“Ljutila si se što Šefika stubište ne opere kako treba, ali, eto, sada se zavjetujemo sa sjetom na tvoj plemeniti lik da će i stubište biti čisto… “ – rečeno je u jednom posmrtnom govoru.
Jedan tuzlanski književnik je u svome testamentu zapisao: “Sahrane su za mene strašni cirkusi. Kada ja preselim, posmrtnicu ćete objaviti, ali ne i datum sahrane. Datum sahrane će biti naknadno objavljen, po obavljenoj dženazi, što znači nikad. Sahrana će biti strogo vjerska, ponavljam strogo vjerska!!! Ukoliko tako bude, zamolićemo čestitog efendiju Lugavića da vodi dženazu. Biće prisutni samo članovi porodice, i pokoji prijatelj. Nepodobne vraćati. Pošto sam slovio kao kulturni radnik, ni jedan kulturni radnik ne smije biti na dženazi. Sve to treba da se kaže, kazaće efendija Lugavić. Nemojte me ukopati u zavjetrinu, daleko. Ni jedan vijenac ni cvijet ne smijete turiti na moj mezar. Poslije možete metnuti dva starinska nišana bez ograde. Ako na mojoj dženazi bude više od dvadeset ljudi – ubiću se u mezaru! Zato vas molim da sve prođe dostojansveno i bez laži. Laži sam se zasitio za života” – kaže se između ostalog u ovom testamentu.
Možemo mi o stavovima ovog insana, stjecajem okolnosti – književnika, misliti šta god hoćemo, ali mora biti da su oni izlučeni iz nagomilanog životnog iskustva. Zapravo preuzeti (ukradeni) dio ovog testamenta sam za sebe dovoljno govori, a mi potvrdu toga možemo potražiti u nekim poznatim nam sahrandžijskim događajima. Naime, nije tako davno bilo kada se na vjerske sahrane gledalo kao na nazadne ostatke, recimo, kapitalističke prošlosti. Bog sami zna šta se sve ovom svečanom činu još imputiralo, kaneći se reći kako je održan govor, ili govori, kako je pleh-glazba, ili kako su brda raznoraznih vijenaca bolji od vjerskog običaja, kakav već stoljećima postoji. Stoga su se na sahrani i mogle događati svekolike gluposti i neukusi.
U preduzećima je, tako, uvijek bio neko zadužen za govore, koji bi po klišeu mijenjao imena i tupave fraze, pominjući familiju, djecu i druge pokojnikove oblike zaostavštine. Našao bi se neko, sindikalac ili kakav drugi važan drug, koji možda sa pokojnikom nije ni kahve popio, i istrtljao to.
Na jednoj takvoj sahrani izrečene su i sljedeće riječi: “Dragi naš N. N., dokaz koliko si pošten i čestit bio je i to što nakon smrti svoje drage N. N. nisi oženio, što si je do posljednjeg svoga trena volio svojom plemenitom dušom, a eto, eto, sada ćete zauvijek zajedno biti” – našta bi se u masi ganutih ljudi prolomili novi potoci iskrenih suza. U tom periodu, čini se, najgore su prolazile pokojne domaćice od kojih se nije imao oprostiti ko, osim dežurnog sahrano-govornika iz mjesne zajednice, ili predsjednika kućnog savjeta.
Kada je umrla jedna divna žena sa Slatine, katolkinja, predsjednik kućnog savjeta je rekao, nad otvorenom rakom: “Samo mi znamo koliko te je voljela naša zgrada. Djeca iz našeg nebodera će tvoj odlazak još godinama pamtiti neće te zaboraviti, jer samo si ti pravila tako dobre dževreke i krempite. A djeca, ta divna naša djeca, su trčala umrljana kako bi svojim roditeljima kazala kako im je dževrek, ili još bolje krempitu, dala teta N. N. Teško će nam svima biti, i nama odraslima, jer si voljela da sa svakim zastaneš, da razmijeniš mišljenje o skupoći na pijaci, o političkom životu i aktivnostima naše mjesne zajdnice i kućnog savjeta. Često si se ljutila što je prljavo stubište, što ga Šefika ne pere kako treba, ali, eto, obećavamo ti, zavjetujemo se da će sada, sa sjetom na tvoj plemeniti lik i stubište biti čisto, i sve će biti kako bi ti to željela draga naša N. N.” – otprilike je ovako rekao predsjednik kućnog savjeta jednog nebodera na Slatini.
Elem, mnogi naši dobri sugrađani su ispraćeni ovakvim ispraznim i u tužnim okolnostima satirično i gotovo posprdnim govorima. Kada je o tim stvarima odlučivao SK, ili neka druga crvena papazjanija, znalo se desiti da mnoge važne i čestite ljude svojim govorima prate njihovi najgori dušmani i neprijatelji. U tom vremenu sve je, pa i to rađeno po dekretu.
Primjerice, evo 17. aprila se navršilo jedanaest godina od smrti velikog slikara Mensura Meme Derviševića. Kada je čika Memo umro bila je inicijativa da se ukopa pored svoje kuće-ateljea na Kicelju, te da se tu napravi spomen-galerija koja će čuvati uspomenu na lik i djelo ovog velikog umjetnika. Ne samo da takva sjajna ideja nije prihvaćena, već je i ovo, o čemu govorimo u ovom tekstu, ispalo nakaradno: oproštajne govore pisali su najbolji prijatelji čika Meme, a čitali su ga kadrovici koji ovog velikog čovjeka uopšte nisu ni poznavali!!!
No, mogli bi se ovako prisjećati i čitavog niza sličnih primjera koji su na bilo koji način oskrnavili posljednji ispraćaj pokojnika.
Stoga ćemo se zapitati – koliko svako od nas u svome životu ima neku osobu kojoj bi povjerio da na njegovom posljednjem ispraaćaju održi tzv. posmrtni govor? A ako je i ima, i ako bi i taj govor bio koliko-toliko normalan – zar riječi bilo kojeg pojedinca vrijede koliko i sam život pokojnika?
Uopšte, zar se jedan ljudski život može strpati u bilo kakav govor, od stranicu, dvije ili tri? A danas smo svjedoci da se zakleti ateisti sahranjuju po vjerskim običajima. To znači da i takvi shvataju da Kur’anska ili Biblijska riječ imaju neuporedivo snažnije dostojanstvo od onoga kojeg u svom patetičnom i nedostatnom iskazu priopćava govornik. Hoćemo reći sljedeće – da ma koliko u svome životu nemali veze ni s Bogom, ni s religijom, dostojanstveniji i svečaniji ispraćaj će nam biti sa “božijim”, nego sa ljudskim riječima.
Otuda ne treba nagli porast vjerskih sahrana gledati kroz prizmu prošlosti, već kroz istinsku porebu da se od ljudi opraštamo kao sa rahmetlijama i pokojnicima.
Tuzla-list , 3. maj 1993.