Zbirka pjesama uposlenika tuzlanske Termoelektrane Ese Timina nema i ne ostvaruje visoke estetske ambicije, ni po čemu ne pripada književnosti kao elitističkoj disciplini, ali to ne znači da nema svoju svrhu, i u pisanju i u čitanju, i da neće imati svoju publiku. Prije nego što pređeno na iščitavanje svake pjesme ponaosob, želimo kazati nekoliko riječi o ovoj vrsti pjesništva, i o čitateljskoj publici koja ne pripada uvijek visokim akademskim slojevima, a voli književni tekst.
Pored nas živi jedan kompletan paralelni narodni ili narodnjački književni svijet, i sa piscima i sa čitaocima, a da ovi proizvođači i konzumenti takve književne riječi ne bivaju tretirani ni u kakvom institucionalnom, medijskom ili književnoteoretskom smislu. Zašto? Zato što je književnost elitistička kategorija. Ona ima svoja pravila i kroz ta pravila ne može proći ništa što ne zadovoljava estetske kategorije koje, koliko god bile rastegljive, ipak imaju svoje granice. Sve što miriše na šlajšteću osjećajnost, na patetiku, pa i na stihoklepanje, nema šansu da bude uvažavano od medija i od drugih receptora života i događaja.
Bez obzira na tu ignoranciju, pišu se, objavljuju i čitaju knjige koje ne mogu probiti opnu svoje izoliranosti. Proces ignoriranja ništa neće promijeniti. I dalje će biti pisaca koji pišu zato štio im se piše, ma šta ko o tome mislio, a i dalje će biti čitatelja koji će čitati ono što mogu osjetiti i razumjeti, i koji neće čitati postmodernu, akademičnu literaturu koju sve manje čita i obrazovana publika, izuzev onih koji žive od književnosti na ime poreskih obvezniika. A ko su poreski obveznici od čijih se sredstava finansira ta nečitana književnost? To je ona većina koja ne čita elitističku književnost i koja, ako šta i čita, onda čita literaturu koju proizvode pisci kakav je Eso Timin. A zašto? Zato što je ova literatura na tragu njihovih narodoslovnih estetskih osjetila, obrazovanih na tradiciji i na mas-medijskoj produkciji pjesama, serija, šala, viceva, a gdje su jednostavne i uglancane metafore i poruke mjera značenjske prohodnosti. Naravno, niko pametan se ne bi zalagao za poravnavanje jedne i druge književnosti, one koja ima akademski i profesionalni karakter, kao mjeru estetskih dometa jednog društva, i ove čiji je razlog postojanja mnogo jednostavniji. No, želimo ukazati na jednu nepravdu kojom se u paralelni, nevidljivi, polulegalni svijet tjera jedna čitava produkcija, koja ima i svoje stvaraoce i svoje konzumente, a koji su ako ni zbog čega, a ono zbog svoga postojanja, zaslužili da budu medijski praćeni i istraživani kao sociokulturna pojava.
Eso Timin piše literaturu koja, u to smo siguirni, ima više publike nego što je imaju neki poznati pisci. Napose, u nas više ljudi sluša Esada Kovačevića nego Pavarotija, iako Pavaroti vjerovatno ima veći raspon glasnih žica, ali, je Eso naš, razumljiv nam je, pitak i mehak, i potreban našem emotivnom i estetskom svijetu. Tako je i pjesništvo Ese Timina prohodno za narodna srca, koja se nisu obrazovala na katedrama za književnost, ali jesu odrastala uz bošnjačke epske i lirske narodne pjesme, uz poslovice i doskočice, uz narodnu osjećajnost kakvu je Eso Timin prenio u svoje narodnjačko pjesništvo. Zato njegova knjiga ima puno opravdanje, jer – bolje je da narod čita ono što razumije, nego da ne čita ništa.
