Enisa Milinović: ZA SVE
Knjigom pjesama za djecu i odrasle – odnosno «za sve», kako stoji i u naslovu – naša književnost dobija pjesmopis kakav nije imala. Iako autorica Enisa Milinović nije prvi roditelj koji u literaturi iznalazi ispovjedaonicu za svoje boli (npr. Šahbaz Osmanović & Plamenka Osmanović: «Smrt na krilima droge», pjesme, Tuzla, 2002), ona je jedini pjesnik među ranjenim roditeljima-pjesnicima koji je svoje pjesme sricao kao pomoć oboljelom djetetu. Njene pjesme su tako imale primijenjenu umjetničku funkciju, jer su njenoj kćeri Emi šarale i čarale svijet koji se u sedmoj godini života osrmtio i oturobnio. Ova memoarska, autentična dimenzija, koja svjedoči terapeutsku funkcionalnost stiha, pojačana je čežnjom roditelja da svoje djete sačuva od tragične stvarnosti i da ga magijom umjetnosti uvuče u iluziju bezbrižnosti, kakvu ima svako zdravo djetinjstvo. Upravo nas taj momenat dovodi do metafizičke granice na kojoj postojemo saučesnici grčevite roditeljske borbe, ne samo da se pobijedi bolest, već da se ta bolest – stihovima – odagna iz dječijeg pojmovnika života. Na toj granici obesmišljava se književnokritička recepcija, jer se literarno posredstvo pretače u sam život i u našu iskonsku potrebu da emotivno saučestvujemo u događajima satkanim od arhetipskih imperativa.
Enisa Milinović vjerovatno nije ni naslutila da će pišući stihove za svoju oboljelu kćer, posredno ispisati jedno od najljepših svjedočanstava majčinske ljubavi. Jer Majka nije postala pjesnik zbog književnosti, već se opsjeničila u nastojanju da svoju djevojčicu zaštiti pred skrnavljenjem njenog djetinjstva, kao prostora bezbrižnosti, igre, sreće. Majka bi se upustila i u svaki drugi vid umjetničkog izražaja, samo da nježnu svijest svoga čeda odvoji od suočenja sa ogoljenom i prijetećom realnošću.
Ovdje je Majka nalik onom izuzetnom Ocu iz italijanskog filma «Život je lijep», Ocu koji u konc-logoru za Jevreje nastoji da svome Sinu zatočeništvo i torture predstavi kao igrariju, samo kako bi njegovu svijest sačuvao od hladnog dodira oboljele realnosti. Nakon filma «Život je lijep», nigdje u umjetnosti, evo, do ove knjige Enise Milinović, ja nisam susreo taj fantastični roditeljski nerv, koji ignorira tragičnu prijetnju, jer joj se ne želi prepustiti, već sa instiktivnom brižnošću, svojom kreacijom, gradi teatar djetinjstva. U tom teatru, kao i u svakom drugom teatru, oponaša se tražena stvarnost, pa će se bolovi omekšavati stihovima poput ovog: «Kreketala mala žaba / da je stalno boli glava», a stvarnost će se kolorisati svjetovima koji bi trebali činiti svakodnevnicu jednog običnog djetinjstva, kao što su pjesme o Osmom martu, Djeda Mrazu, pozorištu, kućici u vrtiću… Ali, Enino djetinjstvo nije to obično djetinjstvo, jer je njene pjesme pisala Mama, pa se ti Djeda Mrazovi i Osmi martovi nisu u njenoj glavici pojavili «niodkuda», kao kod ostale djece. Enina Mama je uvela cenzuru stvarnosti, postala je njezin tumač, i obmanjivač, a za svoju roditeljsku misiju je izabrala jezik umjetnosti, kao najkraći i najsigurniji put da svijest svoga djeteta zaštiti od bolesti svoga djeteta.
Kao što nam je film «Grbavica» Jasmile Žbanić razotkrio složenu mrežu odnosa između majke, kćerke i postratnog društva, tako i ovdje, po prvi put u našoj književnosti, naslućujemo porodične i roditeljske drame koje se odvijaju iza nizova onih novinskih reporataža o djeci koja su oboljela od leukemije, ili drugih vrsta malignih oboljenja. Do javnosti dopre tek dio ovih tragičnih priča, sa pokojim emotivnim akcentom, dok ona dramaturška okosnica – a to je nastojanje roditelja da održe život u normali – ostaje neotkrivena. Knjiga Enise Milinović, velimo, po prvi put u nas, i to implicirano, primijenjeno, u umjetnosti ovaploćeno, donosi taj roditeljski instikt da se dijete zaštiti – u njemu samome.
