U povjerljivoj Informaciji FOSS-a, od 25. II 2003., SDA se dovodi u vezu sa tzv. islamskim terorizmom, te se nude proizvoljni, ničim utemeljeni dokazi o uvezanosti Alije Izetbegovića i još nekih članova SDA sa Al-Kaidom i Osamom Bin Ladenom. Dakako, ni u ovom dokumentu, kao ni kroz montirani proces Pogorelica, niti općenito u bilo kojoj varijanti povezivanja Bošnjaka sa tzv. islamskim terorizmom – niko ne navodi ni jedan konkretan teroristički čin.
Američki rat protiv tzv. islamskog terorizma na silu će biti uguran u našu zemlju. Kad svjetske tv mreže počnu izvještavati o obračunu sa Bosanskim Muslimanima, članovima Al Kaide, tada će bošnjačka kičma Bosne biti slomljena, pa će se kao jedini ishod iz izrežirane krize nametnuti podjela BiH na srpsku i hrvatsku provinciju. Trenutno traje intenzivna montaža izmišljenih dokaza u uvezanosti SDA, Alije Izetbegovića i bosanskih patriota sa Osamom Bin Ladenom. Povjerljiva Informacija Federalne obavještajno-sigurnosne službe (FOSS), od 25. februara 2003. godine, upućena IPTF-u i nekim ambasadama zapadnih zemalja, dokazuje da se privodi kraju velika operacija za propagandno sataniziranje bošnjačkog naroda. Činjenica da je ova Informacija namijenjena i proslijeđena nekim zapadnim ambasadama kazuje da se FOSS oteo kontroli državnih organa, i da svojim šefovima smatra osobe poput američkog ambasadora Cliforda Bonda.
Perfidna laž
FOSS već više od mjesec dana ignorira zahtjev nadležne komisije Federalnog parlamenta da dostavi podatke o slučaju smijenjenih službenika, a istovremeno ovakvu povjerljivu informaciju šalje stranim vladama, umjesto Vladi i organima Parlamenta pod čijom kontrolom, navodno, djeluje. Države čija tajna služba polaže račune stranim vladama, a ne svojoj vladi, nemaju ni suverenitet, ni državnost. Ponašanje FOSS-a, kojim i danas rukovodi smijenjeni Munir Alibabić, svjedoči da državna obavještajna služba uopće ne misli priznati promjenu vlasti, što je drskost koja kazuje da otuđeni FOSS ima debelu zaleđinu u ambasadama nekih zapadnih zemalja, koje na ovaj način ne priznaju izbornu volju, ali i legalno izabranu vlast. O tome svjedoči i negiranje volje zvanične vlasti da se za direktora FOSS-a imenuje Sead Kikić. Ako legalna vlast ne može iskoristiti svoje legitimno pravo da za direktora najbitnije državne službe, koja odslikava suverenitet, imenuje koga ona hoće, onda to više nije vlast, već privid vlasti. Vlast ima onaj ko drži obavještajnu službu! Trenutno, do daljnjeg, na vlasti su Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić, jer FOSS nesmetano nastavlja kriminalne operacije s ciljem destabilizacije BiH, sataniziranja Bošnjaka i stvaranja haosa koji bi bio pogodan za svrgavanje SDA s vlasti, putem zabrane SDA, prijevremenih izbora, ili na neki treći način. FOSS koji danas djeluje bez kontrole legalnih organa vlasti, samim tim što tu vlast na različite načine negira, ima dimenziju vojne pučističke hunte, kriminalne organizacije, mafijaškog ganga, koji u ime države može počiniti svako zlo, a da toj državi ni za šta ne odgovara. Definitivno, nekim je moćnim zapadnim silama potreban i takav FOSS i ovakva razvlaštena vlast.
Otud je logično što se FOSS u svome Izvještaju zapadnim vladama potrudio da SDA dovede u vezu sa islamskim ekstremizmom i terorizmom. Isto su, prisjetimo se, u pripremama i u toku genocidne agresije činili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Franjo Tuđman, Mate Boban i dr. tvrdeći da se obračunavaju sa islamski fundamentalistima. Njihova perfidna laž bila je ključna brana svjetskoj zajednici da zaustavi troipogodišnji pokolj Bosanskih Muslimana pred tv kamerama. Današnja propagandna priprema je ojačana 11. septembrom i američkim ratom protiv tzv. islamskog terorizma, što znači da su bošnjačke pozicije stravično nepovoljnije, u odnosu na pozicije četničkih i ustaških terorista, koji nestrpljivo čekaju da dovrše nedoklani krvavi pir.