Pjesme Ese Timina su nastajale iz razorodnih tematskih interesovanja i motivskih podsticaja, pa ćemo u tom spektru pronaći i ljubavne, i patriotske, i poučne, i memoarske, i radničke, a ponajviše pjesme sa vjerskom sadržinom. Ako bismo tražili zajednički imenitelj po kome prepoznajemo jedinstven autorski rukopis, onda je to u nastojanju da se najveći dio ovih pjesama, bez obzira na njihov tematski svijet, dovede u ritam i sazvučje narodnog pjesništva, ponekad sa epskim prizvukom, a katkad sa prizvukom doskočica, brojalica, poslovica… Timin izrasta iz narodnog pjesništva, uz koje je odrastao, koje je u njemu ukorijenjeno kao osjećaj svijeta, kao ritam po kome se odbrojava vrijeme, i otud on i ne nastoji odvojiti se od autentične ritmičnosti, već nastoji kroz taj filter provući svoje viđenje života, povijesti i stvarnosti. U pjesmama patriotske sadržine Timin je najbliži epskom modelu narodnog pjesništva, dok se u pjesmama ljubavne sadržine ponajviše udaljava od narodnog pjesništva, ali zato involvira neke ritmove i konstrukcije koje su se posljednjih desetljeća mogle susresti, u najboljem slučaju u sevdalinci, a ponajviše u savremenoj folk produkciji ili produkciji telenovela.
Takva je pjesma „Volio sam njenu blizinu“, o jednoj prolaznoj ljubavi, o djevojci koja je opisana kao: „Crna, vitka, nadasve lijepa i stidljiva / pognuta pogleda, neprimjetno nametljiva“. U ovom je ozračju i pjesma „Osmomartovska čestitka“: „Dan žena, praznik je tvoj, / sretan da ti bude, to ti želi on“, kao i pjesma „Izazov mom srcu“: „Crnka, stasita, zavodljiva pogleda, / sitnog, a oštra koraka…“ Tu je i pjesma „Mladost-ludost“, koja je uspješnija od prethodnih utoliko što pjesnik o svojoj momi pjeva kao o cvijetu koji je mirisao i dodirivao usnama.
Od ovih Timinovih pjesama sa ljubavnom sadržinom, ali i u odnosu na ostale pjesme, izdvaja se pjesma „Emina vrati se avliji“, prvo, jer u duhu postmoderne ostvaruje intertekstalnu vezu sa „Eminom“ Alekse Šantića, ili Himze Polovine, kako je kome volja, a drugo, zbog toga što je u samoj pjesmi ostvario jedan kompletan, smislovit estetski svijet, samim tim što odslikava stanje praznine i novotarija, koje su Eminu ukrale, razboljele, uflekale, i što traži od Emine da se vrati svojoj avliji, pjesmi i našem tradicionalnom viđenju ženske ljepote i čednosti. Ova pjesma je, za razliku od većine Timinovih jednodimenzionalnih uradaka, višestruko složena, višeslojna, višeznačna i o njoj bi se moglo još mnogo pisati, budući da u sebi sadrži i problemske, i socijalne, i kulturalne obrsce, te da je realizirana jednom prefinjenom maštom, koja zadovoljava više estetske kriterije. Sama pomisao da pjesnik traži da se Šantićeva „Emina“ vrati pjesmi kojoj pripada, dovoljna je za estetsko zadovoljstvo.
Sličnih tragova ima i u pjesmi „Kamo to ide moj Devetak“, koja bi se u prvi mah mogla svrstati u blok patriotskih pjesama vezanih za Armiju RBIH, ali nam posljednjih nekoliko stihova kazuju da pjesnik promišlja stanje duha, identiteta, tradicije… „“Holywood se ispriječio, uvriježio se, / i ezan, ezan da ne čujem, pomirio bih se s tim da sam zalutao“. Iako su u knjizi odvojene, ova pjesma, i pjesma „Devetak! Juče – danas – sutra“, djeluje kao njen nastavak, budući da pjeva o odrođavanju od tradicije i običaja, od fesova, šamija, furuna, sinija, ibrika, općenito od onoga što je činilo vrijeme iz kojeg je ponikao pjesnik: „Stid i dobro, kao da više tu ne stanuju“.
