Stoljetni projekat pokrštavanja Bošnjaka nije individualna misija nekog kršćanina, već strategija moćnih svjetskih organizacija. Otud ne možemo slučajeve prozelitizma tumačiti u individualnoj formi, jer im je cilj strateški i masovni. Taj cilj se naslanja na projekat uništavanja bošnjačkog naroda, pa aktivnosti kršćanskih misionarskih organizacija treba smatrati zločinom i nastavkom genocida.
Lijepo je što je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti u Sarajevu priredio javni skup – okrugli sto – u povodu 27. januara Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, kojim se Svijet podsjeća na šest miliona Jevreja ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Ovom tragičnom broju treba dodati i milione silom raseljenih i preseljenih Jevreja, što je također zločin. Jednako tako genocid nad Bošnjacima ne treba ograničavati samo na broj ubijenih, već tom sintagmom vrijedi obuhvatiti i broj raseljenih, na različite načine uništenih pojedinaca i porodica, ali i odrođenih i pokrštenih Bošnjaka.
Genocid u prezentu
Nismo sigurni da li je forma „okruglog stola o holokaustu“ primjerena jednom komemorativnom sadržaju, jer se o samom holokaustu nema šta raspravljati. Holokaust se ima prihvatiti i poštovati. No, moglo bi se naučno i istraživački raspravljati, recimo, o medijskim oblicima satanizacije i ismijavanja Jevreja u Hitlerovoj Njemačkoj 30-tih godina, pa to uporediti sa istovjetnim oblicima javnog vrijeđanja Bošnjaka, prije genocida i poslije genocida. Istraživački je takođe inspirativno tu sliku iz 30-tih uporediti sa aktuelnim medijskim oblicima islamofobije, naročito u Danskoj i Nizozemskoj. Crnačko iskustvo u Americi takođe bi moglo biti od koristi za uokvirenje jedne teme koja se tiče svih ugnjetavanih naroda, a to je njihovo karikiranje i nipodaštavanje od strane jačih.
Svrha učenja na holokaustu je odgajanje antifašističkih čula, da preduprijedimo ponavljanje zla, bilo kome, a to podrazumijeva upoznavanje sa mehanizmom holokausta, čiji se ugnjetavački profil može uočiti u svakoj naciji koja svoju snagu kukavički potvrđuje na tlačenju slabijih. Mogla je ovo biti jedna fina tema okruglog stola, u povodu 27. januara, gdje bi se praktično pokazalo kako učimo na holokaustu i kako kritički uočavamo aktuelne oblike nipodaštavanja, kakve su prolazili i Jevreji. Za realizaciju takve sadržajnosti treba veoma malo: biti intelektualac, ali slobodan.
U Institutu za istraživanje zločina u Sarajevu nemaju takav software, pa se ne bave zločinom u prezentu. Oni se bave statistikom. A ako je već tako, onda ne bi trebali praviti okrugle stolove. Nek’ prave komemoracije! Forma okruglog stola podrazumijeva raspravu, a u Sarajevu, 27. januara, nije bilo nikakve rasprave, jer su dominirale fraze.
Teze kako je „holokaust lekcija“, negirane su istog časa, samim tim što niko od prisutnih nije primjerom pokazao kako se iz holokausta uči. Pa nije holokaust počeo sa „kristalnom noći“! Ubijanju šest miliona Jevreja prethodila je medijska priprema, u kojoj su Njemci ubjeđivani da su nadljudi a Jevreji pod(li)ljudi. Ovdje se već decenijama Srbi i Hrvati ubjeđuju kako su Bošnjaci kukolj u balkanskom žitu, vrijedan prezira, ismijavanja i ubijanja. Posljednjih godinu-dvije ovi genocidni oblici dobili su institucionalnu formu, jer se putem obrazovnog sistema negira genocid nad Bošnjacima, jer se putem radio-tv sistema Bošnjaci ismijavaju kao degenerici i manijaci, jer se kroz bezbroj primjera izopćava svaki Bošnjak/inja što vanjštinom svjedoči da je musliman/ka… Nema kraja ilustracijama o nastavku genocida nad Bošnjacima, kroz svakovrsno prikrivanje zločina, kroz navikavanje žrtve na rezultate zločina, napose, kroz ismijavanje i vrijeđanje žrtve i njene ranjene preostalosti.
