Recenzije

Pjesnički vodič za svjetliji svijet

Rasim Hadžić: „Iznad pedesetih“, poezija

Šesta, najobimnija i po mnogo čemu najzrelija zbirka pjesama Rasima Hadžića, samim naslovom implicira poetičku i životnu razdjelnicu između onovremenog i ovovremenog pjesničkog sricanja. Naslovna sintagma „Iznad pedesetih“ upućuje na granicu koju pjesnik uspostavlja unutar svoje vremenske omeđenosti, jer smatra da polustoljetno iskustvo života i pjevanja čini vremensku, biološku, duhovnu i poetičku cjelinu, nakon koje se uzdiže prostor sa kojeg sve što je bilo poprima drukčiju dimenziju, a sve što će biti biva određeno i okončano samom spoznajom o kraju svoga vremena. To uzdizanje omogućava pjesniku da bez givihta ovodunjalučke ambicije sagleda iskušenja i iskustva u njihovoj energetskoj, a ponekad i traumatskoj naelektrisanosti, te da s obzirom na neminovna ishodišta pretpostavi istinske duhovne vrijednosti koje zrače smirajem i posvećenosti svevremenskoj Jednoći.
Sam naslov šeste stihozbirke Rasima Hadžića ne nosi pjesnički naboj, u njemu nema pjesničke slike, jezičke i stilske rafiniranosti, taj naslov više pristaje priručniku ili vodiču za zdrav život „iznad pedesetih“ nego li jednoj pjesničkoj zbirci u kojoj ima obilje pjesničkog svijeta, i u mišljenju, i u pjevanju, i u jeziku. U knjizi ima mnogo lijepih sintagmi koje su mogle u naslovu reprezentativno krasiti njen sadržaj. A, šta bismo dobili time? Još jednu u nizu stihozbirki sa efektnim pjesničkim naslovom. Ovaj izbor Rasima Hadžića je dvostruko opravdan: prvo, jer naslov „Iznad pedesetih“ u sebi ima više začudnosti od ma koje pjesničke sintagme, samim tim što oneobičava vezu između nepjesničkog, bezmalo publicističkog naslova i pjesničke zbirke; drugo, jer sintagma „iznad pedesetih“ ponajprije, direktno i bez okolišavanja, odgovara novim poetičkim stranicama u ovome što je donio i što će donositi pjesnik Rasim Hadžić.
Već u proslovu i u prvoj pjesmi prvog ciklusa „Svitanje“, Rasim Hadžić nam se otvara kao pjesnik koji jezičke sintagme sagledava, prepjevava i realizira u narativnoj pretpostavci, pa će neizrečeni „cik zore“ opjevati kroz „zoru (koja) odškrine grlo stisnuto“, da „cikom izlije bjelilo“… Kroz desetine pjesama u ovoj zbirci nailazimo na pjesnika koji jezičke veze i stilske figure sagledava u jednoj intertekstualnoj mreži, utoliko što za njega svaki jezički znak biva povod asocijativnog vezivanja sa drugi znak ili niz, u pjevanju i mišljenju. Ta osobina širokog asocijativnog umrežavanja i uobličenja jezičkih, stilskih i smisaonih tačaka plijenila je pažnju i u prethodnim zbirkama Rasima Hadžića, dok je u ovoj šestoj dovedena do rafinirane čistote i upečatljivosti.