Ako je moguće zamisliti najviši domet roditeljske ljubavi, onda je on upravo u tim tananim strunama sveukupne brižnosti, koja podjednako, kao svaki dio djetetovog tijela, svojom duhovnom snagom, štiti svaki dio djetetove svijesti. Jer Enisa se ne bori samo za Enino ozdravljenje, za njen fizički oporavak, ona se jednako bori da njeno poimanje života, kao ljepote, ostane nedirnuto. Jer to je, valjda, suvereno pravo svakog djetinjstva! Majka ni jedan milimetar, ni jednu sekundu fizičkog i duhovnog prostora, ne prepušta umiranju, ili skrnavljenju, i jednako bdije nad duhovnim zdravljem svoga djeteta, a što podrazumijeva da sve svoje potencijale usmjerava ka kreaciji, kako bi se ostvarila kao pjesnik djetinjstva – ne zbog poezije, već zbog djeteta. Upravo u ovoj autentičnoj okolnosti i primijenjenoj stihotvornosti leži ponajveći kvalitet ove knjige.
No, vrijedi navesti još neke osobenosti. Knjiga je memoarskog karaktera. Svaka pjesma ima svoj memoarski prolog, koji ima funkciju uvoda u čitanje. Kao i svaka memoaristika, i ova se osvrće na minule događaje i sa jednog nadvremenog pijedestala govori o teškim vremenima. Ovdje je zanimljiva ta vremenska razlika između uvoda u čitanje pjesama i samih pjesama. Imamo tri vremenska plana: pjesme koje su pisane prije bolesti, pjesme u toku bolesti, te memoarske zapise, odnosno uvode u čitanje pjesama, kao i pjesme koje su pisane poslije bolesti. Takav se, barem, dojam stiče, a dojam je mjerodavan. Uvodi u čitanje su, pretpostavlja se, pisani na kraju priče, i oni nas u memoarskim stilu uvode u pjesmu, bivaju njena nadvremena dopuna. Uvod i pjesma, dakle, čine jednu cjelinu, ali su istovremeno i različiti i uslovljeni.
Druga zanimljivost jesu te pjesme koje su nastajale prije Enine bolesti, a koje je mama Enisa pisala ne sluteći da će joj nekada zatrebati kao lijek za očuvanje djetinjstva u svome djetetu. Prethodno, mama je nastojala odgonetati svijet svoga djeteta, približiti ga sebi, te kroz taj približeni svijet biti bliža svome djetetu. U srži ove nakane je srž roditeljske ljubavi: približiti se djetetu kroz zajednički osjećaj svijeta.
Enisa Milinović je i prije Enine bolesti, i u toku Enine bolesti, i poslije Enine bolesti, ispisivala jednu te istu pjesmu, samo u različitim okolnostima, pa nam se čini da su i te pjesme različite, a zapravo se radi o jednoj, autentičnoj roditeljskoj poetici, čija je prirodna namjera – briga o djetetovoj svijesti. Onako kako će mama Enisa brinuti da bolesna Ena jede cveklu (U bolnicu više neću / Evo, obećavam / Da cveklu / Jest ću), i da u organizam unosi zdravu hranu, tako se od početka brine da se Enina svijest hrani radošću i bezbrižnošću djetinjstva. Ova poetika tek u kontekstu bolesti dobija dramatičnu dimenziju, a zapravo je jednaka cijelim tokom Enisinog mamovanja. I kad brine o zdravom djetetu, i kad brine o bolesnom djetetu, i kad danas brine da zavješta svoje i Enino iskustvo – Enisa Milinović biva jedna jaka, jedna nježna, jedna brižna, jedna najmamastija SUPERMAMA, koja zaslužuje sva mamoljublja ovog svijeta.
Zato se u ovoj recenziji i nismo imali kad književnokritički pojedinačno baviti pjesmama, jer smo bili zaokupljeni samom poetikom, i zašto ne reći – ganuti mamopisom jedne Mame nad Mamama. Enine mame.
Fatmir AlispahićBatva,
29. IX 2007.