Pritisak za redefiniciju Dejtona
Namjera uništenja Bosne i Bošnjaka može se odvijati po dva scenarija: prvi je pokušaj da se bošnjačka kičma Bosne, optuživanjem za veze sa Al Kaidom, stavi u potpunu defanzivu, u panično stanje mirovanja, kako niko ne bi odreagirao na već skrojeni plan pripajanja Republike Srpske Srbiji; druga je mogućnost da se, u slučaju bošnjačkog protivljenja uništenju Bosne započne, odnosno nastavi agresija obustavljena 1995. godine, čiji bi ciljevi ostali isti: ubijanjem i iznurivanjem prisiliti Bošnjake da predaju bosansku državnost. Ovaj put, na talasu svjetske antiislamske histerije, u okruženju koje vapi da dobije vizu za svoju krvoločnost – Bošnjaci ne bi imali nikakve šanse. Ne bi mogli očekivati više ni političku, finansijsku i vojnu pomoć islamskog svijeta, jer su mnogi prijatelji umjesto zahvalnosti i poštovanja dobili izgon. Ne bi mogli očekivati ni pomoć od sebe samih, jer se dogodilo toliko što stvarnih što izrežiranih izdaja patriotizma da bi planina naroda gledala kako da pobjegne iz Bosne, i od Bosne. Napose, ljudi bježe u iseljeništvo i bez rata, uz pomoć organizacija, potpomognutih zapadnim vladama, koje postdejtonskim raseljavanjem Bošnjaka realiziraju prećutni nastavak genocida. U srbijanskoj javnosti je ustupanje suvereniteta Kosovu, u zamjenu za pripajanje RS Srbiji već uobličena ambicija, više puta ponavljana i od najviših državnih funkcionera, što znači da moćna svesrpska diplomatska mreža odveć lobira za takav rasplet svana podgrijavane tzv. dejtonske krize. Erupcija terorističkih napada na bošnjačke povratnike i obnovljene džamije u RS, kao i friška eskalacija misterioznih eksplozija u Mostaru, govori o punoj koordiniranosti s&h hegemonističkog faktora, s namjerom dokazivanja da je nužna redefinicija Dejtonskog sporazuma. Ta redefinicija, dakako, ne bi išla ka poništavanju rezultata genocida u ustavnom biću BiH, što je godinama jedina kočnica normalizaciji bh. prilika, već bi išla ka konačnoj legalizaciji sveg zla koje je počinjeno s&h genocidnim osvajačkim ratovima.
Dejtonski sporazum je, po svojoj prirodi, privremeno rješenje, jer ne garantira samoodrživost bh. države; postoje samo dva smijera dejtonskog klatna: ili će Bosna krenuti ka Bosni, ili ka Srbiji i Hrvatskoj. Budući da bh. patriotske snage dosad nisu prižile značajniji otpor dejtonskoj nedorečenosti, tražeći povratak BiH u svoje prirodno stanje, za koje je 1992. glasalo 64 odsto bh. građana, a da su za to vrijeme Beograd i Zagreb nastavili raditi na ciljevima zacrtanim u Karađorđevu, logično je što danas imamo situaciju da se pod redefinicijom Dejtona podrazumijeva – kraj Bosne. U montaži ovog uvjerenja apsolutno je nebitno što je to pogoršanje bezbjednosne situacije stvar organiziranog državnog terorizma Srbije i Hrvatske; niko se ne bavi uzrocima, motivima, krajnjim ciljevima, već samo posljedicama, finalnim proizvodom, koji treba da posvjedoči da je bosanska državnost uzrok stalnih napetosti, te da je treba i poslije dejtonske redefinicije konačno redefinirati. Sa eskalacijom terorizma u BiH nemaju ništa ni bh. Srbi i hb. Hrvati, jer u njihovo ime, kao i dosad, odlučuju Beograd i Zagreb; oni se tome, dakako, ne protive, jer je deset nacističkih godina u njima stvorilo uvjerenje da im je toplije uz susjedne metropole, nego uz Sarajevo. Bošnjaci pogotovo nemaju blage veze sa zaoštravanjem bezbjednosne situacije, oni su tek puke žrtve koje očekuju da konačno njihovi politički predstavnici kažu koju riječ.