Susretat ćemo se kroz cijeli zbirku sa još dvije dominantne osobine Hadžićeve poetike, prvo, sa umijećem da iskuje novu riječ na osnovama bosanskog jezičkog sluha, odnosno, da iz narodne leksičke sehare izvadi i upotrijebi riječ za koju nismo čuli, ili je nismo dugo čuli, kao što nam se u prvoj pjesmi pojavljuje „zornjača“ koja „nosi svitanje“; drugo, susretat ćemo se sa posebnim darom stihotvornoga uobličenja čudnovatih pjesničkih slika, kakvih ima već u drugoj pjesmi, u prvom stihu: „Dok se u očima sunce prevrće…“ Zanimljivo je pripomenuti da ovakve slike, najčešće, nisu same sebi svrha, bez logike i veze sa realnošću, iako bi u poetičkom smislu mogle funkcionirati same sa sebe, kao tačke očuđavanja; naprotiv, većina takvih slika kod Rasima Hadžića su osobena viđenja realnog svijeta, jer kad pjesnik govori o „o očima (u kojima se) sunce prevrće“, on uistinu vidi sunce i buđenje, jer se njemu baš tako, a i nama kad se bolje pogledamo, sunce okreće pri prvim jutarnjim ugledanjima. Na sličnom se fonu može analizirati i stih iz iste pjesme: „I nedaj oskudici pod glavom / Da niče“, budući da je oskudica izmještena iz glave, i metnuta u fizičku poziciju jastuka.
Naravno, u ovom recenzentskom osvrtu na zbirku „Iznad pedesetih“ mi se nećemo stići pozabaviti svim čudesnim mjestima u knjizi, jer bi to zahtijevalo više teksta nego što ga ima cijeli rukopis, budući da uspješan stih zahtijeva bar dvije-tri analitičke rečenice… No, hoćemo proći kroz knjigu, susresti se sa nekoliko ilustrativnih primjera koji svijedoče o sveukupnosti poetike Rasima Hadžića. Pri tome pretpostavljamo da nećemo izabrati najbolje primjere, jer je teško odlučiti se između ovog i onog stiha, slike, sintagme, ili čak pjesme čiji narativni tok posjeduje rukavce, ponornice, slapove i kapi, kao akcente koje vrijedi primijetiti i na njih ukazati kao na primjer pjesništva što se majčinskom brigom stara o svakom detalju odrastanja teksta. Pa, zaputimo se nakratko u iskustvene i poetske prostore „iznad pedesetih“…
U pjesmi „Nada“ očituje se iskustvena dimenzija pjesnikove životne dozrelosti. On govori o svome saputništvu s nadom. U trenu kad se dosegne „opijum svjetlosti“ – „Više ne očajavamo“. Prostor „iznad pedesetih“ u ovoj pjesmi nije izrečen, ali on lebdi kao granica na kojoj se može osjetiti „opijum svjetlosti“, koji skida okove ovozemaljskih nadanja i očajavanja.
Pjesničkim darom Rasim Hadžić umije da mikroskopski približi detalj, da u njemu prepozna kretanja univerzuma, unutarnje i vanjske veze, da sve to oboji i očudi riječima i značenjima, što je vidljivo i iz pjesme „Hod mrava“. Nerazumljivi a time i goteskni život mrava, odslikan kroz stihove: „Šta li se ono s pipcima dogovaraju“, pjesnik u obrnutim perspektivama koristi kao odsjaj ljudskih nevolja, dogovaranja, teritorijalnih osvajanja… Naše vrijeme se može ogledati u hodu mrava, za koje pjesnik kaže da – sipi, kao što sipi kiša, ili pijesak u pješčanom satu. I potom se događa jedan neočekivan a Rasimu Hadžiću prirođen obrat u pjesničkoj naraciji: „Moj govor o njima / Oni čuvaju kao razlog / Svog putovanja“. Taman kad smo pomislili da će se pjesnička igra okončati u analogiji među odvojenim svjetovima, mi saznajemo tajnu po kojoj mravi hodaju da bi Rasim Hadžić o njima mogao spjevati pjesmu. Ali, ima tu jedna krupna i namjerna nedovršenost misli, čije bi dovršavanje razgolitilo pjesnički govor, a čija nedovršenost, pak, produžava i usložnjava draž pjesme. Poenta je u tekstualiziranosti koja imenuje svijet, bilo mravlji ili kravlji, svejedno je, jer samo putem teksta, a ovdje putem pjesme, svijet je svijet, i ono što tekstom jeste. Zato mravi hodaju u ime pjesme „Hod mrava“, i tu imaginaciju naprosto nema ko čime demantirati.
