U Tuzli će se u ponedjeljak, 15. januara, kao i prethodnih nekoliko godina, obilježiti rođendan dobitnika Nobelove nagrade za mir Martina Lutera Kinga. Položit će se vijenci na njegovu bistu kod zgrade “Jupiter”, kazati par prigodnih riječi, čime će Tuzla posvjedočiti svoju odanost humanističkim principima. Bilo bi lijepo da se nekad kaže nešto više o historijatu borbe za crnačka prava, jer bi nam “naš sugrađanin” Martin Luter King postao prisniji. Ovim kratkim i prigodnim tekstom nastojimo učiniti korak više od ustaljene i škrte protokolarne forme.
Prvi Crnci su došli u Ameriku početkom 16. stoljeća. Prvi crnački protesti protiv ropstva u Americi dogodili su se 1688, a 1730. u Južnoj Karolini je organizirana prva crnačka oružana pobuna. U Americi je 1790. bilo 700.000 robova, a deset godina poslije za 200.000 više. Neki vlasnici imali su po pet hiljada robova. Polovinom 19. stoljeća u Americi je bilo četiri miliona robova! U isto vrijeme bilo je i oko pola miliona oslobođenih robova koji su, ili pronašli načine i sredstva da otkupe svoju slobodu, ili su bili sretnici koje su zahvatili propisi sjevernih država o oslobađanju robova za interese rastuće industrije. Od 1808. godine federalni zakon zabranjuje uvoz robova. Na sjeveru SAD koledž u Oberlinu (Ohajo) 1833. otvara vrata Crncima i ženama.
Na jugu SAD, pak, posve je drukčija slika, jer plantažerski interesi diktiraju vitalnost robovlasništva, koje se uz to ideološki potkrepljuje rasističkim stavovima. U tom je kontekstu zanimljiv virdžinijski profesor Tomas Dju, koji je razvio teoriju kako crni ljudi imaju zakržljalu inteligenciju.
U toku 19. stoljeća Crncima se sve više priznavala oslobođenost, ali bez ljudskih prava. Predsjednik Linkoln u jeku građanskog rata 1863. proglašava ukidanje ropstva, a na Jugu se četiri godine poslije zavodi režim vojne diktature radi zaštite Crnaca. Oni 1870. dobijaju pravo glasa, ali, oslobođeni, i bez materijalnih oslonaca, milioni ih lutaju, u očaju i beznađu; mnogi su se vratili na farme gdje su oslobođeni, i tako upali u novi oblik ropstva.
Čim su ispoljili prve spontane pretenzije na ekonomsku i socijalnu emancipaciju, Crnci izazivaju bijes bijelaca, počinju linčovanja, niču rasističke organizacije. Crnci masovno bježe na Sjever i Zapad. Na talasu ovih događaja opoziva se Zakon o građanskim pravima, te se usvaja stav da – Crnac može ući u društvo bijelih samo bjelačkom voljom. Posljednje dvije decenije 19. stoljeća bivaju posebno teške za Crnce, jer sa njihovim organiziranjem raste i otpor bijelaca. Uslijedit će pojava čitavog niza crnačkih organizacija i harizmatičnih lidera koji će predvoditi brojne pobune.
U ovom kratkom tekstu vrijedi se prisjetiti da su pojavi najistaknutijeg borca za crnačka prava M.L.Kinga prethodili događaji koji su se poglavito ticali prava crnačke djece na obrazovanje, te prava crnaca na jednakost u svakodnevnom životu. Pomenimo neke slučajeve…
Krojačica Roza Parks je 1955. otvorila novo poglavlje crnačke historije. Prvog decembra kada se autobusom vraćala kući u Montgomeriju (Alabama), u gradu čiju polovicu stanovništva čine Crnci, odbila je ustati sa sjedišta i mjesto ustupiti bijelcu. Odvedena je u policiju zbog remećenja javnog reda. Te večeri 27-godišnji M.L.King je izabran za vođu novoformiranog Montgomerijskog saveza za napredak. On poziva Crnce da bojkotiraju javni prevoz. Već iduće godine M.L.King uspijeva dobiti odluku Vrhovnog suda kojom se zabranjuju segregacije u autobusima.
U nizu važnih događaja koji su trasirali put M.L.Kinga vrijedi pomenuti onaj od 1. februara 1960. kada su četiri brucoša u Grinsborou (Sjeverna Karolina) ušli u restoran i sjeli na pultove gdje inače sjedaju bijelci. Njihova taktika se širi… Crnačkim se protestima pridružuju i bijelci.