Smrtonosna letargija
Tek nedavno, u intervjuu beogradskom NIN-u, predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić konačno je odrezao ispravnu misao u vezi s pitanjem o mogućnosti pripajanja RS Srbiji. Tihić je rekao da bi to – izazvalo rat. S Tihićem se možemo ili ne moramo slagati u pogledu mogućnosti da se takav rat povede, u slučaju da neko proglasi otcjepljenje RS, ali je činjenica da bi ulazak u rat za odbranu bh. suvereniteta bio jedini ispravan odgovor na ovakvu mogućnost. No, jedan Tihićev intervju preko Drine, i jedna valjana misao, ni u kojem slučaju nisu adekvatan odgovor naspram moćne, osmišljene, do u tančine isprogramirane strateške operacije za uništenje Bosne i Bošnjaka.
Vlade nekih zapadnih zemalja, u koordinaciji sa Beogradom i Zagrebom, i svojim polugama u BiH, koje su instalirali Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić, temeljito sprovode strategiju satanizacije Bošnjaka, s ciljem njihovog političkog paraliziranja, kako bi se što jeftinije došlo do konačnog rješenja za BiH, zacrtanog još u Karađorđevu, a zakalemljenog u martu 1994. Vašingtonskim sporazumom, kada smo po prvi put čuli da će BiH biti podijeljena popola. Nevjerovatna je ta smrtonosna količina letargije koja vlada u bošnjačkom intelektualnom establišmentu, poglavito u SDA, čiji se politički umovi ponašaju kao da se sve ovo događa nekome drugom, i kao da oni sami nisu isključivo pozvani da na klevetu odgovore istinom. Očito se radi o hroničnoj bolesti bošnjačke politike, u kojoj su interesi pojedinca do daljnjeg ubogo ostali iznad interesa kolektiviteta. Burne reakcije javnosti, prije svega izvanstranačke javnosti, na opasne procese satanizacije Bošnjaka, otkrile su letargičnost bošnjačke politike, a nadasve SDA. Ispostavilo se da grupa književnika, grupa sevdalija, ili grupa univerzitetskih profesora, čiji posao nije da se bave strateškim promišljanjem političke stvarnosti, imaju više sluha i invencije nego sama SDA, u kojoj sjede osobe koje jako dobro žive na račun svog navodnog bavljenja politikom. Ma koji od navedenih protesta ima više pronicljivosti u pogledu krajnjih namjera projekta satanizacije Bošnjaka, nego što je to SDA izrekla u svim dosadašnjim, mlakim, gnjecavim, saburli obraćanjima javnosti.
Kao kajmak u fildžanu
Proces koji nas okružuje je toliko opasan da ga treba akceptirati kao ratnu prijetnju, samim tim što prijeti uništenjem Bosne, koja se, dakako, ne može uništiti bez političkog ili vojnog uništenja Bošnjaka. Umjesto da SDA razumije peticije i upozorenja koja su potpisali ugledni i pametni ljudi, umjesto da otvori front za odbranu istine o Bosni i Bošnjacima, i da u taj front mobilizira nešto više od svog stranačkog mindera, SDA se razvlači k’o kajmak po kahvi u fildžanu. Ni deseci napisa o krajnjem satanizatorskom cilju montiranog procesa Pogorelica, ni burne reakcije izvanstranačke javnosti, nisu bile dovoljne da SDA trgnu iz letargije, i upute na aktivan, kontinuiran i nepokolebljiv odbrambeni stav prema zahuktavanju agresije na Bosnu i Bošnjake.
Budući da se svaka agresivnost hrani količinom i kvalitetom prepuštenosti onoga ko je napadnut (bošnjačka tragedija nudi mnoštvo takvih primjera; npr. faktor predavanja oružja četnicima), dogodilo se da SDA, kao politička organizacija, dođe na tapet borbe protiv tzv. islamskog terorizma. Jednako kao što se Tuzla, Zenica, Sarajevo, s početka agresije, nisu branili u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, tako se ni SDA nije branila kada je trebalo odlučnije braniti osumnjičene u montiranom procesu Pogorelica, odnosno, braniti Bosnu i Bošnjake pred strategijom satanizacije. Pošto je SDA ovu agresiju upustila do svojih vrata, logično je što se dogodilo da danas, kao posljednji momenat u osvajanju terena Lagumdžijinih i Munjinih agenata, imamo optuživanje SDA za tzv. islamski terorizam. SDA će počiniti grešku ako, nakon upoznavanja sa dokumentima koje u ovom tekstu ekskluzivno objavljujemo, počne braniti sebe, jer bi to bilo i licemjerno, i kontraproduktivno. Treba braniti Bosnu i humanističku čestitost bošnjačkog naroda, bosanskih branitelja, koji su izdržali iskušenja troipogodišnje genocidne agresije, i koji su uprkos svemu na zločin uzvratili tolerancijom i dobrotom prema svojim komšijama.