U drugom ciklusu „Pod mojom rukom“ dojmljiva je pjesma „Nad slikom iz mladih dana“, u kojoj se prošlost vidi kao prostor „Gdje je ležalo vrijeme / Slijepljeno u grlu / I pjesma ožilavljena / Visila o vratu“. I nad ovim stihovima lebdi naslovna sintagma, koja nas upućuje na vrijeme prije i vrijeme poslije. Nailazimo na nenametljivu, funkcionalno sjetnu upotrebu jezika svakodnevlja (I od straha pred ocem umirao) u ovoj pjesmi koja kazuje o čežnji svitanja – „S onu stranu praga / (gdje živi) Neki novi svijet nastanjeni“. U odnosu na prethodno idejno pozicionirani „opijum svjetlosti“, ova pjesma-uspomena funkcionira kao zaokruženi, sebi dovoljni ilustrativ prošlosti, u kojoj „svijet nastanjeni“ biva centralna figura kojoj se stremilo, i koja je, kao prizor na putovanju, ostao iza, u daljini, nepovrativ.
Pjesma „Buktinjom jutra sažežen“ i u naslovu , i u prvoj strofi, predstavlja nam Rasima Hadžića kao pjesnika sa rafiniranim osjećajem za jezik. Nakon riječi „sažežen“, koja se još ponegdje čuje u narodu, u prvoj strofi ćemo se prvi put susresti sa efektnom kreacijom i upotrebom riječi „snoranjivo“: „Nebo okrvavljeno / Snoranjivo bukti / O kapke zatvorene / Razbija se noć“.
U pjesmi „Samoća“ ostvaruje se primjeren oblik začudnosti, utoliko što se samoća rukama dotiče „bestjelesna i gluha“. U pjesmi „Žena“ pjesnik na osoben način približava beskraj ljubavi: „Žena je plodna rana / Koja neprestano zacjeljuje“, čime implicira ranjivost i plodotvornost ljubavi. Pod naslovom „Polazak na put dugi“ pjesnik kazuje o magiji putovanja, da bi u dva stiha ritmizirao putničku groznicu: „Ruke spletene u nutrine / Vene lome niz urvine“, a gdje se lomljavina kostiju, kao čvrstih struktura, zamjenjuje lomljavinom vena, ukrućenih u drhtavosti putničke neizvijesnosti.
U trećem ciklusu „Između tri slike“ pjesnik potvrđuje da je vrijeme centralni tematski okvir ove knjige, ali i njegove poetike. U prve tri pjesme, pjesnik omeđenost vremenom parceliše u tri doba: mladalačko, muževno i staračko, da bi potom, u četvrtoj pjesmi, pod naslovom „Vrijeme“, opjevao život kojega gutaju crne rupe, i iza kojega ostaju praznine – da praznuju. Ova dvosmislenost posljednjeg stiha – praznovanja – koje upućuje i na praznost i na praznike, ukazuju kako „san ispleten“ ima značenje oslobađanja i pražnjenja prostora od trnova, rana, urvina…
U istom ciklusu, u pjesmi „Samoća 2“, susrećemo se sa osobenim viđenjem vremena kad „sve oko nas bude suvišno / Pa i stvari koje dišemo“, gdje materijalni oblici bivaju očuđeni transformacijom u vazdušni sadržaj. Pjesmu pod poetičnim naslovom „Odlazak ptice iz grudi“, otvaraju stihovi: „Glas uzdrhtao kao drvo pred sječu / Uz grlo hrapavo se penje“, što nam potvrđuje da Rasim Hadžić u rasponu metaforskih i alegorijskih mogućnosti uistinu zahvata najudaljenije slike i mogućnosti predstavljanja.
Četvrti ciklus „Tišine u ravnici“ donosi seriju pjesama koje nastoje uopćiti najvažnija pitanja bitka, tako da i u naslovima (Visine, San, Misao…), i u izvedbama, pjesnička kreacija cijedi teške istine.
