Skidanje glave ministra Tarika Sadovića, pod tako skandaloznim opravdanjem, kakvo su „određeni prigovori međunarodne zajednice“ – a ne prigovori same SDA! – brutalan je atak na principe demokratije. Prvo, saznajemo da SDA ne odlučuje o svojim kadrovima, već o kadrovima SDA odlučuje neko drugi, ko naređuje kada će ih SDA metnuti a kad skinuti; drugo, saznajemo da javnost uopće ne mora ništa znati zašto se neko smjenjuje, jer je dovoljno da se kaže kako neko, bezbeli „Veliki Brat“, ima „određene prigovore“.
Ako je direktiva o „bošnjačkom napuštanju pozicije žrtve“ bila diplomski rad Sulejmana Tihića iz oblasti izdaje nacionalnih interesa, onda je proganjanje ministra sigurnosti Tarika Sadovića doktorat Sulejmana Tihića iz podaništva, sluganstva, komunjarske i moralne ljigavosti. Sulejman Tihić je svojom izdajničkom i podaničkom šizofrenijom zatrovao kompletnu SDA, njenu strukturu moći izopačio u uništavanje Bosne i Bošnjaka, tako da su Bošnjaci u najjačoj bošnjačkoj stranci dobili najjaču polugu izdaje sopstvenih interesa. Kongres SDA je sve ovo potvrdio i nadahnuo krila ptici rugalici, koja u liku Sulejmana Tihića lešinarski oblijeće oko skrhanog i izmrcvarenog bošnjačkog bića. Velikosrbi, a bogme i velikohrvati, odgojili su slugu koji će im predstavljati Bošnjake onako kako oni Bošnjake mogu prihvatati – kao maloumne, iskompleksirane, hunjave, herlave u svakom pogledu, dovoljno nakazne da se svaki Srbin i svaki Hrvat pored takvog Bošnjaka osjeti superiornim. Naravno, takav Bošnjak neće slova prosloviti kad se pojavi lista od 417 preživjelih branitelja Srebrenice koje progoni pravosuđe Radovana Karadžića, niti će reagirati na ma koji oblik nastavka genocida nad Bošnjacima. Sluga Sulejman i njegove sluge tu su da služe, da bleje u stvarnost, jer se blejanje nagrađuje, foteljama, parama, slikanjima i raznim drugim ovodunjalučkim zevzevatima. Kao što drogeraši zaziru od jakog svjetla, tako i ovi blejavci zaziru od svake vrste moralne i patriotske čistote, koja bi im mogla razotkriti tabane na dlanovima. Pred tom autodestruktivnom poharom ne samo da su ugroženi temeljni principi bošnjačkog opstanka (npr. bošnjačka kultura pamćenja, dostojanstvo boraca Armije RBiH, izlazak Bošnjaka iz geta, institucionalna ugroženost Bošnjaka u krajevima sa bošnjačkom većinom, itd.), već je ugrožena i sama demokratija, u svojim temeljnim postavkama. Slučaj progona ministra Tarika Sadovića prvenstveno je udar na demokratski poredak, a potom na bošnjačke nacionalne interese. Činjenica da iza ovih totalitarnih, boljševičkih orgija SDA i Sulejmana Tihića stoje neke zapadne ambasade, dodadno komplicira zamršenu stvarnost, jer nam ukazuje da živimo pod diktaturom dejtonskog, srpsko-hrvatskog, jednoumlja. A šta je to što ujedinjuje sve snage u dejtonskom sistemu moći? Kratko: uništenje bošnjačkog naroda. Ko se tome suprotstavi, ima da ga pojede mrak. Kao Tarika Sadovića.
Garibi i garibluk
U dejtonskoj eri se ne pamti da je iko ikome na političkoj sceni javno zaprijetio i preporučio da je „za njegovo dobro bolje“ da učiniti to i to. Sulejman Tihić je Tarika Sadovića ucijenio onako kako se ucjenjuju žrtve reketarenja: „za tvoje dobro je bolje“ da mi učiniš to i to, inače… Kako je moguće da jedan važan političar, a Tihić to jeste, na žalost, u javni prostor ubaci reketašku retoriku i praktično zaprijeti ministru čiju smjenu traži?! Odgovor koji je napribližniji istini je da Sulejman Tihić ne zna šta govori, jer da zna nikada ne bi javno prijetio i javno obznanio da bi se Tariku Sadoviću moglo lično dogoditi nekakvo zlo ako ne podnese ostavku. Direktno naslućeno, mogao bi ga neko ubiti, mogao bi mu neko zadeverati familiju, mogao bi mu se namontirati kakav sudski proces, a što, eto, nije nikakvo čudo u državi u kojoj pravosuđe Karadžićevog entiteta slobodno lovi nevine ljude i u kojoj zapadne ambasade domaćinski traže skidanje ministarskih glava. Pa čak i ako Tihić zna da bi se Tariku Sadoviću moglo dogoditi takvo zlo, nije normalno da se kriminalni scenario istura na javnu površinu obračunavanja sa političkim neposlušnicima. I to je dokaz da Tihić nije razumio šta je rekao, što znači da on ne vidi razliku između kriminalnog i legalističkog ponašanja, a što je bolest svih diktatora kojima višak vlast udari u glavu.