Ka likvidaciji legaliteta
U povjerljivoj Informaciji FOSS-a, od 25. II 2003., SDA se dovodi u vezu sa tzv. islamskim terorizmom, te se nude proizvoljni, ničim utemeljeni dokazi o uvezanosti Alije Izetbegovića i još nekih članova SDA sa Al Kaidom i Osamom Bin Ladenom. Dakako, ni u ovom dokumentu, kao ni kroz montirani proces Pogorelica, niti općenito u bilo kojoj varijanti povezivanja Bošnjaka sa tzv. islamskim terorizmom – niko ne navodi ni jedan konkretan teroristički čin. U pomenutoj Informaciji FOSS-a čak se tvrdi da – ne postoji nikakav dokument, dokaz ili slično koji ukazuje na postojanje ove strukture – ali se uprkos tome cijela konstrukcija bazira na floskuli koja nema značenja, a koja glasi: – Prema informacijama iz raznih izvora… Dakle, prema tim informacijama iz raznih izvora FOSS tvrdi da je SDA teroristička organizacija, samim tim što je upletena u mrežu Osame Bin Ladena. Po informacijama iz raznih izvora bi se moglo tvrditi i da je Osama Bin Laden na platnom spisku američkog Predsjednika, ili da je Munir Alibabić po narudžbi CIA-e likvidirao Nedžada Ugljena. Svukud kolaju razne informacije, ali se one ne mogu uzeti za ozbiljno bez opipljivih dokaza. Dakle, to ne znači ništa za legalistički ambijent, ali može značiti sve u ambijentu ambicije da se SDA proglasi terorističkom organizacijom.
U toku dvogodišnje vladavine SDP-Alijanse mogli smo se uvjeriti da međunarodnim faktorima i njihovim ovdašnjim plaćenicima, lažnim zagovornicima multikulturalnosti, uopće nije smetala činjenica da su samo Bošnjaci glasali za multietničku opciju, a da su bh. Srbi i hb. Hrvati opet glasali za mononacionalne stranke. Čak šta više, to je proglašeno tzv. demokratskim promjenama, iako je bilo bjelodano da su za promjene glasali samo Bošnjaci. Spremnost da se demokratijom zove samo bošnjačko glasanje za SDP, za situaciju u kojoj će Srbi i Hrvati vladati Srbima i Hrvatima, a u kojoj će Bošnjacima vladati Ljubiša Marković & comp. – ukazuje na tendenciju da srpsko bude srpsko, hrvatsko da bude hrvatsko, a bošnjačko da postane zajedničko. Jedina brana ovom konceptu je pobjeda SDA na izborima 2002., odnosno bošnjačka kolektivna odluka da se uskrati povjerenje SDP-Alijansi. Vladavina SDA, na teritoriji kojom bi trebali vladati ljubišemarkovići, brka planove s&h političkog i ekonomskog poklapanja teritorije sa bošnjačkom većinom. Otud treba razumjeti ambiciju Lagumdžijinog i Munjinog servera da i prije isteka četverogodišnjeg mandata pomaknu SDA sa vlasti.
Brojni napisi u Oslobođenju i Slobodnoj Bosni o navodnom pogoršanju bezbjednosne situacije nakon izbora imaju za cilj da prikažu kako je SDA faktor haosa, a kako je SDP-Alijansa jedini faktor stabilnosti. Istovremeno, autori paranoje ne pominju terorističke napade na bošnjačke povratnike u RS i u zapadnoj Hercegovini, koji traju sa istim intenzitetom bez obzira da li Bošnjacima vladala SDP-Alijansa ili SDA. Najočitiji primjer strateškog stvaranja haosa od strane Munjinih snaga bilo je sazivanje specijalne policije oko zgrade FTV-a, zbog studentskog saopćenja za javnost i kritikovanja emisije 60 minuta. Posljednji materijal koji je izišao iz FOSS-a svjedoči o dvije činjenice: prvo, da Ashdownova smjena Munira Alibabića nije imala nikakvog efekta, jer njegovi namještenici odrađuju posao za svog smijenjenog šefa; drugo, FOSS je potpuno uključen u ambiciju izbornog gubitnika Zlatka Lagumdžije da proizvodi haos, kako bi dokazao da jedino vladavina SDP-Alijanse garantira mir među Bošnjacima, te da može pod kontrolom držati te izmišljene islamske esktremiste. FOSS je pomenutom povjerljivom informacijom otišao korak dalje, čini se do kraja, jer nastoji sadašnju vlast, tj. SDA, povezati sa Al Kaidom i isposlovati njeno uklanjanje.