Peti ciklus „Zov mog zavičaja“ sluti pastoralne ambijente, u kojima se ogledaju prapočeci bitka. U pjesmi čudnog naslova „Nenadno“, u prvom stihu: „Na pukotini vjetra…“, pjesnik otvara priču o „opoju nemoći“ koji se pobire „Dok se mučno ne razdani“, a zapravo, dok se ne ugleda smisao, „neovisan o vremenu“. U pjesmi „Nebo“ takođe se govori o kraju, kao o svekolikom rasterećenju, jer… „Nebo je Um / Sve bliže i ljepše“. I ovdje, kao na mnogim drugim rečenim, a još češće nerečenim mjestima, Rasim Hadžić svjedoči da je pjesnik koji traga da opjeva nekazane i neviđene, a stvarnosne slike, poput ove: …“Kad oči poravnjamo / Da li se to spajamo / Il’ beznačajno umiremo“. Dosad niko nije smrtni trenutak označio „poravnavanjem očiju“. Takva je konstrukcija mogla jedino zaplivati u narodnom umovanju, a što opet ne znači ništa bez primjećivanja i inkorporiranja u književni tekst. Uz to teorija o spajanju sa univerzalnim duhom dugo se već provlači kroz razna učenja i tumačenja smrtnog časa, tako da njezino ustihotvorenje ima funkciju poente u ovoj pjesmi. Pod naslovom „Prošli vijek“ pjesnik opservira preturanje historije, da bi poentirao uspješnom stilskom i misaonom rezonancom: „Ko da oplače / Ko da oprosti ovoj oporosti“. Inače, kroz cijeli ciklus „Zov mog zavičaja“ provlače se naslovi pjesama (Kasna jesen, Zeleno jutro, Breza u jesen) i motivi koji nose pastoralni i prirodoslovni miruh, kakav je donesen i u pjesmi „Razvigorac“, u kojoj nas pored naziva proljetnog vjetra koji razvigori behar, susreću i razvigorene riječi, kakva je – „živčevlje“. To ukazuje da je pjesnik kroz zov zavičaja zahvatio i jezičko naslijeđe, kao osobeni miruh označenog.
„Nad decenijom“ je naslov šestog ciklusa kojim po pjesničkoj posebnosti dominira pjesma „Krik ženske mladosti“ (posvećena Aldijani B.), a u kojoj nam se Rasim Hadžić predstavlja u jednom novom svjetlu, utoliko što narativnu fakturu odijeva u nizove metafora, odakle iskri suština ove pjesmovite priče o ljubavi i majčinstvu (Ispijena zaostalim shvatanjima / Uprkos svemu donosiš život), o kojoj bismo, zbog nekoliko stihova (Sa svih strana uprli oči ne smiču) mogli govoriti i o odnosu jedinke i njene slobode u neslobodnom društvenom okruženju.
U šestom ciklusu uočljiva je i pjesma „Hrast“, u kojoj se pjesnička ambicija rasprostire u namjeri da se kroz upečatljive slike skicira „gorostasni junak“. Jedna od slika je i drugom dvostihu: „Pod njim ljeti kopači i žeteoci / gnijezde svoj umor“. Ovaj drugi stih, o gnijezdenju umora, upravo je onaj akcenat apsolutne poezije kojom vas Rasim Hadžić časti u nepredvidivim intervalima, poslije dva, tri, pet ili sedam razuđenih stihova.
Naslov sedmog ciklusa „Karavana pustinjom“ posve odgovara ambijentima pjesama kroz koje se prelijevaju pustinski motivi, kao kulise ljudske osamljenosti i jedine smislene usmjerenosti prema vječnoj svjetlosti. U narednom ciklusu pod naslovom „Prozri makar po prvi put“ zaziva se pronicanje „u dubine zatamnjene“, proziranje „tijela privezanog / Za kosti pomičuće“, kako bi se spoznaja usmjerila ka „dobroj Ruci“, odnosno, Ruci Svevišnjeg kao ishodištu smisla. Zanimljivo je da pjesnik tjelesnost, kao oličje života, odslikava kroz svijet sjenki, šapata, svjetlosti, topline, odnosno, da akcenat stavlja na duh kao jedino realno stanje života. U narednoj pjesmi „Moj otac“ govori se na poseban način o prošlim godinama koje otac obuhvata: „Opipava bilo sadržaja / Po zvučnosti kostiju“, a gdje se zvuku kostiju daje ona mjerna funkcija koju imaju, recimo, godovi na drvetu. I u ovoj pjesmi vjerodostojno djeluju kontrasti, kakav je onaj između sjetne atmosfere pjesme i patrijarhalnog očevog lika i stiha: „Sve što se pod motikom zatekne / Kao stijena ojača“. Motika je zapravo realnost života, kao što su sredstva za pisanje realnost ove pjesme.