Kroz ovaj opći presjek Timinovog pjesničkog svijeta prolijeću i mnogi zapisi koji se ne mogu klasificirati u neku tematsku grupu, već žive sami za sebe, kao tragovi o nekom događaju koji je pjesnik smatrao vrijednim za zapisati i za otrgnuti od zaborava. U „Pjesmi roditeljima“ čitamo kako se Timinov babo povrijedio na radnom mjestu: „Bolovaše dugo i vidaše rane, / invalidnost ruke, trajno ostade“. Na kraju je sve ispalo dobro, roditelji starost dočekali, ali su dočekali i da ih sinovi brane od „neprijatelja nam poznatog“. Među te pjesme sa industrijskim, radničkim beckgroundom, kao što je ova o babinoj povredi, može se svrstati i pjesma pod naslovom „Termoelektrana Tuzla“, koja očito ima ambiciju da bude prva literarna himna ovog regionalnog giganta, čim u socrealističkom maniru pjeva: „Dominira prostorom i snagom koju ima, / Visoka građevina, dimnjaci i tornjevi, / po etapama poredani, impresivnu sliku daju okolini“. Od pjesama koje imaju tu neobičnu, industrijsku pozadinu, najzanimljivija je ona pod naslovom „Zavar“, jer se u književnom svijetu nikada nije dogodilo da neki pjesnik sasvim potrebito, razborito, s mjerom, i u detalje – napiše pjesmu o zavarivanju gvožđa. Legitimno je nastojanje da se pjesma „Zavar“ tumači kao alegorija. U ove pjesme ćemo svrstati i naslov „Od portira do inovatora“, gdje se pjeva o pjesnikovom bratu Dževadu, koji bi završio fakultet da je mogao da mladost obuzda, ali: „Moj brat Dževad, u fabrici cementa nađe sebe / uklopi se i struji se posveti“. Nakon stihova: „Bilo slaba, bilo jaka struja na postrojenjima ili aparatima, / kvarove on otklanja, iznalazi svakojaka rješenja“, slijedi lijepa i jednostavna poenta ove pjesme, koja glasi: „Moj brat Dževad, od hajra je i široke koristi“, što valjano ilustrira književnu neopterećenost Ese Timina. Posljednja pjesma u zbirci nosi naslov „Jalovi Tuzlak“ i mogla bi se vezati za ovaj blok pjesama, iako je jedina pjesma u zbirci koja pobuđuje ekološku svijest, jer govori o ubijenoj tuzlanskoj rječici Jali, koja truje rijeku Spreču. Zanmimljivo je da Timin ovu pjesmu otvara razgovorom Spreče i Jale: „Žalila se rijeka Spreča, žalila se utoki Jali…“
Mnoge Timinove pjesme zrače sirovom dobrotom i naivnošću, što ilustrira autorovu vjeru u nepovredivost lijepog nijeta. On pjeva rimom, nesputano, da se slaže, i da dobro zvuči, a ta volja za pjesmovanjem opravdava i situacije kad urimljenost nije posve najtačnija. Timin ne zazire od mogućnost da sroči rimu koja ima malo smisaone vize, ali zato složno zvuči, kao u pjesmi „Republiko moja ratom porušena“, u kojoj susrećemo vezu između republike i publike, tj. naroda, na sljedeći način: „Republiko moja, široko je tvoja / raseljena publika, po bijelom svijetu…“
Najveći broj pjesama, iz pomenutog patriotskog bloka, nosi dimenziju pouke ili obraćanja bošnjačkom narodu, kao što je pjesma „Bošnjačkom narodu“ u kojoj se ritmom šesterca veze priča o povjerenju koje je narod dao Alji (predsjedniku Izetbegoviću), pa preko dušmanske agresije na islam, nastojanja da se Bošnjaci razjedine, te do vjere u pobjedu, pod uvjetom da se narod osvijesti i Bogu obrati. Takva je i „Biografija Bošnjaka“ u kojoj se bošnjačka trasiranost veže za domovinu i za islam, pa bi se ova pjesma najprije mogla vezati na jedan od poratnih slogana – „u svojoj vjeri na svojoj zemlji“. Na sličnom tragu je i pjesma u kojoj se kazuje o Bošnjacima na stranputici, koji se na pravi, materinski put mogu vrartiti samo sa povratkom vjeri, tradiciji, starim običajima. U ovoj se ritmičnoj pjesmi pojavljuje lajt-motiv „Jedna je mati!“, kao akcenat poruke o povratku „sebi i svojoj vjeri“.