Montiranje premontiranog
FOSS se, dakle, bavi konstruiranjem navodnih dokaza da u nekadašnjem AID-u – od 1992. postoji frakcija radnika i šefova službe koja je finansijski, familijarno i na druge načine povezana sa SDA. – Ovu frakciju njeni pripadnici zovu MOS Muslimanska obavještajna služba. Prema informacijama iz raznih izvora (kojih?, ima li dokaza?, op.a.) uloge Fatiha El-Hasaneina (i dr.) su ključne u slučaju operacija tzv. MOS-a. (…) Oni su visoko rangirani u SDA i ponašali su se kao služba u službi – kaže se u Informaciji FOSS-a, te u fusnoti pojašnjava: – Fatih El Hasanein, osnivač TWRA, dugogodišnji prijatelj dr. Hasana Turabija, generalnog sekretara terorističke organizacije Muslimanska braća, za čije se veze za Osamom Bin Ladenom zna. Prema našim izvorima Hasanein je organizovao sastanak Turabija sa bivšim predsjednikom predsjedništva republike BiH (teško je povjerovati u baš toliku nepismenost autora ove informacije pa da ne znaju da se Predsjednik države, kad mu se ne spominje ime, piše velikim početnim slovom, kao i Predsjedništvo i Republika, ili se pak i na taj način, pravopisnim ponižavanjem državnih institucija RBiH, pokušavaju dodvoriti mentorima, op.a.). Ova opasna kleveta, kojom se predsjednik bh. države Alija Izetbegović dovodi u vezi sa najvećim teroristima i terorističkim organizacijama u svijetu, također je, kao i sve drugo, zasnovana na udbaškoj motodologiji rekla-kazala.
A da je i ova informacija FOSS-a usmjerena na dalje montiranje i onako premontiranog procesa Pogorelica dokazuje fusnota u kojoj se kaže: – Neke informacije (opet rekla-kazala! koje?! čije?!, op.a.) ukazuju na to da je TWRA u BiH osnovala kampove za vojnu a moguće i terorističku obuku. U tom smislu se može povezati i činjenica da je u kampu Pogorelica pronađeno nekoliko tel. brojeva ljudi iz vrha TWRA. Ti navodni pronalasci telefonskih brojeva, kao i u slučaju jednog od osumnjičenih u tzv. alžirskoj grupi, krajnja su neozbiljnost, jer ne svjedoče ni o čemu. Ovaj, kao i neke druge navodne dokaze u kampu Pogorelica, očito je, neko je poturio, ili pak izmislio. Jedini opipljiv dokaz u povodu svih izrečenih optužbi bi mogao biti samo teroristički čin. A pošto se nije dogodio ni jedan teroristički čin u režiji bh. države i organa kojima je komandovao Alija Izetbegović, svi navodni dokazi ove vrste su puko natezanje konstrukcije koja za neovisno i normalno pravosuđe ne bi smjela imati nikakvog značenja.
Morbidna dimenzija klevete
U nastavku Informacija FOSS-a objašnjava – početak radikalizacije službe bezbjednosti – te kao primjere navodi: trening terorista na Pogoreličkom kampu, likvidaciju političkih protivnika… Stop!!! S kojim pravom FOSS uzima sebi za pravo da i prije okončanja sudskog procesa tvrdi da su se na Pogoreličkom kampu obučavali – teroristi?!! Po maksimi na kojoj počiva pravna država svako je nevin dok mu se krivica ne dokaže, i samo bi sud mogao u presudi izreći takvu kvalifikaciju da su se – na Pogoreličkom kampu obučavali teroristi. Ako si obavještajna služba uzima za pravo da presuđuje, mimo suda, onda je potpuno jasna opća zloupotrijeba zakonskih ovlaštenja FOSS-a. Drugo, FOSS kaže: likvidacija političkih protivnika – kao da je Alija Izetbegović organizirao pomor opozicije, ubijajući svakog ko nije SDA. Monstruoznost ove klevete ogleda se u činjenici da na teritoriji pod kontrolom ARBiH nikada nije likvidiran ni jedan politički protivnik, ni SDA, ni SDP-a. Jednostavno, ovdje nije ubijen ni jedan, ničiji, politički oponent!
