Prva zbirka pjesama Kemala Sendića posve je neobičan događaj u našoj književnosti. Pa, neobičan i po tome što tu neobičnost u neobičnoj stvarnosti nema više ko zamijetiti. A zašto nema – baška je pitanje. Pojava novog pjesnika i nije neka novost da bismo se oko nje ibretili. Pjesnici se pojavljuju svako malo, ali tek rijetki od njih uspiju preko svoga pjesništva osvojiti jedan ili dva retka u dnevnim novinama. Većina tih novih pjesnika ostaje u obruču anonimnosti, ili pak uspijeva svoju čitateljsku publiku, logikom sadake i samilosti, osvojiti u krugovima familije, komšiluka i prijatelja. Pjesnička ambicija tako skončava u poniženju koje nad taj uzvišeni posao nameće reakcija samilosti, ignorancije, podsmijeha… Jer, u našem je društvu onaj što piše pjesme vazda bio malo – hojmigahoj. A u Srbiji, recimo, u prvim su redovima vazda sjedili pjesnici, popovi i generali. Sjetimo se kakve je društvene počasti tamo doživljavala Desanka Maksimović, ili kakve već godinama doživljavaju Matija Bećković, Dobrica Ćosić, Brana Crnčević i drugi. U nas nikada ni jedan pjesnik nije bio u prvom redu. Dakle, nisu samo pjesnici oćerani iz loža našeg društva, već, kao što se uvjeravamo, i duhovni učitelji i branitelji. Ko je ostao?
Potrebu Kemala Sendića da piše pjesme, i još da se usudi objaviti ih u zasebnoj, svojoj prvoj knjizi, iz mnogo razloga smatramo hrabrošću. Bila bi hrabrost otvoriti, recimo, tvornicu čistog zraka, jer narod ima šta disati, a i da nema, a i da može kupiti čistog zraka, opet nema para za taj luksus. Tako je i sa poezijom. Riječ je o proizvodu za koji ovo društvo smatra da mu ne treba. Proizvoditi nepotreban materijal, jeste hrabrost.
Kemal Sendić može do mile volje smatrati da je pjesnička riječ u temelju civilizacijskog bitka. Mogu to smatrati sve katedre književnosti. Mogu to i ja posvjedočiti. Ali, naspram nas je većina demokratski osviještene nesvjesti koja vjeruje da su gedore bitnije za okretanje planete, nego li stihovi. Iako su stihovi potekli iz svetih knjiga. Iako, u realitetu, Nijemci prepoznaju uticaj Getea na razvoj posljednjeg modela Pasata, jer razumijevaju da u razvoju duhovnih potencijala leži ključ za ekonomsku i svaku drugu nadmoć. Zato samoodrživi narodi mnogo pažnje posvećuju duhovnom temelju, kojeg nema bez uvažavanja i razvijanja pjesničkog osjećaja u jeziku i mišljenju. Zato u nas ovom diskursu nema ni traga u javnom prostoru. Jer, mi smo narod na proputovanju kroz historiju. Muslimani Španije su nestali poslije osam stoljeća, a mi smo u Bosni tek pet. Imamo mi kad.
Dokle bi dunjaluk stigao kada bi se mirio sa zatucanošću ili sa terorom afiniteta većine? Nidokle. Zemlju bi i dalje nosale kornjače, a mi ne bismo saznali da to živimo na jednoj lopti, poput one što je šuta Zidan. Kakva nam je korist što mislimo da hodamo po lopti, a ne po kornjači? Hodanje k’o hodanje, ali da nismo prohodali po okrugloj Zemlji, ne bismo se po njoj, ili nad njom, ni provozali. Štos je u znanju, u spremnosti društvene zajednice da poštuje misiju slova, od kojeg se, prvo, odlomio stih.
Idemo u sridu: Dokle bi stigla ova zemlja da se u njoj nije pojavio Kemal Sendić da se preko svoje poezije naruga slabostima vremena koje živimo? Ma, kaaaaakav Kemal, ma kaaaaakva poezija, ova je zemlja već stigla na zelene grane jer je vode političari, a ne pjesnici! Sic!