Tu je i nekoliko pjesama, uslovno kazano, političke sadržine, kao što je pjesma „Vuk dlaku mijenja, ćud nikad“, gdje se kazuje o „zloglasnom vuji“, a misli se na najtraženijeg ratnog zločinca, koji je podvio repinu i izgubio se u šumi, u najdubljoj vrtači. Ovaj pjesma je zanimljiva zbog obilja metaforičkog materijala, kojim pjesnik očuđava priču o Saraj-Gradu i o Bosni koje su napali vujo i njegovi čopori. Sa manje pjesničkih rekvizita, a više parolskog jezika, slijedi pjesma „Dogodilo se u Bosni, ne ponovilo se“, koja kroz pitanja obrađuje veoma bitnu temu (ne)zaborava: „Vrisak Bošnjakinje i jecaj pun gorčine / da zaboravim!?“ Pjesma pod zanimljivim naslovom „Vakat slamu jede“ je pjesma koja tretira političku temu, ali odgovor na pitanje ko je kriv za sukob u Bosni traži u metafizičkom određenju da – „s vaktom dođe i ode sve“. Pjesma „Naivčina Bošnjo“ je od svih pjesama napolitičnija, ne samo po otvorenosti, već i po složenosti poruka koje sobom nosi, a koje kazuju o bošnjačkoj izgubljenosti i spremnosti da se prašta i zaboravlja, zbog čega velike žrtve gube smisao, jer je Bošnjo – „poskoka za čuvara, sebi za namjesnika (…) opet prigrlio“.
Pjesma „Bosno, kolijevko Bošnjaka“ u sebi sažima intertekstualne veze sa sintagmama tipa „na brdovitom Balkanu“ (Desanka Maksimović), „Bosna, zemlja jedna ima“ (Mak Dizdar), a u nastojanju da se ostvari himnostična, definicijska slika Bosne i njenog najbrojnijeg naroda. U ovoj pjesmi se očituje pjesnikovo multietničko opredjeljenje, shvaćanje da Bosna ne može pripadati ni jednom narodu posebno, jer je kroz povijest – „očuvaše oni koji vjeruju / ezan i zvona zajedno da mogu“. U tom općeslovnom ozračju napisana je i pjesma „Moja zemlja, Bosna moja“, gdje se Bosna nastoji opjevati kao superiorni prostor na dunjaluku, upravo zato što je „nepodnošljivo hurljiva, surova, a i neizvijesna“. „U suru Bošnjo“ također nastoji kroz opća mjesta opjevati bitak Bosne, s tim što se u ovoj pjesmi, otvoreno, kritički govori o bošnjačkoj razbijenosti: „Mi smo k’o stado, bez pastira kad ostane“.
U pjesmi „Ne jede se pita od zelena žita“, pored naslovnog uplitanja izraza poslovice ili doskočice, susrećemo jednog novog Timina, koji je kadar da i kroz formu „pjesmovite priče“, a u ritmu narodnog pjesništva, opriča životnu storiju o ljubavi, braku, svadbenim darovima, komšiluku, zapošljavanju, pa haj-haj do ratnih događanja, za koje pjesnik veli: „Ratna ’92. dođe i mene sve prođe“. Pjesma se završava optimističnom porukom o porodici koja je zdrava jer se vjeri predala.