Srpstvo i kroatstvo je poplavljeno političkom krvlju, a ubistvo Zorana Đinđića je samo kap u poluparnom oceanu. Kod nas, pak, postoji neke plemeniti feler. Alija Izetbegović i SDA su i u toku agresije omogućili takve političke slobode da je u periodu 1992. – 1995., recimo u Tuzli, SDA medijski razvaljivana gore i žešće nego u sarajevskim medijima svih ovih godina. (Osobno sam u toku agresije napisao nekoliko stotina tekstova u kojima sam kritikovao SDA i Izetbegovića za derogiranje Plarforme Predsjedništva RBiH, za islamsko farbanje ARBiH, i to stilom kojima danas pišem o kvislinškoj vladavini SDP-a i Zlatka Lagumdžije; SDA me je u decembru 1992. proglasila četnikom i neprijateljem muslimanskog naroda, ali mi niko nikad nije ugrozio fizičku sigurnost, iako sam bio na čelu novine koja je u konstruktivnoj namjeri proganjala ratne greške SDA; ovo sam imao potrebu reći kao živi svjedok političke tolerancije SDA.) Istovremeno dok je SDA tolerirala i podržava politički pluralizam, uvažavajući medijske nasrtaje na sebe kao imperativ demokratije, na teritorijama pod kontrolom SDS-a i HDZ-a je vladao zloduh vojno-političke hunte; godinama poslije rata na ovim teritorijama je politički pluralizam bio mrtav, jer se politička različitost, kao u svakom boljševizmu, plaćala glavom. Već prve godine nakon rata, u septembru 1996., u gradovima u kojima je vladala SDA vijorile su se zastave Združene liste i opozicija je djelovala u punom ambijentu slobode. Pojavio se potom i DNZ Fikreta Abdića čiji portparol danas tvrdi da su Izetbegović i reis Cerić – teroristi. Još u toku rata na teritoriji pod kontrolom ARBiH su nastale brojne nevladine organizacije koje su promovirale antinacionalizam, i u suštini hranile opoziciju vladajućoj SDA; godinama poslije rata, općine pod vlašću SDS-a i HDZ-a nisu dale ni primirisati ma kakvoj ideji otvorenog civilnog društva. Izetbegoviću i SDA se može zamjeriti mnoštvo neprincipijelnosti, političkih, glupavih i kratkovidih promašaja, ali im se nikad neće moći zamjeriti da su progonili političke protivnike i gušili politički pluralizam. Naprotiv, SDA je djelima dokazala da poštuje činjenicu da je komunizam mrtav. Vjerovatno je to ponajviše zasluga samog Izetbegovića, koji nije želio da njegova vlast političkim protivnicima čini ono što je komunistička vlast učinila njemu. Sve ovo je valjalo reći da bi se razumjela istinska morbidna dimenzija klevete iz Izvještaja FOSS-a da je Izetbegovićeva vlast – likvidirala političke protivnike.
Ambasade u funkciji haosa
Dalje se kroz Izvještaj FOSS-a, udbaškom argumentacijom rekla-kazala, neki službenici AID-a, kao funkcioneri SDA, dovode u vezu sa Al Kaidom. Primjerice, kaže se da su Enam Arnout i Al Hasan Nebil kroz donacije i obavještajne podatke pomagali Al-Kaidu, a da su bili u vezi sa Nedžadom Ugljenom. Opet, drugi nekakav službenik AID-a je, navodno – bio u kontaktu sa Al Mealijem koji je blizak Osami Bin Ladenu. Itd, itd. Poruka FOSS-ovog povjerljivog izvještaja se sažima u sljedećem: SDA je u mreži Al-Kaide i Osame Bin Ladena.
Bilo bi legalistički da ambasade zapadnih zemalja koje su dobile ovaj Izvještaj, mimo organa vlasti, taj Izvještaj upute Vladi Federacije i da kažu da poštujući suverenitet ove zemlje, i legalne institucije, ne mogu prihvatiti povjerljivi Izvještaj koji im se upućuje bez znanja Vlade, te da od Vlade traže objašnjenje – zašto FOSS, kao služba Vlade, djeluje samostalno, u maniru pučističke hunte. Tada bi im federalna vlast mogla odgovoriti da neki zapadni ambasadori priječe mogućnost dovođenja FOSS-a pod kontrolu vlasti, i da su ti ambasadori isključivi krivci za destabilizaciju sigurnosnog stanja u BiH, čim podržavaju anarhističko i antidržavno djelovanje Federalne obavještajne službe. No, stvari stoje malo drukčije!