Na okruglom stolu u Sarajevu niko nije ni zucnuo o ovom genocidu u prezentu, ali su se gađali istinom bez konkretnog pokrića – da iz holokausta treba učiti. Direktor Instituta Smail Čekić čak je izgovorio: „Danas više nego ikad, kad zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava postoje u svijetu, potrebno je formirati i jačati historijsku svijet o Aušvicu i Sobiboru, Jasenovcu…“ Tačno. Ali, što ne spomenuste Palestinu, doktore Čekiću!? Ili, Abu Graib, kao Jasenovac 21. stoljeća!? A ako Vam je Palestina daleko, ili ako se plašite Jakoba Fincija, mogli ste pomenuti obilje aktuelnih zločina koji su Vam pred nosom. Recimo, organizirano pokrštavanje Bošnjaka.
Lično od Isusa Hrista
Moguće je pronaći mnoštvo znakova koji upućuju da su Bošnjaci bili više narod, i više muslimani, prije stotinu i više godina, nego što su to danas. Kada bismo samo analizirali kako su Bošnjaci i njihovi prvaci krajem 19. stoljeća reagirali na akcije kršćanskih misionara pokrstitelja, a naspram današnje šutnje koja prati pokrstiteljske akcije – uočili bismo ovu hipotezu po kojoj su bošnjački pradjedovi bolji od bošnjačkih praunuka. Ne znači li to da su pokrstitelji dobrim dijelom obavili zadatak, jer između umrtvljenih muslimanskih refleksa i prelaska na kršćanstvo – sitan je korak? Napose, svejedno je kada će se odigrati taj posljednji čin, ako danas imamo mnoge preoblikovane Bošnjake, koji svoju vjeru smatraju svojoj nesrećom i uzrokom svih belaja. Iskreno, nisu oni daleko od istine, ali, nije problem u islamu, već u kršćanskom okruženju koje nema snage da tolerira različitost. Danas su mnogi akademski građani uposleni kod ratnih profitera i nabildanih kretena, pa bi po tom obrascu trebalo i da se Bošnjaci uposle kao kršćani, kod nabildanog i agresivnog Zapada, kako bi prehranili djecu i okončali život u konvertitskom poniženju. Takvome se ishodu odupire fundament dostojanstva, moje pravo da živim svoje rođenje.
Postoje brojni historiografski nalazi da su Bošnjaci, prije 120 godina, složno i ljutito reagirali na kršćanske misionare, koju su u Bosnu nahrupili sa austrougarskom okupacijom. Čak je, kako piše Mustafa Imamović, „autonomna borba Bošnjaka počela protesnom skupštinom mostarskih građana 5. maja 1899. povodom vijesti da su dva dana ranije neki katolici ugrabili Fatu Omanović, maloljetnu kćerku težaka Osmana Omanovića i odveli je u nepoznatom pravcu“. Bošnjaci su se zaintačili da pronađu i spasu Fatu Omanović pa su čak oformili odbor od 12 uglednih članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je prvo okružnom načelniku baronu Banku, a potom i Zemaljskoj vladi, podnio protesni zahtjev da se djevojčica vrati roditeljima. Oni pišu da se „dolaskom okupacije ušunjao veliki broj misionara (…) te su odmah počeli raditi na širenju svoga kršćanstva. (…) Molimo da se (…) krivci strogo kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane“.
Bogzna koliko je mladih Bošnjaka posljednih godina oteto od vjere, a da se nikad ni oko jedne Fate, a kamo li oko hiljade naših Fata, nije skupila delegacija uglednih Bošnjaka da protestiraju, recimo, kod Visokog predstavnika. Djeluje nam nevjerovatno da danas nekih 12 uglednih Bošnjaka traži krivično gonjenje kršćanskih misionarskih organizacija, kao što je to traženo prije 108 godina. Njihovo rovarenje prihvatamo kao blagodati demokratije, jer je za nas svaki halugar koji kaže: Xendži-mehndži-čwajs – prosvjetitelj i vodič u Evropu; to nam je kompleksaško ubjeđenje proizišlo iz nataložene malograđanske nesvijesti. Da je bošnjačka politika bila više intelektualna, a manje švercerska, da je osjećala potrebu da roditeljski vodi, a ne da dopljačkava opljačkani i poniženi narod – znali bismo svoju vrijednost i imali samopouzdanje.