U devetom ciklusu pod naslovom „Rastanak“, kroz niz pjesama, nailazimo na efektne poetske, leksičke, pa i filozofske iskre, kao u primjerima: „Riječi spepeljene“; „otkinuti dijelovi svemira“; „Rijeke ostale bez korita“; „Uzvjeruj kako postoji“; „Opipavati stovrsna slovcad“… U ovom ciklusu, u kome se mogu prepoznati i neke refleksije na savremeni trenutak, ima i pjesma „O zablude tvoje“, u kojoj postoje dva, po jezičkim osobenostima, vjerovatno najzgusnutija stiha u odnosu na cijelu knjigu: „Znaj da niz zascjeckali zaplet nutrine / Konakuje – blijeda sunčevina“. Ova je pjesma, zbog asocijacije u posveti, podatna za čitanje i sa nekih drugih, novohistorijskih aspekata.
„U talasima nepoznatog“ je deseti ciklus u ovoj knjizi, a naslovna pjesma se doima kao još jedna poetička odrednica cjelokupne knjige, utoliko što opjevava „Život (koji) se krade i bježi / U nejasne konture svemirske“. Zanimljiva je i pjesma „Riječ“, kojom se nastoji filozofski definirati mogućnost ovladavanja riječju: „Zatvorena moraš mirovati / Tako se tobom može samo / Ovladati“. U pjesmi „U dolini“ nailazimo na uspješnu i pamtljivu poetsku sitagmu: „Misli osedlane…“.
U jedanaestom ciklusu „Između zemlje i neba“, u pjesmi „Djevojačko turbe“, o smrti se nanovo pjeva kao o prirodnom događaju, sa latentnim podastiranjem nježnosti: „Sa plaveti glava pade / U zagrljaj zemni“, a što je na tragu onih vjerskih filozofija koje smrti doživljavaju kao sastavni dio života, odnosno prelazak iz jedne dimenzije života u drugu. U pjesmi „Iza ponoći“ oneobičajeno se govori o gluhom dobu kao o „trudnoj nepoznanici“, koju će „dan sutrašnji da odboluje“.
Ciklus „Hercegovini“ je prvi blok pjesama koji naslovom i pjevanjem iskače iz nastojanja da se općim mjestima opjevaju univerzalne poruke, pri čemu je pjesnik pokazao kako se i u otom bezvremenom poetskom svijetu mogu iznaći pjesničke iskre koje zasjaje originalnošću i istinskim estetskim dometima. U ovom ciklusu to je isti onaj pjesnik, s tim što svoja poetička načela i filozofska viđenja spušta na „bijelo kamenje oranice sniježne“, u ambijent Hercegovine.