Upravo su neke od ambasada kojima je upućen Izvještaj osnovni generatori hajdučije FOSS-a, destrukcije suvereniteta i delegitimizacije legalnih organa vlasti. Oni kojima je upućen ovaj Izvještaj zapravo i podržavaju FOSS u nastojanju da ne prizna izbornu volju birača i vlast SDA. Napose, to se vidi iz posljednje rečenice ovog Izvještaja, koja nedvojbeno ima stranačku, ideološku poruku. Ta rečenica glasi: Budući FOSS neće biti zasigurno mjesto za ideologizirane individualce zakopane i indoktirinirane sa raznim vrstama ekstremnog treninga, a bit će mjesto za one koji neće biti podložni centrima moći. Prije nego iskomentiramo ovu budalaštinu, treba se osvrnuti na logičku nepismenost autora Izvještaja. Oni ideologizirane pojedince nazivaju individualcima, što je inkompatibilno, jer individualizam ne podliježe ideologizaciji.
A sada, glavno. Kakav budući FOSS? Nije valjda da neko u FOSS-u planira budućnost FOSS-a, sporeći pravo legalnoj vlasti da rukovodi strategijom budućnosti obavještajne službe? Dalje, otkud pravo FOSS-u da donosi sudove o ideologizaciji i indoktrinaciji, kad FOSS nije organ partije, već organ vlasti. Doduše, u vrijeme komunizma, KPJ i UDBA su bili jedno te isto, pa će biti da je po srijedi naslijeđe prošlosti. Dalje, otkud pravo FOSS-u da tvrdi kako neće biti podložan centrima moći? Ne znači li to da FOSS upravo promovira svoju pučističku, gusarsku misiju, u kojoj nikakvom centru moći neće biti odgovoran? Jedini centar moći kome FOSS mora biti odgovoran, po ustavu i zakonu, jeste legalna vlast, ali FOSS, činjenično, negira tu mogućnost odgovornosti. Zapravo, ovom posljednjom rečenicom FOSS promovira svoje protuustavno i protuzakonito djelovanje, za potrebe jedne opozicione i demokratskim putem svrgnute partije, čiji razvlašteni lider postaje ključni faktor destabilizacije pravnog i ustavnog poretka. Zadatak FOSS-a bi bio da prikupi dokaze o sudelovanju Zlatka Lagumdžije i Munira Alibabića u rušenju ustavnog poretka, umjesto što negiranjem podređenosti organima vlasti i sam sudjeluje u protuustavnim i protuzakonitim aktivnostima. Suverena bi država zbog ovakvih oblika ponašanja svoje najbitnije službe proglasila vanredno stanje, jer organizirana i nelegalna grupacija faktički radi na rušenju ustavnog poretka i ugrožavanju sigurnosti i države i građana. Fabriciranje laži o SDA kao o terorističkoj organizaciji iz mreže Al-Kaide je ništa drugo do zazivanje svrgavanja legalne vlasti i prizivanja rata protiv Bosne i Bošnjaka.
Pritisci kožnih mantila
Montirani proces Pogorelica je centrište ove operacije. Optuživanje SDA za veze sa Al Kaidom je samo stepenica više u monstruoznim konstrukcijama, čime se treba opravdati i (ne)uračinjivi postupak Vrhovnog suda da za vještaka pozove samozvanog eksperta za Al Kaidu Rohana Gunaratnu. Dosad se pozivanje Gunaratne nije imalo čime pravdati, jer ovaj trgovac islamofobijom nije vještak ni na jednom sudu, nije nikakav stučnjak za pitanja terorizma, već je samoproglašeni ekspert za Al-Kaidu koji po svijetu zarađuje pare proizvodeći strah od tzv. islamskih terorista. Kao i svakom orvelovskom ratu, i ovom je američkom potreban unutarnji strah, kao gorivo za rat, tako da Gunaratna ima pune ruke posla. Kao plaćenik Britanske obavještajne službe, Gunaratna je poslat Vrhovnom sudu da za 200.000 dolara Pogorelicu proglasi terorističkim kampom. No, ostalo je pitanje: Šta ima szv. ekspert za Al-Kaidu tražiti na Pogorelici? Evo, sad ima, jer je FOSS iskonstuirao laž da su Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, SDA i brojni bosanski branitelji uvezani sa Al-Kaidom.