Agresija na vjeru u Bošnjaka ne samo da je sazrela za proteste, već i za istraživačku obradu, sa podacima o broju i karakteru tih misionarskih organizacija i sa pretpostavkom o broju žrtava. Vrijedilo bi tome dodati i organizirano dejtonsko preseljavanje Bošnjaka u prekookeanske zemlje. Smail Čekić i njegov Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti mogli bi organizirati okrugli sto na tu temu, a da Jakob Finci, kao rasni humanista, bude uvodničar. Vraga!
Bošnjačka politika nikad, ni jednom riječju, nije tretirala ovaj problem. Za razliku od tupavih bošnjačkih političara, jedino se u nekoliko navrata oglašavao reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić: “Posebno skrećemo pažnju da neke humanitarne organizacije koje dolaze u Bosnu i Hercegovinu u svome programu imaju i pokrštavanje Bošnjaka muslimana.“ Tu ti tamo, s vremena na vrijeme, na bošnjačkim webovima i u preostaloj štampi pojavio bi se poneki tekst na ovu temu, i tu bi se priča završila. Šta vrijedi podatak da trenutno u jednom „franjevačkom samostanu preko sto kandidata, mahom muslimana, pohađa kurs iz vjeronauka koji traje nekih tri mjeseca“, a da se „nakon kraćeg upoznavanja i razgovora krštenice dobijaju za dva do tri dana“ – kad na ovo nema ko reagirati i tome se organizirano, u pravu zaštite svoga identiteta, suprotstaviti?! Možemo mi svaki broj pisati o misionarskim organizacijama, kakva je tzv. „Svaki student“, o paketićima za povratničku bošnjačku djecu koje je „poslao lično Isus Hrist“, ali to nema nikakva efekta.
Vrijeme iščeznuća
Mrtvilo u Bošnjaka upućuje nas na tegobnu pomisao da su kršćanski misionari obavili posao. Za razliku od Bošnjaka koji stvarnost vide dok ima baklave na stolu, ovi po Evropi sade orahe za stoljeća unaprijed.
Pogledajmo šta je 1890. u jednom pismu zapisao zemaljski poglavar Appel: „Sigurno će jednom doći do preokreta u shvatanju Muslimana, a doći će vrijeme kada pokrštavanje neće biti susretano s takvim otporom; međutim, to vrijeme je, svakako, danas još daleko i na to bi se moglo pomišljati tek kad (…) iščezne sjećanje na tursku vladavinu.“
E, pa stigli smo u to daleko vrijeme iščeznuća! Na sceni imamo iste snage koje su pod komandom prvog sarajevskog nadbiskupa Josipa Štadlera (1882) zajmile zaskakati bošnjačke zbunjene i izgubljene njive. Za razliku od onih vremena, u kojima bošnjački prvaci nisu dali na svoje, danas imamo apsolutni profiterski kukavičluk, gnjecavi jad od karaktera, morala, intelekta; niko u Bošnjaka neće da se zamjeri dejtonskim srpsko-hrvatskim šefovima koji nam podvaljuju znak jednakosti između demokratije i odrođenosti od bošnjaštva i islama.
Nad ovim tekstom lebdi pitanje slobode da se vjeruje ili ne vjeruje u šta se hoće i neće. Naravno, sve su to individualna ljudska prava. Ali, stoljetni projekat pokrštavanja Bošnjaka nije individualna misija nekog kršćanina, već strategija moćnih svjetskih organizacija. Otud ne možemo slučajeve prozelitizma tumačiti u individualnoj formi, jer im je cilj strateški i masovni. Taj cilj se naslanja na genocidni projekat uništavanja bošnjačkog naroda, pa aktivnosti kršćanskih misionarskih organizacija treba smatrati zločinom i nastavkom genocida.
Islam je kičma bošnjačkog identiteta: bez islama nema Bošnjaka, bez Bošnjaka nema Bosne. Što reče Džemo Latić – „vrag je odnio šalu, naša je glava u torbi“. Stoga bi te kršćanske hašišare trebalo tretirati kao sljedbenike Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Broj 213, 1. II 2008.