole roditelja uda, opisan je čin mirenja porodica, opet sa lijepim osjećajem za učtivost u takvim vanrednim situacijama. Saznajemo kako izgleda moba, kako izgledaju odlasci na vašere, provodadžisanja, solidarnosti među rodbinom i komšijama, vidimo kako se tradicionalno poštivao roditelj, a kako stariji, a sve to funkcionalizirano i skladno udjenuto u dramaturšku strukturu djela. Tu je i čitava galerija likova: seoski šverceri, mutljaroši, zavidnici, gatare, kabadahije, ljenčine, lopovi… Mnogo je više dobrih ljudi, ali njihova dobrota mora biti osvijetljena i iskušana nasrtajima onih koji se ne plaše Boga i svođenja računa. Svi Ibrahimovi su u vjeri, ma šta da ih snalazi, od početka do kraja, tako da njihova nemala iskušenja još u začetku nose određenje pobjede, a takav je slučaj i sa popularnim filmskim junacima, koji kao simboli Dobra redovno pobijeđuju Zlo.
Nekoliko je razloga da roman „Ibrahimove žene i djeca“ čitamo filmskim refleksom. Prvi je u samoj priči, koja bi se u sretnijim okolnostima dala uspješno ekranizirati, kao što su ekranizirani mnogi romani, tipa romana Ante Kovačića „U registraturi“. Uz ozbiljne dramaturske intervencije, Hadžićev bi roman bio dobra podloga za živopisan scenario. Naumpada nam film „Ljepota poroka“ u kojem je odslikan taj surovi i sirovi svijet crnogorskog sela, kakav, samo u bosanskom izdanju, donosi Rasim Hadžić.
Potom, tu je činjenica da se bezmalo trećina Hadžićevog romana rasprostire u dijalozima. Ovo je rijedak roman koji izravno počinje dijaloškom situacijom i replikom koja je u kreativnoj funkciji otvaranja priče. Hadžić se odlično snalazi u tesanju dijaloga, u okviru kojih uspijeva dinamizirati radnju i profilirati osobenost likova. Tu su dijalozi koji se vode iz stvarnosti i koji se vode u snu, sa Ibrahimovim živim i mrtvim sagovornicima. Tu su i unutarnji monolozi junaka romana. Ukazujemo na ovo kao na poseban kvalitet Hadžićeve proze, ali i kao na dramsku fakturu koja se već nalazi u samom romanu.
Mnogo je dijaloga koji bi se mogli izuzeti kao lijepi primjeri, a najviše estetske domete Hadžić je ostvario u dijalozima koji prelaze granicu realnog, što je inače česta pojava u ovom romanu, u kome su i ovostrano i onostrano ravnopravni partneri u kreiranju realnosti. Evo jednog primjera…
Usnio je Ibrahim čudan san i u tom snu susreo lijepu djevojku, koju će ubrzo sresti i s kojom će se oženiti treći put. U snu je dugo pričao s njom.
– Ko si ti? – upitala ga je.
– Ibrahim. A ti, kako ti je ime?
– Moje ime je tajna, a kroz vrijeme ćeš ga otkriti. Želio si i tražio plavu ružu, ali evo ti crvena.
– Zahvalan sam na bilo kojoj od tebe.
– Dođi ovamo! – pozva ga ona.
– Je l’ tamo u ružičnjak?
– Meni u ružičnjak.
Inače, prisustvo sihira, vradžbina, zlih očiju i zle kobi koja iz toga proizilazi u Hadžićevom romanu ni jednog časa ne žive na nivou sumnje, već kao apsolutni realitet i agens radnje. Od sihira umiru djeca, od sihira se strahuje, od sihira se ženi, od sihira se oslobađa, da se „posve osvijesti“… To je stvarnost bosanskog sela! Bez dileme, ni jedno djelo u našoj književnosti nije u svoju narativnu i dramaturšku strukturu interpoliralo pojam sihira, otvoreno, bez zazora i kompleksa, kao što je to u romanu Rasima Hadžića. Takve smo vradžbine, prirodne i ravnopravne sa realnošću, viđali u djelima velikih latinoameričkih pisaca. Evo kako to izgleda u romanu Rasima Hadžića.
Onu noć uoči dana kad će mali Ramo naprasno umrijeti – kao četvrto Ibrahimovo muško dijete koje je umrlo, a prvo iz trećeg braka sa Bajturanom – događale su se čudne stvari:
– „Prethodnica svemu bila je sinošnja noć. Glasovi i pucketanja su govorili: dogodiće se nešto strašno. Vrata su se otvarala i nisu dala da se zatvore. Ona su objašnjavala da će neko izaći iz kuće, iznijeće ga i neće se vratiti zauvijek“.
Sutradan se u avliji Ibrahimovoj pojavila jedna komšinica za koju su svi govorili da je gatara. Stala je uz ogradu:
– „Onda je nešto mrmljala, šaptala i puhala preko drvene ograde i na malog Ramu, a on zatvori okice, uhvati ga grč, nešto ga pokosi kao travku i on pade na zemlju. Ode duša, osta tijelo dječije i ispruženo i mrtvo da leži“.