Da, tačno je, poezija ma koja, pa ni Kemalova, ne može promijeniti ništa, na prvi pogled. No, poezija, pogotovo ova, angažirana, kakvu piše Kemal Sendić, refleksija je stvarnosti koja čezne za promjenama. Ako je stvarnost sazrela do pjesničkog bunta, onda tu poeziju možemo čitati kao svojevrsni EKG ili kardiogram proseca koji traje i ima svoje ishodište. Mnogi su pjesnici sa svojim stihovima bivali inspiracija revolucionarnih promjena, jer su kao neki metafizički radio-prijemnici prepoznali stvarnost i njene intencije, te kondenzirali to iskustvo u stih koji je dobio svoju javnu pokretačku misiju. Sjetimo se Krleže, Majakovskog, ili plejade američkih crnačkih pjesnika koji su bili predhodnica i predvodnica borbe za ravnopravnost crnaca.
Rekosmo, Kemalova poezija ne može promijeniti ništa, ali, smatramo da je značajna za kretanje i vitalitet ove naše zemlje Bosne. U ovoj zemlji, i u njenoj stvarnosti, moć se mjeri konkretnim kantarima; moćan je onaj što može nekoga zaposliti, ili otpustiti, što može dati donaciju, kredit, jednokratnu pomoć; s druge strane, onaj koji nema ovakvu vrstu moći, nema ni značaja, jer ga niko ne zarezuje ni za suhu šljivu. Sirova, neduhovna moć, postala je ekvivalent društvenog ugleda, pa i kvocijenta inteligencije. Jer, kako bismo smatrali pametnim nekoga ko nije imao toliko pameti da postane moćan, makar u pogledu dodjeljivanja boračkih kredita?! Kemalova se poezija ne uklapa u ovakvo viđenje moći i značaja, ne samo zato što je kritički suprotstavljena slabostima današnjice, već zato što idiotizam društvene zbilje nije u stanju podnijeti duhovnost kao motor svakog mikro i makro organizma. Jednostavno rečeno, ako šarafi pripadaju mome ili tvome želucu, pripadaju i knjige utrobi današnjice. Riječ je o povraćanju.
Baš zato Kemalova je poezija važna za vitalitet naše zemlje. No, tu nailazimo na još jednu zagonetku. Kako nešto može biti važno, ako za to nešto, tako važno, niti ko zna, niti ima šansu da zna, jer tržište interesovanja diktiraju druga znanja i imanja?! Pretpostavljamo da se za Kemalovu prvi zbirku neće čuti mnogo dalje od Zavidovića. Možda bude priređena koja još promocija u kojem još gradiću, i tu se priča završava. Da li baš? Zavisi kako ko vidi domete i mogućnosti pjesništva.
Evo, upravo u ovoj se godini navršavaju četiri decenije od izlaska iz štampe Makovog Kamenog spavača i Mešinog Derviša i smrti. Na šta bi ličila ova zemlja da joj se 1966. nisu dogodile ove knjige? Možemo li razumjeti da tada ove knjige nisu imale kultni, nacionalni status, kakvog danas imaju? Danas ih računamo u temelje svoga nacionalnog identiteta, kojeg, dakle, nema bez kulture. O godinama u kojima se nije smjelo govoriti o bosanskom duhu, a u kontekstu pojave ove dvije knjige, pisao je Muhamed Filipović u svome eseju pod naslovom Bosanski duh u književnosti, šta je to, koji je objavljen 1967. godine. Želimo zapravo ukazati na pokretačku moć književnosti, kao i na činjenicu da današnja margina već sutra može postati centar. A, da bi se to zakotrljalo, šta je nužno imati? Tu dolazimo do ključnog odgovora. …Opasnog. Nevjerovatnog. Fantastičnog. Dakle, šta nam je potrebno? Potreban nam je Kemal Sendić!
Ispade sad da će Bosna propasti bez Kemalove poezije? I to poezije koju – ne zato što je Kemalova, već zato što je poezija – niko ne čita. Analogno tome, ispade da bi Bosna izišla na zelenu granu ako bi narod zajmio čitati Kemalovu poeziju. Šta ćemo sad? Kako izići iz ove logičke zavrzlame? Jednostavno…
Dokle god se čuju i najmanji otkucaji srca, i dokle god krivulja na ekranu ne zauzme ležeći stav, dotle ljekari neće tešku hastu poslati na upisivanje u knjigu umrlih. I, dokle god treperi život, u kliničkoj smrti, dotle se ta smrt može vratiti ka životu.
