Alijansa za promjene nema nikakvog preporoditeljskog projekta za BiH, jer se politički horizonti SDP-a sljepački poklapaju sa antibosanskim planovima njihovih stranih šefova
Bosansko društvo nema snagu da se suoči sa stvarnošću u kojoj brzinom dana odumiru ova zemlja i njeni ljudi. Bez tog suočenja nemoguće je govoriti o zaustavljanju procesa koji idu ka totalnom uništenju svega što smo podrazumijevali pod pojmom Bosne i Hercegovine. A suočenja nema jer je ovo društvo traumatizirano, isprepadano, i nadasve, dijelom potkupljeno od okupacionih sila koje rade za bratstvo Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.
Trauma iz koje proizilazi naša zagubljenost u vremenu i prostoru ima dva korijena. Jedan je ukopan u višestoljetno despotsko naslijeđe koje nas već genetski (andrićevski) određuje kao beskičmena, puzava i sluzava stvorenja koja samo igrom slučaja još tumaraju svojom paraplegičnom zemljom. Drugi korijen je u bliskom iskustvu bola i izdaje; naš socijalistički mir, naš olimpijski ponos, našao se u ognju realnosti, u kome smo razvaljivani i s vana i iznutra, jer smo, i da nismo, muslimani.
Robbotty rashchawrljenih guzzicca
Ova dva kraka traume čine klimavu okosnicu našeg identiteta koji nije sposoban da postavi jasne stavove u promišljanju stvarnosti. Kao prebijena mačka bježimo od svega što se kreće ovim vremenom, da nas ne dotakne, da nas ne podsjeti na bol koja traje, a koju ublažavamo žderanjem sedativnih laži i obmana. Jer da budalasto ne vjerujemo u virtualnu stvarnost, koju nam kao LSD serviraju ovdašnji kvislinzi po direktivi naših provjerenih prijatelja iz Svijeta – suočili bi se s činjenicom da agresija na BiH još uvijek traje; da rat za uništenje BiH nije gotov; da se privodi kraju razvaljivanje bosanskohercegovačkog političkog i ekonomskog potencijala, putem strateškog raseljavanja, osiromašenja i ponižavanja bošnjačkog naroda… Mi nemamo snage da se suočimo s vagonima činjenica koje dokazuju da četiri političke vojske već glabaju ono što je ostalo od multietničke ideje BiH: prva, velikosrpska, druga, velikohrvatska, treća, međunarodna, četvrta i najopasnija – kvislinška, sklepana od domaćih izdajnika koji ne prežu od sadističkih iživljavanja nad vlastitim narodom (npr. deložacije) kako bi raščavrljene zadnjice zadržali u foteljama za robote, o kojima odveć odlučuje okupatorski politbiro.
Dakako, u promišljanju ovih pitanja nikada ne smijemo zaboraviti šizofreničarsku ulogu SDA koja je, snivajući fildžan u srcu Evrope, pripremila teren za dokusurivanje Bošnjaka i BiH. O tome je mnogo govoreno.
Može li se štogod promijeniti u ovom usudskom obrascu? Dakako. U startu valja znati da ne možemo mijenjati hronične evropske bolesti, krstaške fobije i paranoje. Teško je mijenjati i hroničnu s&h opsjednutost što Cvetkovićem, što Mačekom. To su konstante koje će vazda biti usmjerene protiv nas i naše zemlje, a ispružit će se dokle mi pustimo. A mi smo po prirodi gostoljubivu ljudi. Ha.
Valja zaroviti u svoju avliju. Odatle potiču i tu skončavaju sve naše sudbinske ublehe. Eto, oćerali smo SDA u rasulo. To je dobro, jer bošnjačkom narodu, sukladno nacionalnim interesima, treba multinacionalan politički cilj, ostvariv multinacionalnom političkom opcijom. Povratak Bošnjaka bosanstvu bi, kažu, trebao magnetizirati i druga dva naroda, i osloboditi ih separatističke šizije. To je možda izvodljivo ako ta alternativa, danas oličena u Alijansi za promjene, bude imala iskrenu patriotsku, moralnu i humanističku nakanu. Ali oni nemaju nikave nakane, osim da vladaju i da sljepački blehnu u gaće OHR-u i OSCE-u. Alijansa kojom diriguje SDP time nema nikakvog preporoditeljskog projekta za BiH, jer se politički horizonti SDP-a dibidus poklapaju sa naumima njihovih stranih šefova.
Vyagra for political poslushnicks
Političkih pozorišnih predstava je mnogo. Ali, pogledajte samo kako je Alijansa sudjelovala u legitimiziranju razdruživanja koje sprovodi haški HDZ. Prvo su OHR i OSCE pred izbore izrežirali homogenizaciju hrvatskog biračkog tijela, namiještajući ugroženost Hrvata u Domu naroda. Ako je ko bio ugrožen, onda su to Bošnjaci koji nisu dobili svoje zastupnike iz tri kantona, a Hrvati su dobili iz svih. Nakon što se OSCE-ovom vijagrom HDZ digao iz mrtvih, OSCE i OHR su naložili da HDZ ne može dobiti ni komadić vlasti. Zašto se onda čuditi razdruživanju? Treba se čuditi Alijansi koja je po stranoj direktivi pristala da legitimizira ugroženost Hrvata. Isto kao što su onomad, po direktivi Žaka Klajna, SDP i SDA izglasavanjem odluke o specijalnim vezama sa Hrvatskom, legitimizirali specijalne veze RS i SRJ.
Naš problem je u nemanju kritičkog stava. Kako da ga i imamo kad je sve što je ulagano u demokratiju, civilno društvo, neovisnost medija – ostalo pod jarmom međunarodne zajednice, odnosno kvislinških struktura kojima gospodare strani protektori. Nemoguće je očekivati od tzv. neovisnih medija, koje finansiraju stranci, ali im i frekvencije jal daju jal uzimaju stranci – da kritički progovore o pojavama koje doprinose daljem razaranju države Bosne i Hercegovine, a iza kojih upravo stoje – stranci. Nemoguće je to očekivati ni od raznoraznih nevladinih organizacija, krugova i komiteta, čiji čelnici plaho dobro žive od konekcije na strane servere. Taman posla da neka od ovih organizacija kaže tračak istine o ugroženosti bosanske Bosne kroz razvaljivanje jednog od tri konstitutivna bh. naroda. Odmah bi im pipe bile zavrnute.
Ono što valja raspoznati jeste podvala koja se odumirućim bosanskim patriotima nudi putem instanci koje sebe hvalospjevno određuju bosanstvom, a u ovom času ne čine amabaš ništa za spas tog multietničkog i civilizacijskog kruga. Kao da je bosanstvo moguće bez jednakopravnosti svih bh. naroda! Ako se sistemski, terorizmom, sprečava bošnjački povratak, i podražava raseljavanje Bošnjaka, onda je ugroženo bosanstvo. Ako OHR i OSCE imaju katulfermanske kriterije za bošnjačke političare, a rođačke za ove iz SDP-alijanse ili HDZ (npr. Brajković) – onda je ugrožena demokratija.
Šta nam je činiti? Valja izoštriti kriterije spram iskrenosti onih koji nam se prikazuju kao borci za multietničku i demokratsku BiH. Prošlo je vrijeme šuplje priče.
Br. 19, 17. III 2001.