Sihir se nad Ibrahimovim muškim potomstvom provlači kroz priču, a kada se poslije smrti Ibrahimovog sina Rame opet rodilo muško, koje je trebalo zaštititi od sihira, jedan poznati hodža kazuje Ibrahimu:
– „Sihir su ti donijeli i zakopali uz temelj kuće. Od tada su ti umirala sva muška djeca. Rodilo ti se opet muško dijete, da nisi do mene došao ne bi ni njega imao. Otkopaj sihire od kuće i odnesi daleko u šumu i zakopaj kud ne hoda ni čovjek ni životinja. Evo ti zapis pa stavi viš vrata kuće, ovaj djetetu na glavu, ušij kapicu nek nosa, ove da se okupate ti i žena, da istjeraš šejtane iz kuće. Ovaj opet u vodu, pa tu vodu pijte tri dana i tri noći. Od danas sve će ako Bog da krenuti naboilje, a dušmani tvoji će iskusiti velike Božije kazne da im nikad više neće pasti naum da to urade vama i djeci.“
Možda upravo ovaj segment o sihirima u životu bosanskog sela može ukazati do koje mjere je naša književnost ostala zatvorena za motive koji žive tu pored nas, ali ne pripadaju elitističkim temama i afinitetima. Otud nam ovakve sekvence dođu kao egzotika, iako i danas aktivno čine taj paralelni, naporedni svijet, koji određuje korita ljudskih života u kritičnoj masi bošnjačkih ljudi.
Upravo na talasu otpora prema mnogo puta ponovljenim angloameričkim obrascima, i strasti za otkrivanjem novih iskustava i saznanja, posljednjih godina je afirmirana književnost tzv. istočnih autora, koji kroz forme porodičnih hronika opisuju iransko, afganistansko ili libanonsko društvo, u njihovim pojedinostima. Tragom ovog trenda, najpopularnija telenovela na Balkanu dolazi iz Turske. Bosanski čitaoci lijepe književnosti i gledatelji telenovela dio su ovog šireg trenda, jer i njih zanima da iznutra promotre daleke zemlje i običaje, često zapretene između tradicije i globalizacijskih novuma. Roman Rasima Hadžića po mnogo čemu podsjeća na ove svjetske književne hitove, a time nam razotkriva paradoks o književnoj nepročitanosti i nedočitanosti te skrivene Bosne, u kojoj, kao i u Afganistanu ili Iranu, žive neka posebna pravila koja nisu došla ni do književnog teksta, ni do javne recepcije. To je onaj duhovni prostor koji u javnoj recepciji živi kao šund, i biva prezren od javnog mnijenja, jer se računa da je šund ono što je uobličeno u tzv. narodnjačku pjesmu i popratne sadržaje, ali se ne zna da taj šund čini matricu razmišljanja u kritičnoj masi bosanskih stanovnika, koji žive izvan javnih tokova i javnog interesovanja. Likovi koji pripadaju tom marginalističkom, neelitnom sloju, ako se nekada i nađu u književnom tekstu, onda bivaju logistika uzvišenim temama, bivaju čitani kroz akademske očale, kao kontrast ili ilustracija, ali nikada ne postaju glavni junaci, jer se računa da u njihovim ispraznim životima nema ničega estetskog i literarnog. Rasim Hadžić nam na vješt način otkriva estetiku te navodne ispraznosti, koja funkcionira naspram nekih drugih duhovnih dometa, sa nekim drugim preprekama i ciljevima, ali sa istom strašću sa samorealizacijom čovjeka, kao oca, muža, domaćina.
Rijetki su književni tekstovi u kojima se, kao u ovom, sa toliko poštovanja govori o karakteru bošnjačke žene. Hadžić nam donosi galeriju moralno briljantnih ženskih likova, od prve Ibrahimove žene, Rahmane, koja ga uprkos obostranoj ljubavi napušta iz moralnih razloga, kada on sazna da ona ima padavicu, za koju mu nije rekla, pa do lika treće Ibrahimove žene, Bejturane, koja kao majka prihvata njegove četiri kćeri iz drugog braka sa Zulejhom koja je umrla od tifusa. A Bejturanin karakter zorno odslikava porođaj s Ramom, kada se sama porodila, da nikog ne bihuzuri („Eto, sama sam sebi pomogla, sama djetetu babica bila. Bog mi dao neki kuvet i snagu da sam sve sama“.).
U ovom tekstu proračunato nismo ulazili u prepričavanje događaja iz samog romana, cijeneći da je korisnije bilo istaći neke estetske posebnosti i neobičnosti. Valja potcrtati ono što se sluti od početka romana – da je to autobiografski osvrt Rasima Hadžića na život svoga oca, majke, braće i sestara, na gnijezdo u kojem je odgojen i podučen duhovnosti i vjeri, a zašta se, kao prvom Ibrahimovom djetetu sa kojeg su uklonjeni sihiri, pokazalo i realno opravdanje. Otud ne ulazimo u autobiografske elemente i karakter lika Rasimuddina koji, očito je, zastupa samog pisca. Rasimuddinova priča je roman u romanu, podatan za autobiografsko dopričavanje u nekoj novoj, zasebnoj knjizi Rasima Hadžića.
No, želimo istaknuti jedan fini oblik poštovanja prema samom čitaocu, prema njegovom pravu na fikcionalni okvir, i to kroz činjenicu da tek na kraju Rasim Hadžić otkriva prezime glavnog junaka Ibrahima i njegove žene Bejturane, nakon dženaze mehrumi Bejturani, kada sinovi stoje uz nišane na kojima pišu imena i prezimena njihovih roditelja. Tek u tom posljednjem podatku pisac nam saopćava da smo čitali njegovu životnu priču.
Mr. sc. Fatmir Alispahić
20. 10. 2010.