Ništa manje skandalozan nije razlog za Sadovićevu smjenu, koji se sav sveo na „određene prigovore za Sadovićevu saradnju sa nekim institucijama BiH i međunarodne zajednice“. Ova formulacija razotkriva skandalozan odnos međunarodnih faktora prema SDA i SDA prema sebi i prema javnosti. Zapravo je time bestidno promoviran podanički odnos SDA prema međunarodnom faktoru, jer je posve javno i transaprentno prikazano da SDA misli jedino kad sluša i kad ne misli. U demokratskom društvu niko ne bi smio biti smijenjen zbog „određenih prigovora“, jer to ništa ne znači, jer je to formulacija koju su koristili komunisti kada bi skidali glave, pošto su bili rasterećeni obaveze da račun polažu javnosti. Upravo je to momenat koji u slučaju Tarika Sadovića najviše zabrinjava – a to je da međunarodni faktor i SDA nemaju više nikakve odgovornosti prema javnosti i prema obavezi da ovdje makar oponašaju demokratsku retoriku. Skidanje jedne glave, pod tako skandaloznim opravdanjem, kakvo su „određeni prigovori međunarodne zajednice“ – a ne prigovori same SDA! – brutalan je atak na demokratske imperative u BiH. Prvo, saznajemo da SDA ne odlučuje, i ne misli, o svojim kadrovima, već o kadrovima SDA odlučuje neko drugi, ko naređuje kada će ih SDA metnuti a kad skinuti; drugo, saznajemo da javnost uopće ne mora ništa znati zašto se neko smjenjuje, jer je dovoljno da se kaže kako neko, neodređen, nejasan, bezbeli „Veliki Brat“, ima „određene prigovore“. Kad bi bilo demokratske pravde u ovom nepravednom svijetu, na čije se nepravde i neprincipijelnosti navikavamo – ostavke bi trebali podnijeti Sulejman Tihić i njegovi strani mentori, vjerovatno Gregorijan i Ingliš, koji su na najgrublji način povrijedili demokratski poredak, jer su rehabilitirali komunističke metode obračuna s neposlušnim pojedincima. No, zapadne demokratije i njihovi diplomati veoma oprezno voze tamošnjim cestama, dok im ovdje crveno svjeto dođe k’o i zeleno. U pravilu zapadne demokratije izvan Zapada ustanovljavaju i podržavaju totalitarne režime koji će služiti njima, Zapadnjacima, a ne narodu koji je, zapravo, koloniziran. Ni u jednoj zapadnoj zemlji se ne bi moglo dogoditi ovo što zapadne diplomate preporučuju u slučaju Tarika Sadovića – da podnese ostavku ili da bude smijenjen – zbog „određenih prigovora“. Sama drskost zapadnih diplomata da naređuju ko će biti a ko neće biti ministar u našoj zemlji dovoljan je dokaz njihove diskreditacije pred jasnim pravilima demokratskog ponašanja. A to što su Sulejman Tihić i SDA javno posvjedočili, i to u više navrata, da o bošnjačkoj politici, i o sudbini, ne odlučuju oni, već da oni samo slušaju šta im zapadni diplomati narede – krajnji je domet (samo)poniženja, jada, bjedništva i garibluka. Sad je potpuno jasno zašto su Bošnjaci ekonomski opljačkani u lažnoj privatizaciji, kako su i zašto su razvlašteni u lažnim reformama u policiji, pravosuđu, medijima, kao su postali građani drugog reda u gradovima gdje su fizička većina, kako su i zašto su ostali bez uspomene na svoje žrtve u obrazovnom sistemu i u udžbenicima historije, i na kraju, zašto nastavak progona Bošnjaka ostaje bez odgovora, otpora i odbrane od strane bošnjačke politike. Zašto? Pa zato što su velikosrbi i velikohrvati pronašli Sulejmana Tihića i što je Sulejman Tihić pronašao i regrutovao ostale „sulejmane tihiće“, koji zarad ličnih interesa budzašto daju sve ono što je bitno za bošnjački narod i Bosnu i Hercegovinu. Sva ta bošnjačka gubljenja suverenita realizirana su ovako kako se danas bestidno realizira smjena Tarika Sadovića, po naređenju međunarodnog faktora koji i danas, kao i od 1992. do 1995., sponzorira velikosrpski i velikohrvatski genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini.