U pjesmi „Tak’a je ona žena“ ponovo imamo novo lice pjesnika, voljnog da obične životne situacije uglazbi u šaljive doskočice, kakve često susrećemo u prototipskim karakterizacijama žena, muževa, komšija, punica i ostalih likova iz narodne razgovorne dramaturgije. Temim veli: „Šta god da reknem, ona me pretekne…“, potcrtavajući arhetipski model žene jezičare.
Zanimljive su pjesme u kojima Timin pjeva o policajcima, komandirima, borcima, svim tim likovima koji simboliziraju i realiziraju državnu moć. Takva je pjesma „Policajci“ u kojoj pjesnik izražava svoju fascinaciju policajštinom, i to u ritmu koji ima ambiciju da pjesmu utisne u sjećanje kao himnu policijskog posla. Pa veli: „U patroli i u pratnji, / na ulici, na zadatku…“ Ako pretpostavljamo da Timin razgovjetno razumijeva narodne teme i fascinacije, da ih uobličava u jezik i ritam koji je narodu razumnljiv, onda je ova pjesma o policajcima bezmalo najbolji primjer tog modela, jer su milicioneri, a danas policajci, bili i ostali jedna od najvećih socijalnih fascinacija u balkanskom pojmovniku, s obzirom da predstavljaju otjelotvorenje same države. Otud mnogi ljudi iz naroda kao mjeru svoga individualnog ispunjenja i afirmacije doživljavaju lično poznanstvo nekog policajca, a pogotovo kad se s njime još imaju priliku i rukovati. …Naravno, ako je u uniformi.
Sličan se svijet ostvaruje i u pjesmi pod naslovom „Komandiri“, u kojoj se kao lajt-motiv pojavljuje stih: „Komandiri komanduju“, pa veli: „Fiskulturu organizuju“… U pjesmi „Vojnik koji čuva“ također susrećemo prototipske sličice pravila službe, tipa: „Budno motri, vrijedno radi…“, kao i u pjesmi „Komandir policajac“: „Komandir komanduje, policajce svoje nagrađuje“.
Slično strahopoštovanje u našeg naroda odgajano je još prema doktorima i učiteljima, a Timin je na tom tragu opjevao jednu situaciju „iz školskih klupa, već davnih sedamdesetih godina“, pod naslovom „Zadnji ko se smiješi, najslađe se smiješi“, a gdje je lik profesora dobio tu patrijarhalnu dimenziju koja se, što u stvarnosti, a što evo u literaturi, prenosi na nosioce državnih organa reda.
Jedna od dobrih, živopisnih i pamtljivih pjesma je „Devetački kicoš“, o Hami, koji je od škole odustao, pa vojsku odslužio, pa u Zagrebu na kolodvoru se obreo, pa krenuo ćorisati, dok ćorku ne zaradi… Ovdje je zamjetna ta igra riječima, od ćorisanja (krađe) do ćorke (zatvora). Hamo je, tako pjesma priča, u ćorki pravo nadrljao: „Hami kaznu odrediše, / facu su mu mijenjali, / krpili ga i liječili, / ćud mu nijesu, / promijenili“. Pjesma se završava Haminim uključenjem u armiju, u borbu za slobodu domovine, čime se implicira zaključak da je jedino zov zemlje mogo biti jači od Hamine ćudi, i ćorisanja, jer ga patriotska obaveza otrgnula od bespuća kojim je godinama tumarao.