Istovremeno se nastavlja policijska misija magazina 60 minuta. U posljednjem izdanju sačinjen je prilog o Pogorelici, gdje je objavljeno svjedočenje Davida Hunta (vidi Ljiljan br. 527), te najavljeno prebacivanje slučaja sa Vrhovnog suda Federacije na državni Sud BiH. Huntovom svjedočenju ćemo se zavratiti u jednom od narednih nastavaka, jer se taj iskaz može smatrati totalnom glupošću, budući da je krcat logičkim šupljinama. No, dovoljno je i pitanje: A zašto je Hunt sedam godina skrivao činjenicu koju danas obznanjuje da se na Pogorelici, navodno, planirao napad na Američku ambasadu, odnosno, zašto je uopće prešutan jedan tako opasan teroristički kamp? Odgovor je jednostavan: Nije se još bio dogodio 11. septembar.
Ono što vrijedi danas navesti kao zamjenu teza izrečenu u magazinu 60 minuta, ali i od strane predsjednika VSFBiH jeste tvrdnja da – dio javnosti vrši pritisak na Vrhovni sud. Upravo je suprotno. Policijsko-medijska struktura Lagumdžije i Alibabića prijetnjom da će slučaj prebaciti na Sud BiH vrši direktan pritisak na Vrhovni sud FBiH, budući da su se na ovom sudu, prema pouzdanim informacijama, stvari izmakle kontroli, jer sudije više ne žele trpiti stalne, višemjesečne obilaske i prijetnje FOSS-ovih agenata policijske države. Kao problem se ispostavlja javni i demokratski stav pisaca, univerzitetskih profesora, umjetnika sevdaha, studenata, a ne govori se o tim stalnim pritiscima kožnih mantila, o kojima već bruji sarajevski pravni esnaf. Napose, ostavka sutkinje Jasminke Putice, i pogoršano zdravstveno stanje sadašnje sutkinje Marine Perišić, valjda imaju svoje razloge. Očito je da predsjednik Vrhovnog suda smatra normalnim to policijsko opsjedanje sudija, jer se na to sviklo u komunističkom režimu, dok je svaki demokratski oblik progovora o ideološkoj ovisnosti pravosuđa a priori – pritisak. Kao što smo ranije rekli, sigurno je da niko ne bi pomišljao da govori o procesu Pogorelica da do te mjere nije očita upetljanost pravosuđa u obrasce totalitarne države. To je činjenica koja, kao obične građane, zabrinjava sve one koji su javno reagirali. Riječ je o demokratskom zalaganju za neovisnost i objektivnost pravosuđa i takvi se stavovi javnosti samo u komunističkom ambijentu mogu smatrati štetnim.
Na kraju valja reći da je konfrontacija FOSS-a i pravosuđa sa demokratijom i zakonima ove zemlje otišla toliko daleko da prijeti anarhijom. Nesporno je da Lagumdžija i Munja priželjkuju talase protesta, kako bi to prikazali kao anarhiju koju generira SDA. Međutim, anarhija i podrivanje ustavnog poretka upravo potiče od struktura bivše vlasti, koje podržavaju neke zapadne ambasade. Ovakve sulude Informacije, kakva je 25. II izišla iz FOSS-a, imaju za cilj buđenje otpora koji bi bio prikazan kao buđenje tzv. islamskih terorista. Stoga treba biti maksimalno oprezan u osmišljavanju svakog koraka. Nedopustivo je dopustiti dalje mafijaško haranje policijske države, kao što je nedopustivo ma kakvo reagiranje po ovom pitanje koje u naslovu ne bi nosilo znakovlje legaliteta, demokratije, državnosti, multikulturalnosti. U svakom narednom koraku treba objašnjavati da su Lagumdžija i Munja jedini faktori haosa u BiH.
Rat koji je otpočet za razvlašćivanje legalnih organa vlasti – opasan je i pun zamki. Taj rat se može dobiti samo svenarodnim angažmanom svih intelektualnih potencijala, ali i definitivnom odlučnošću da se prozovu ti međunarodni dužnosnici koji podržavaju faktore anarhije i haosa. Taj rat se ne može dobiti sutra. U njega se moralo krenuti jučer.
„Ljiljan“, br. 530, 17. III 2003.