U trinaestom ciklusu „Nekad u mom kraju“, ponovo se, kao pri početku knjige, susrećemo sa pastoralnim, ponegdje pobošnjenim ambijentima „drvenih kolijevki“ „međa ili braće u zavadi“, „taljiga i konja“, „stare vodenice“… Po obilju pjesničkih slika, narativno rasprostrtih, ovo je najsadržajniji blok pjesama, a moglo bi se reći, i prirođeni ambijent iz kojeg potiče pjesnikovo viđenje svijeta. I, to se osjeti, po lakoći sa kojom se pjesnik kreće čak i jezičkim naslijeđen, tipa: „S koljena na koljeno traje…“ Prelijepa je pjesma „Majčina ljubav“, u kojoj se veli da se toj ljubavi – „Nebo ponizmo klanja“. Pjesma koja nosi magiju pamtljivosti, zbog svog tematskog i izvedbenog raspoma, nosi naslov „Nadničar“; posve je očekivano da u prostoru seoskog zavičaja nadničar bude jedan od arhetipskih likova, o kome se ne bi imalo šta posebnog reći, da o njemu ne govori Rasim Hadžić, koji umije da u posve običnoj, gotovo nepostojećoj priči, uoči neku posebnost, specifične estetske težine.. To kazujemo zbog sljedećeg stiha: „Da vaja beton po prostrtoj ploči…“ Zapravo to govorimo zbog glagola „vajati“ u kontekstu izljevanja betonske ploče, zbog poštovanja koje se iskazuje nadničarskoj borbi za život, toj umjetnosti „muke u njegovoj ruci“.
U ciklusu „Izlog duše i srca“ Rasim Hadžić nenametljivo odslikava svakodnevlje, i to u granicama koje zahtijevaju čitateljsku invenciju u prepoznavanju tema i motiva. U tom pogledu najznakovitija je pjesma „Nijemi posmatrač života“, o mrtvorođenom djetetu, o dami sumnjivog morala, o tišini koja se mrtva prolama, o riječi koja se – „koprca zadavljena“. Takva je i pjesma „Slutnje“, u kojoj susrećemo stihovima neistesane govorne fakture, kao u strofi: „Zalud sva dovijanja i prenemaganja / U prijatelja Miralema / Oči suze i crvene / Pune slutnje iz daljine“. Zanimljiva je, životna, simpatična pjesma „Let za Antaliju“ u kojoj se lagano kozerski govori o strahu od leta avionom: „Ptica se u letu izvijala i uvijala / (…) Propinjala se živote tresla / Kao uz kijamet“.
Dvije pjesme odijeljene su familijarnom posvetom, koja ukazuje na ličnu, prigodničarsku narav ovih naslova: „Posveta“ – „Adnanu / Pri ulasku u brak“, ili „Po meni te prepoznaju“ – „Amri za rođendan“.
Naslov knjige preuzet je iz naslova petnaestog ciklusa „Iznad pedesetih“, koji se sastoji od dvije dugačke pjesme, naslovne, dakle, „Iznad pedesetih“ i pjesme „Anđeo smrti“. U odnosu na cjelu knjigu, u ove dvije pjesme se sažimaju sva, prvenstveno filozofska gledišta Rasima Hadžića, o pojmovima rođenja, bitka i smrti. Na stilskoj i izvedbenoj razini ove su „noseće“ pjesme nešto razuđenije, narativnije, razgovjetnije i time prijemčivije za širu čitateljsku publiku. Pjesnik kao da je namjerno nastojao da pjesme „Iznad pedesetih“ i „Anđeo smrti“ ispjeva u razgovornoj ravni, ponegdje i sa rimom, da ih ritmizira i prilagodi širem auditorijumu.
Posljednji, šesnaesti ciklus, pod naslovom „Fahiri“, jedna je podugačka ljubavna poema, donesena u znakovitih 19 pjevanja, i u cijelosti ima funkciju posvete ljubljenoj ženi, ali i upute – da je životna pjesnikova saputnica utočište (sa) kojim želi – udvojeno – u svjetlost živu sahranjem biti. To bi se moglo čitati i kao idejna osnova knjige, kao uputa da se „iznad pedesetih“ otvara prostor „umiranja prije smrti“, a samim tim prevazilaženja ovozemaljskih strahova i robovanja.
Knjiga „Iznad pedesetih“ Rasima Hadžića se doima kao svojevrstan pjesnički vodič za oslobođenje od straha i predrasuda na putu ka neminovnom ishodištu, koje je i ljepše i lakše sačekati u spoznaji, vjeri i ljubavi.

Batva, 31. XII 2008.

Fatmir Alispahić

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Juli 2008
P U S Č P S N
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  

Arhiva

Kategorije