Sličnu pripovijednu notu ima i pjesma „Bolničar Sule hitri“, koja je posveta jednom hrabrom pojedeincu koji je stizao i bitke da bije i ranjene saborce da spašava, ali je, na žalost cijele jedinice, lakše ranjen… Među ove pjesme mogao bi se svrstati i naslov „’Zabrinuta mati’“ za Bosnu i Bošnjake“, a riječ je o pjesmi koja se, doduše, može čitati i kao alegorijska slika bosanskih tragičnih događanja. Na istom je tragu i pjesma „Svirač svoje propasti“, koja ima ekspoziciju i filing narodnih epskih pjesama („Momak mladi, Sasin zvani / sa šargijom, društvo pali“), a pjeva o mladom momku Sasinu, o njegovoj šargiji, o borcima koji se poslije borbe opuste, zapjevaju, i sve bude lijepo dok: „Oštro piće krv kad uzbruka, / nema više, svirke pjesme / i šargiju Sasinom razbiše“.
U zbirci ima više pjesama koje na drukčiji način, otrgnuto od stvarnosti, od Bosne, Bošnjaka, tradicije i svega što nas čini u ovom vremenu, pjevaju od prirodi, dajući tom prirodoslovlju alegorijske karakteristike. Takva je pjesma „Devetak voda“, potom „Proljeće u Devetaku“ („Bakarnorumeni kolač pojavi se na istoku, /…/ Bljesnu sunce i okupa se u kapljici rose“), ali posebno „Maslačkova vojska“ u kojoj Timin proljetni redoslijed alegorijski ravna sa redoslijedima u životu, bivanju i nestajanju. Timin pjeva o proljetnoj vladavini maslačaka, o vrijednoj vojski riličara, kojima se maslačak podaje, pjesnik sokove maslačaka poredi sa bunarima, koji se prazne kako druge, nove trave sustižu… „Maslačkova vojska“ je ponajbliže svjedočanstvo da Eso Timin ima pjesničku žicu koja nadilazi njegovo narodno i narodnjačko pjesništvo, a koja bi se mogla razvijati i u višim estetskim pravcima. Alegorijski prizvuk ima i „Pjesma nevjesti“ u kojoj pjesnik na istoj udaljenosti od realiteta drži i sliku prirode i sliku žene, nevjeste: „Bog te učinio, nevinom i plodnom, / k’o voćka kalem kad primi, donesi mi rodom“. Pjesma „Eh da sam izvor gorski“ pripada ovoj skupini prirodoslovnih pjesama, u kojima susrećemo jednog novog Esu Timina, pjesnika koji i u ljepotama prirode, samim po sebi, iznalazi estetski i metafizički smisao. Ovom bloku pjesama mogli bismo dodati i naslov „Trudbenik“, s tim što skrećemo pažnju na alegorijsku vrijednost ove pjesme, koja o oraču i oranici govori u presenim značenjima.
Rekosmo već da u zbirci ima mnoštvo patriotskih pjesama, o Armiji RBiH, o devetačkim jedinicama i borcima, a sve ove pjesme nesputano, neusiljeno, spontano i pjevljivo slave oslobodilačku borbu bošnjačkog naroda i svih čestitih Bosanaca i Hercegovaca. U pjesmi „Biće Bosne dok je ljiljan armije“ kazuje se o zanosnom mirisu ljiljana: „Miris snažan, odbojan / za dušmane, ubojan“. Pjesma „Godišnjica XXV divizije“ govori o čuvenoj vojnoj paradi koja je priređena u Tuzli po završetku rata: „Promocija da je uspjela, parada je na kraju pokazala, / sve brigade strojak gaze, a Deveta poskakuje“. U „Devetačkom slatkom bataljonu“ imamo veoma zanimljive kritičke opservacije na račun ratnih profitera i karijerista, o čijem nemoralu dopre vijest i do prve borbene: „Mnoge sastanke, nama rovašima ne održaše, / na mnoge smutnje, odgovor ne dadoše…“ Zanimljivo je da pjesnik koji tolike godine iza rata sa punom strašću pjeva o Armiji RBiH i o oslobodilačkoj borbi, ne bježi od činjenice da je u toj časnoj borbi bilo mnogo nečasnih pojava, te da tu pojavu na sebi svojstven način opjevava.