Gledamo Bosnu, utamnjenu, kako se topi u sjećanjima. Granice joj više zamišljamo, nego što ih vidimo. Gradove, pamtimo, i prepoznajemo kao svjetiljke, po ljudima koji u njima žive i svojim nurovima osvjetljavaju život Bosne. Omer je u Mulićima kod Visokog, Nijaz je u Gračanici, Ahmo u Tešnju, Kajan u Mostaru, i tako redom. Svaki je od njih nešto od sebe dao nama.
Unatrag godinu-dvije Zavidoviće na karti Bosne prepoznajem kao rodno mjesto nove tzv. angažirane poezije u našoj književnosti. Dok ubadam ova slova Zavidovići još uvijek nisu u sebi prepoznali takvu bitnost, da u našoj književnosti, po nečemu, budu centar; a ni naša književnost još uvijek ne zna da u nju uplovljava jedna nova pojava, a biće da nikad to neće ni saznati, jer nam se kultura, općenito, svela na jednu sarajevsku ulicu; u tom pogledu, Zavidovići su u Sibiru. Elem, dok ubadam ova slova, a vjerovatno i podugo poslije, Zavidovići se neće razumijevati kao jedno od mjesta u kojima se trenutno piše najzanimljivija poezija u BiH. Pitanje je da li će ikada iko relevantan sa književnokritičkog stanovišta uvažiti tu neobičnu pojavu, o čijoj ćemo neobičnosti progovoriti koju riječ.
No, prije nego što pređemo na ekspertizu zavidovićkog fenomena, koji je zasad ustanovljen i lokaliziran u reonu Ekonomije Mećevići, dužni smo ponuditi razmrzlamu logičke zavrzlame o uticaju poezije Kemala Sendića na bosansku stvarnost. Dakle, kako to jedna, ma koja poezija, može pomjeriti išta? Isto onako kako tračak života u umirućem tijelu može samrtni hropac pretočiti u život. Kraj je kad panj kad panj okameni, a dokle god u ma kojem krajičku njegove preostalosti teku sokovi od zemlji prema nebu, dokle god se vrpolje mladice, dotle i može izrasti život. Kemalova je poezija, u svome najkvalitetnijem, onom najosobenijem dijelu, usmjerena ka kritičkom propitivanju oboljele bosanske stvarnosti; ali i islamofobijskog trenutka ovovremene civilizacije. Znak je to da nismo svi, makar u literaturi, uhvaćeni u mrežu odrođenosti od promišljanja sadašnjosti, i budućnosti, te da bi energija i magnetizam Kemalove kritičke slike bosanskog vilajeta mogli ojačati i zavaljutati se ka promjenama. Zato su nam bitne te mladice duha, kakva je i poezija kemala Sendića. Napose, mnoge se stvari valjaju prema nama, i od nas, a mi ih ne vidimo, dok se ne pokažu, iako nerijetko imamo znakove koji upućuju na promjene. Pojava jednog pjesnika kakvog dosada nismo imali, u jednom neočekivanom ambijentu, dakle, na periferiji književnog života, događaj je koji ukazuje na strujanje spoznajne kritične mase između nas i stvarnosti. Otud sam ubijeđen da će poezija Kemala Sendića poroditi jedan širi kritički front u bosanskoj zbilji. Možda nećemo moći igdje posvjedočiti da ta matrica potiče upravo od ovog zavidovićkog pjesnika, možda je takvo što uopće i nemoguće, no, nema nikakve sumnje da Kemalova poezija predvodi jedan novi, avangardan stil mišljenja i pjevanja u našoj ne samo kulturnoj, već i u političkoj budućnosti. Dozlogrdilo je umotavati slamu u blještave celofane i prodavati je pod cvijeće, ovaj narod, i u kulturi, i u društvenoj valorizaciji, konačno hoće da se stvari zove pravi imenom. Ako ni zbog čega, a ono jer se pokazalo da od te provincijalne kulture, tog izigravanja noblesa bez pokrića, imaju koristi jedino oni koji na oderaše i kožu, a i kraste.
