U vrijeme kada se literatura nakon stoljetnoga lutanja i dekonstrukcijskog razbijanja o hridi postmoderne vraća svojim narativnim začecima, brčanski slikar mlađe generacije Zoran Dragičević svoju slikarsku poetiku izgrađuje na izvorištima arhetipskih likovnih motiva koje odijeva u živi i zgusnuti kolorit djetinjeg viđenja svijeta.
Dragičevićeva slikarska poetika ima dvostruku potporu. Prvo, još uvijek su svježa njegova sjećanja sa Likovne akademije u Trebinju, na kojoj je živio klasičnu likovnost. Drugo, još uvijek su svježa, i životna, njegova sjećanja na jedno tužno i turobno vrijeme u ovom zemlji koja vapi za bojom, igrom, istinom i iskonom. Takve pozicije dovode do onog spoja do kojeg je svojevremeno dovela umjetnost hipija u Americi, koja je kroz arhetipske ideale slavila slobodu i ljepotu života, izražavajući svoju frustraciju naglašenim formama i bojama, pokretima i ritmovima, velikim riječima i razuzdanim performansima.
Dragičevićev izbor likovnih motiva usmjeren je na riznicu općih mjesta i čitljivih metafora, dok je njegov uzavreli kolorit vraćen u prapočetke boje, u prostore nesputanog i neopterećenog upijanja i isijavanja svijeta. Otud se životna i dinamična atmosfera na Dragičevićevim slikama doživljava kao bijeg od iznevjerenog utočišta, povratak prapočecima, obnova izvorišta i onog mjesta na kojemu je, u igri boja i simbola, začeto naše iščekivanje da će svijet biti jednako pitom kao kad smo ga prvi put vidjeli.
Ako bismo tražili centrište Dragičevićeve poetike, najprije bismo ga pronašli u aktu, jer se u umjetničkoj viziji ženskog tijela sažima otpor prema trivijalizaciji i vulgarizaciji jednog od prvih umjetničkih motiva, koja je nastupila sa prodorom tehnologije simulakruma u ljudsku intimu.
Dragičevićeva re:AKTuelizacija ARTizma, kroz povratak arhetipskim motivima, kroz njihovo koloritno oživotvorenje, zapravo je bunt protiv ubistva i pojednostavljenja boje u oku. Odslikavanje ženskog tijela oduvijek je, u svim vremenima, nosilo subverzivnu crtu, utoliko što je ovaj javni prizor povezan sa podsvjesnim tokovima i sokovima seksualnosti, a time i sa prirođenim konfliktom savjesti i užitka. Danas je ova subverzija tim očitija, jer je estetika svedena na tehnološku i tehniciziranu mjeru, prilagođenu tržištu i odrođenu od vladavine manjine. Akt je pravo mjesto za provokaciju otupljelih čula, utoliko što nas kakve-takve odaje stida pobuđuju da osjetimo odveć zaboravljeni, taj višeslojni i složeni osjećaj estetskog opažaja. Napose, Dragičevićeva re:AKTuelizacija se može čitati i kao bunt protiv kreativne ispraznosti tzv. konceptualne umjetnosti i tzv. dosjetke na slici, kojima je ubijan slikar kao umjetnik, kao i sam čin stvaralaštva. Akt je opće mjesto likovne akademske naobrazbe, mjesto likovnog majstorstva, a u našem vremenu, i mjesto otpora protiv zatiranja tradicionalnih estetskih vrijednosti.
Uz kontekstualnu podlogu re:aktuelizacije aktizma, Dragičević ovom usmjerenju daje i osoben autorski pečat, utoliko što erotski potencijal akta akcentira linijom, bojom, aurom koja se nadnosi nad sliku, a ne pukim motivom. Zračenje Dragičevićeve slike proizilazi iz cjeline kompozicije, unutarnjeg naboja koji je raspoređen zanatskim suodnosima forme i boje, dok sam akt ima funkciju ulaska u priču i izlaska iz nje.
Ono što najviše imponira pri pogledu na slike Zorana Dragičevića jeste osjećaj da se nalazimo u jedinstvenom, autohtonom i samosvojnom likovnom svijetu, u kome se i forme i boje, i cjelokupna idejna podloga, doživljavaju kao prepoznatljivi slikopis ovog profiliranog brčanskog slikara.
Gradačac, 24. X 2008.
Fatmir Alispahić