Ovom bloku pjesama pripada i naslov „Ljiljan Trepalom sjaji“, u kojoj je opjevana pogibija jednog gazije, kojeg je majka na front do kapije kućne ispratila, da bi… „Na Trepalu, boj se bije, / haber majci, gorak stiže…“ Mnogo je pjesama u kojima Timin oslobodilačku borbu bošnjačkog naroda karakterizira kao džihad, što je njegovo pjesničko i muslimansko pravo, kao u pjesmi „Džihad na zemlji bosanskoj“, u kojoj se džihad, naspram medijskih i propagandnih stereotipa, razumijeva kao najviši stupanj morala i etike, jer Timin veli: „Za sve ljude, dobre volje, / džihad borbom, do slobode!“ Ali, Timin nastoji i džihad očistiti od estrade, kukolja, lafine, napraviti distancu od iskrenog nijeta do zloupotrebe te iskrenosti, pa je u pjesmi „Džihadlija gubi korak“ naslikao jednog lafinaša, džihadliju, koji – „teorije mnoge znade, samo drugi da odrade“. Na slične teme pjeva i naslov „’Borac’ za Bosnu“: „Radi Mehki, stalno misli, / kako s rova, da izvisi“. I „Komandir Čučo“ je pjesma u kojoj se ismijavaju osobine lažnih komandirskih veličina i njihovih doušnika, koje imaju poziciju, ali ne i hrabrost, kakva krasi obične borce: „Svakom rovu, kada dođe, / on se sagne, pa on čučne, / na pitanja, potčinjenih, / obilaznu, priču ima, / vrda-šara, gled obara“… Tu su i opće pjesme o ratu, o stravi i užasu, kakva je pod naslovom „Kad srce u petu siđe“. Pjesma „Bošnjački vođa“ je nalik na sve pjesme o nacionalnim vođama, a Timin je imao potrebu da u stjenovite i stamene izraze i ritmove uglazbi svoju viziju željenog bošnjačkog vođe, koji „vjeru slijedi, ne odstupa“.
U pjesmi „Deveta muslimanska oslobodilačka brigada“ Timin pjeva o učešću mudžahedina iz BiH, koji „od sabaha do akšama veličaju Allaha“, te su stoga „vitezovi islama, ponos svog naroda“. Na istom je tragu i pjesma „N.C. Muasker I klasa mudžahida“. Moglo bi se činiti da su ove pjesme, kao i opće potcrtavanje islamskog, u koliziji sa pjesnikovim zalaganjem za bosansko zajedništvo, no, taj utisak je proizvod stereotipa da je različitost suprotstavljena jedinstvu, jer se to bosansko jedinstvo svakako sastoji od bosanskih različitosti, čija negacija biva negacija samog bosanskog bića. Stoga je Timinovo insistiranje na islamskoj osnovici bošnjačkog bića zapravo doastojanstveno zalaganje za svoj indentitet, koji je slobodan tek kad se uvažava u kontekstu svoga prirodnog staništa.