E, sad, vratimo se književnom kontekstuiranju poezije Kemala Sendića. Malo će ko povjerovati da se baš u Zavidovićima, i to baš od autora koji se prvi put javlja u literaturi, i to baš od pisca koji nema književnu, već ima neku drugu, normalnu, valjda ekonomsku naobrazbu, izrodilo nešto čega u našoj književnosti nije bilo. Pa, ruku na srce, mi nismo imali popularno pisanu angažiranu poeziju sa ironijskim, preciznije rečeno grotesknim refleksijama na političku i društvenu zbilju. Možda je bilo afirmiranih pjesnika koji su za svoju dušu izvrgavali ruglu štošta, ali se ni jedan od njih dosad nije poetički iskazao kao pjesnik satire, ili pjesnik bosanske groteske. Zašto li? Haman iz straha da ne bude prokazan kao pjesnik jeftinoće, dnevno-političke stihoklepštine, a literatura, zar ne, teži svevremenosti i univerzalnim značenjima.
Da se pogrešno ne shvati, na ovim prostorima je i prije i poslije i ovog i onog rata ispisivana poezija koja je komunicirala sa zbiljom, ili, koja je imala namjeru da razara, da preoblikuje, da kritički promatra svijet, da bude glas ili eho nečega što nam se svima događa, no, ne pamtimo da je i jedan pjesnik istupio sa poetičkom namjerom da ironizira stvarnost i da pjeva jezikom, stihom i ritmom koji će biti prijemčiv i mamljiv i za publiku koja ne haje za književnost. Beograd je imao Duška Radovića, ali, Bosna nije imala nikog sličnog. Možda je takav izraz pokušao dokačiti Duško Trifunović, u jednom broju svojih pjesama, no, nije to tada bilo vrijeme u kojem bi se smjelo udarati u kost ocvale revolucije.
Ako bismo u poeziji rock’n’rolla, koja je zbog komericijalnog bitka usmjerena na jednostavnije jezičke i tehničke obrasce, tražili pandan poetici Kemala Sendića, onda bi se mogli osloniti na ono što su 80-tih godina pjevali Džoni Štulić ili Bora Čorba, a što je nadrastalo šlagersku bit tadašnje pop poetike. Danas, pak, nije rijetkost da u pop muzici, neovisno od njenog stilskog izraza, nailazimo na posezanje za političkim motivima. Vrstan je primjer reper Edo Maajka. Otud je čudno kako se u savremenoj bosanskoj poeziji – mada je ta sintagma teško odredljiva kao biće – nisu pojavili mlađi pjesnici koji slijede muzički trend populističkog ironiziranja i kritičkog seciranja zbilje. Za bošnjačko društvo je to, donekle, i razumljivo, s obzirom da se ovo društvo još od 1992. nalazi, kroz razne oblike, u agoniji borbe za goli opstanak. No, i Kemal Sendić potiče iz tog društva, o njemu, ponajviše, pjeva, te pronalazi sasvim dovoljno prostora da ironizira dvolično okruženje u odnosu na ono što predstavlja realnost.
Kada promišljamo činjenicu da naša književnost nije sklona poetici kakvu nam donosi Kemal Sendić, onda bismo odgonetku najrađe tražili u prostorima koji graniče umjetničku književnost sa drugim, neumjetničkim, populističkim izrazima. Po takvom bi se konceptu poezija Kemala Sendića našla na rubnom prostoru, po mnogima izvan, a po meni, izravno u književnosti. Oštriji kritičari bi zamijetili i neistesanost, neprofinjenost, nepreciznost Sendićeva jezika i stiha, no, za mene upravo u toj silini, nesputanosti, direktnosti, nalazi se prirodan sraz između Kemalovog mišljenja i pjevanja. Zar je moguće papirnatim i svilenim književnim riječima narodjački podkresati istinu, drukčiju i od književne i od vanknjiževne oficijelnosti? Kemalova poezija ne bi bila to što jeste da u njoj nema viškova i manjkova, da ne nalikuje na hitar, strastven govor, koji se, eto, sticajem okolnosti, zatekao u stihovima i rimama.
(nedovršeno)
Fatmir Alispahić