Teza da „moramo pristajati na bolne kompromise“ obična je budalaština, jer ni od jednog kompromisa mi ni jednog hajra nismo vidjeli. Galop našeg poniženja srazmjeran je količini kompromisa. Ta podvala od kompromisima traje od 1992., a uprkos svim vratolomijama bošnjačke politike nama nije ukinut embargo na oružje, nismo deblokirani, nismo pomognuti, već smo pod prijetnjom zaustavljeni pred kapijama naše Banja Luke. Danas slušamo iste budalaštine, činimo iste greške, dok granice bošnjačkog geta postaju sve tvrđe, dok unutar tih granica, tog frtalja bh. teritorije, traje i zahuktava se progon Bošnjaka. Kad platimo reket, pa ubijemo Tarika, koju ćemo sljedeću narudžbu fasovati? Sa principima nema kompromisa, jer je to bunar bez dna. A principi su na strani Tarika Sadovića.
Bošnjaci na dugme
U radu ministra sigurnosti Tarika Sadovića nije bilo nikakvih skandala ili ispada koji bi dosad uvjerili javnost da se radi o osobi koja zavređuje da podnese ostavku ili da bude smijenjena. Zbog toga su zapadni diplomati, kroz podanička usta Sulejmana Tihića, razloge uokvirili u „određene prigovore“. A da su mogli naći ma šta što kompromitira ministra Sadovića, to bi nasavglas postalo razlog za smjenu. Budući da ne postoji ni jedan kompromitirajući problem u radu ministra Sadovića, nužno je pretpostaviti šta je to što bi moglo iritirati zapadne diplomate koji su, poznato je, nakon 11. septembra davali svesrdnu podršku izmišljanju tzv. islamkog terorizma i nasilnom pretvaranju genocidne agresije u građanski rat. Ministar Sadović im je mogao stati na žulj kada je rekao da Bosna i Hercegovina nije ništa manje bezbjedna u odnosu na zemlje Evropske unije. Time je stavio do znanja da on neće biti taj koji će izmišljati tzv. islamski terorizam kako bi im bio sluga. Potom se, vjerovatno, ogriješio kada je u pogledu hajke za bh. državljane AA porijekla, i njihovog zatvaranja u konc-logor pod pitomim nazivom „Imigracioni centar Lukavica“, zauzeo legalistički stav, odbivši da, poput Sulejmana Tihića, i pravo i pravdu podredi narudžbama svojih bijelih šefova. Na kraju, ministar Sadović je izborio veliku diplomatsku pobjedu oborivši pred Generalnim sekretarijatom Interpola „crvene potjernice“ iz Beograda u slučaju „Dobrovoljačka ulica“. Katil-ferman iz SDA je odaslan odmah sutradan, čime se i praktično naslikalo da SDA kažnjava ministra koji je spriječio velikosrpski progon bosanskih patriota. A tako baš i jeste. Jer SDA više ne postoji kao karakter, profil, stav, mišljenje… SDA se odrodila od Bošnjaka i izrodila u dugme zapadne politike prema Bošnjacima. A kakva je to politika vidjeli smo u vrijeme genocidne agresije, a vidimo i danas, kada se pooštrava vizno getoiziranje Bošnjaka. Zapadna politika, koja gospodari slugom Sulejmanom i Sulejmanovim slugama, ovdje se realizira kao sponzor velikosprskih i velikohrvatskih snaga koje su programski usmjerene ka rastakanju Bosne i Hercegovine i uništavanju bošnjačkog naroda. U protivnom ne bi se moglo dogoditi da ikome u SDA naumpadne da se smjenuje Tarik Sadović, jedna od rijetkih principijelnih tački u bošnjačkoj politici posljednjih godina. Za bošnjačku budućnost je važno kutarisati se Sulejmana Tihića, a ne Tarika Sadovića.
Broj 249, 14. VIII 2009.