Potom, Džejms Meredit 1962. pokušava da se upiše na Univerzitet države Misisipi, na kome dotle nije studirao ni jedan Crnac. Vlasti pokušavaju da ga spriječe, uprkos sudskom nalogu. Federalna vlada šalje savezne trupe da ga štite.
Potom, M.L.King 1963. za metu protesta uzima tvrđavu rasizma, grad Birmingem (Alabama). Dvije stotine dobrovoljaca u svečanim odijelima vedro paradiraju centrom grada i pobjedonosno odlaze u zatvor, na čelu sa Kingom. Akcija se širi i nastavlja danima. King propovijeda nenasilje, ali se nasilje nad Crncima pojačava. Naročito ogorčenje izaziva ubistvo crnačkog lidera Medgara Eversa, te, nešto kasnije, ubistvo šestero crnačke djece. U svim većim gradovima Sjevera, u stotinjak mijesta na Jugu, izbijaju demonstracije. Tada se događa historijski “marš na Vašington”, kada M.L.King predvodi 200.000 ljudi, koji se okupljaju kod Linkolnovog spomenika.
Iduće 1964. Martinu Luteru Kingu se dodjeljuje Nobelova nagrada za mir, koju on poklanja Pokretu za građanska prava. Svjetsko priznanje, ali i svjetska pozornost, M.L.Kingu daju novu snagu, tako da on pokreće još čitav niz akcija, poput one u Alabami za upisivanje Crnaca u biračke spiskove.
Trećeg aprila 1968. M.L.Kinga u Memfisu (Tenesi) ubija jedan bijeli snajperist.
Ovaj prigodničarski tekst nije mogao biti kraći, pa nije teško zamisliti koliko zanimljivog i živopisnog materijala ima o borbi M.L.Kinga i američkih Crnaca za građanska prava. Od svega toga što ima, u tuzlanskoj javnosti malo ima, te je prava šteta što se povodi, kakav je rođendan M.L.Kinga, ne iskoriste za jedan konkretan i temeljit progovor o životu i djelu jednog od najvećih svjetskih boraca za ljudska prava; tim prije što smo njegovim prisustvom, u vidu biste, počastvovani, ali i obavezani da znamo nešto više o čovjeku kojega susrećemo, često.
Bilo bi lijepo da se u nekoj od narednih godina priredi komemorativna akademija na kojoj bi nas neki funkcioner upoznao sa crnačkom pričom o M.L.Kingu. U toj priči stanuje Bosna, stanuju odvojene škole pod jednim krovom, izbjeglice i povratnici, i iz te priče bi se mnogo toga dalo naučiti. Onako kako su crni i bijeli u Americi rušili rasizam, tako bi i bh. narodi mogli rušiti svaki oblik podvojenosti. Jer i u Bošnjaka, i u Srba, i u Hrvata, i u drugih, naših, ima Ljudi koji razumiju da je – moja sloboda određena tvojom slobodom, i da u BiH, u humanističkom smislu – ne može nikome biti dobro dok je ikome loše. Zato vrijedi učiti od M.L.Kinga.
A šta bi tek naši gradski umjetnici mogli načiniti kad bi otkrili koliko je bogata, i inspirativna, poezija američkih Crnaca!? Stvarali bi poetske teatre, recitale, komponovali po njihovim stihovima, pravili hepeninge – a sve kako bismo iz tih stihova čitali i tumačili sebe.
Među desetinama crnačkih pjesnika i njihovih bluzerskih stihova, ipak ćemo se za ovu priliku, za kraj, opredijeliti za pjesmu Gvendolin Bruks koja u naslovu nosi ime Martina Lutera Kinga.
Jedan je čovjek krenuo s darovima.
Bio je pjesma u prozi.
Bio je tragična blagost.
Bio je topla svirka.
Pokuša da zaliječi žive vulkane.
Sada pepeo njegov
Čita zemljinu kuglu.
San njegov još bi da mirom dotiče
Barikade vjere i savlađivanja.
Njegova riječ još progorijeva središte Sunca,
Nad hiljadama i
Stotinama hiljada.
Riječ biješe pravda. I bi izgovorena.
I biće govorena.
I biće ostvarena.
Fatmir Alispahić