Poseban je blok pjesama posvećen Islamu. Naslovi „Knjigu slijedi, uspjehu se nadaj“, „Elif“, „Islam – put do sreće i blagostanja“, „Rob Božiji“, „Od čistoće do čistoće“, „Osvješćenje“ potcrtavaju opće poruke vjere, dok pjesma pod naslovom „Procvat lukavačke kasabe“ o Islamu govori sa aspekta višedecenijske zatvorenosti Lukavca, a time i drugih takvih sredina, za prisustvo tradicijskog, bosanskog i islamskog zadržaja. Jednako odzvanja i pjesma „Ezan u Smolući“, gdje pjesnik kaže: “Prosto da ne povjeruješ“. „Pjesma „Selam“ ima opći, edukativni smisao, namjeru da se pozdrav islamski definira i približi neupućenima. Slijede dvije pjesme o Bajramima, jedna o pozivu na Hadždž, o Ramazanu i o „Muslimanskoj novoj godini“, koje također imaju dimenziju autorovog nastojanja da opća mjesta islamske kulture definira pred sobom, za sebe i za druge. Timinovu iskrenu i kreativnu opsjednudost vjerom nalazimo i u malim zapisima, kakav je onaj pod naslovom „Jubilej u braku“, koji se sastoji od osamnaest riječi i završava se porukom: „U drugi svijet, čvrsto vjerujemo“. Pa čak i u pjesmi „Djelom do cilja“, u kojoj se nabraja šta sve i kako treba u životu raditi: „Domovinu voljeti, bračnu zajednicu osnovati…“, poenta je: „Kod Allaha džennet zaraditi“. Stih „Od četrdesete, ja progledah“ ovjerava pjesmu „Od davljenika do vjernika“, jer iz pozicije ličnog iskustva kazuje od Timinovom otkrivanju vjere u sebi. U neformiranom bloku ovih pjesama koje su inspirirane Islamom, posebno je lijepa pjesma „Sam pao, sam se ubio“, budući da indirektno, posredstvom događaja, ukazuje na zablude života i na istine vjere, jer govori o ljudima, vlastelinima, koji gomilaju i od dunjaluka otimaju, da bi na kraju, kao bude kasno, ostali izgubljeni, za popravni… U ovom smislu zanimljiva je i kreativno domišljata pjesma „Jedan list mog života“, u kojoj list ima metaforičku vrijednost jednog dana, koji se sastoji od vakat-namaza, a o tom listu/danu pjesnik pjeva kroz sadržaje jacije, sabaha, podne, ikindije, akšama, jer svaki od tih sadržaja nosi blok osjećajnosti i smisla. Pjesma „Planeta Zemlja“ također posrednički kazuje o odgovorima u vjeri, kao i pjesma „Bježanjem od istine“, koja se, uz pjesmu „Insansko srce pobjeđuje zlo“, stilom ponajviše približila modernom pjesništvu.
Naslovna pjesma „Istinom do zdravlja“ je sublimat idejne i poetičke usmjerenosti Timinove zbirke, koja je i u cijelini i u fragmentima okrenuta vjerovanju, kao ostvarenju smisla ljudskog bitka: „Dođite i napijmo se sa Izvora istine“. Na ovu pjesmu, kao u ciklusu, veže se naslov „Savršeni krug“: „Sve što je čovjeku dati, / Prividno je i prolazno“, kao i pjesma „Duplo golo“ i u kojoj se govori u varljivosti dunjalučkih užitaka, koje „vrijeme pretare, život pregazi“, a zbog čega insan „na lađu spasa, zakasni“.
Na kraju recenzije koja je obično rezervirana za preporuku izdavaču podsjetićemo se na ranije navedenu misao – da narod koji ima čitateljske afinitete, a koji ne mogu biti zadovoljeni akademskom, modernom literaturom, ima pravo da svoju estetsku osjećajnost zadovolji u kreativnim proizvodima koji su mu čitljivi i razumljivi. Kao društvo, prvo se moramo izboriti da nam narod čita, a tek potom, kad izgradimo i odnjegujemo tu naviku, možemo se baviti estetskim upotpunjavanjem literature koju narod čita. S druge strane, vjerovati je da će katedre za književnost uskoro razumjeti da se književnost jednog naroda ne sastoji samo od vrhunskih ostvarenja, da nju čine, i u njoj možda i životnije žive, marginalne pojave koje zavređuju da budu praćene i izučavane.
Kako bi narod više čitao, a čitat će samo ono što razumije, i kako bi nauka o književnosti imala na uvid i primjerke iz svijeta te paralelne, nevidljive književnosti – knjigu Ese Timina preporučujem za objavljivanje.
Fatmir Alispahić
Batva, 23. IV 2008.