Rasim Hadžić: «Tražeći čovjeka», pjesme
Peta objavljena zbirka pjesama Rasima Hadžića, pod naslovom «Tražeći čovjeka», kruniše pjesničku putanju započetu 1974. godine. Prethodne četiri zbirke, od kojih se jedino prva («Pjesme zvukom stišane») nije samim naslovom određivala prema vjerskim afinitetima, predstavile su pjesnika sa jasnim poetičkim htijenjem. Druga (Ibrahim i njegov sin Ismail a.s.», 1991.), treća («Putokazi vjernika», 1994.) i treća («Život dženneta», 2005.) zbirka poezije Rasima Hadžića već su svojim naslovima pretendirale na određeni čitateljski ukus, odnosno na krug čitatelja koji, pretpostavljamo, utoku svojih duhovnih stremljenja nalaze u vjerskoj literaturi ili u literaturi koja je inspirirana vjerom. Tvrdnja da je Rasim Hadžić pjesnik sa istesanom poetikom, što će reći profiliranom pjesničkom namjerom, ogleda se upravo u intrigantnoj pretpostavci da njegove knjige sa vjerskim naslovima – nisu vjerske knjige, te da ovi vjerski naslovi upućuju na nešto posve drugo, što ujedno biva i poetičko i filozofijsko određenje Rasima Hadžića. Kako bismo se u punini razumijevanja susreli sa novim poetičkim izmacima Rasima Hadžića, ostvarenim u njegovoj petoj zbirci pjesama, koja je i naslovom odvojena od vjerskih tema i motiva, nužno je prethodno kratko se zaustaviti na ranijim ostvarenjima ovog pjesnika.
Čini se da se pjesnik oslobodio (prividnog) nastojanja da univerzalije raspjevava vjerskim nurovima, što je djelovalo kao neskriveno htijenje da stihove ojača, i zaštiti, vječnim veličinama. Pitanje je koliko literarna uzurpacija neupitnih veličina zapravo iscrpljuje, a ne ojačava, sam tekst; u prvi mah se pjesnik osjeća zaštićenim, i uzvišenim, dok barata sa riječima samo Bogu bliskim; s druge strane, pak, ako pjesnik nema snage da ovozemaljskim riječima otcrta onozemaljske istine, onda to kićenje tuđom snagom nije nikakvo umijeće, već je slabost. Zato velimo da iritiranje vjerskih osjetila u literarnom kontekstu najčešće proizvodi trivijalizaciju i vjere i literature, jer biva, prevashodno, znak piščeve jalovosti. Kod Rasima Hadžića, pak, nije takav slučaj. Ovaj je pjesnik, kao malo koji, uspijevao naći estetsku mjeru u koegzistenciji i nadopunjavanju vjerskih motiva i ovozemaljskih opservacija. Pjesnik je posve sračunato komplirao vjerske motive sa svojim filozofijskim obzorjima, ali ne da bi tim motivima ojačao i ovjerodostojio sebe, već da bi svojim pjesmama našao pobratimstvo u prostranstvima vjere. Ova ocjena bi se mogla potvrđivati konkretnim primjerima, no, oslonit ćemo se samo na upotrebu jezičkih potencijala… Pjesnik koji bi snagu svoje riječi crpio iz sakralnih jezičkih omeđenosti, sasvim sigurno ne bi imao hrabrosti da posegne za jezikom svakodnevlja. Rasim Hadžić u svojim prethodnim pjesmama čini upravo to – on jezikom svakodnevlja razbija i demontira naše refleksno očekivanje da imamo posla sa još jednim jalovim književnim nesretnikom, koji ni u životu, ni u literaturi, ne zna šta bi sa sebe, pa je zajmio kititi se vjerom, u nadanju da će se vjera okititi takvom trivijaliziranom prežvakotinom. U prethodnim knjigama Rasima Hadžića, na svakoj stranici, u svakoj pjesmi, ima poneki znak koji nas uvjerava da pjesnik nije ni jednog časa svoju misao prepustio inerciji vječnih definicija, da je pjesnik vazda gazda u svojoj kući, u svojoj glavi, u svojoj kreaciji, te da na filozofijskoj razini postoje i ko-egzistiraju ta dva svijeta, ovo- i onozemaljski, gdje nije dobro da se bitak lišava nagona za kreativnim definiranjem života, te da se prepušta nepomičnostima vjere i vječnih istina. Život je poput rijeke, vjera je poput mora, te Rasim Hadžić poetički ispravno definira svoj kreativni kontinuitet spram istina u kojima se njegove istine mogu tek, skromno i ponizno, ogledati, i propitivati. Ovo je obrnut proces od onog kakav se često pojavljivao početkom 90-tih, kada su pjesnici, koji su do maločas pjevali o Titu i Partiji, poletjeli u zagrljaj novim totalitarnim istinama, slučajno vjerskim, kao da će te istine razrješiti osuđenost ljudskog stvora da se preispituje i redefinira, sve dok mu ne istekne vrijeme. Otud se prethodnim knjigama Rasima Hadžića može uočiti jasno definirana, koherentna, autohtona, i u vjeri i u životu utemeljena – poetika. Ta poetika funkcionira, recimo, kao odnos Čovjeka prema Bogu; ona je preslikana iz prirodnih zakonitosti, po kojima Čovjeku pripada njegov, a Bogu Njegov rukopis, te Čovjek može tek svojim dilemama i treperavim putanjama iznaći utočište u Božijim, konačnim istinama. U tom je smislu izuzetno vrijedna Hadžićeva kreativna invencija kojom odslikava razliku između svoje skromnosti/konačnosti i Božije uzvišenosti, a što je uočljivo tek ukoliko svoj jezički svijet zadrži u prostoru životnosti. Uočljivost ovog poetičkog određenja djelo je pjesnikovog prefinjenog smisla za jezik. Jer, upravo više ne jezičkoj, nego na smisaonoj razini, funkcionira taj paralelni svijet u poeziji Rasima Hadžića. Umijećem da zadrži okvire svoje konačnosti, da ih posvjedoči kroz jezik svakodnevlja, da se tako distancira od svojih sakralnih ogledala, Rasim Hadžić ne samo da je posvjedočio zdravu i jedru pjesničku namjeru, već općenito i filozofiju bitka. Na toj razini njegova, uslovno rečeno, vjerska poezija, i uslovno opetovano, poezija o vjeri, nije ni ni jedno, ni drugo, jer jednostavno ne egzistira u korpusu te, recimo tako, partijske poezije koja je vjerom i vjerskim mahala kao zastavama svoje zaštićenosti od kritike. …K’o biva, ovaj pjesnik piše vjersku poeziju, a pošto je vjera nedodirljiva, i njegova je poezija nedodirljiva, i pošto je Bog iznad svega, i ovaj je pjesnik, tobejarabi, iznad svega. Ranije stihozbirke Rasima Hadžića ne funkcioniraju na toj trivijalnoj razini, jer su poetički usmjerene na realizaciju kreativne energije autorskog teksta, koji prema vjerskim temama uspostavlja jednu čudnovatu, uzorstvenu, intertekstualnu relaciju. O tome bi se, takođe, dalo govoriti kroz konkretne primjere. No, mi smo ovdje zbog pete zbirke pjesama Rasima Hadžića, i zanima nas tek postavka da se radi o pjesniku koji je profilirao svoj poetički identitet, a koji je najednom, iz rukopisa «Tražeći čovjeka», izopćio vjerske teme, likove i simbole. Zašto, ako su, kako rekosmo, vjerski i svjetovni prostori koegzistirali funkcionalno, i ako se ta funkcionalnost nametala kao uzorit poetički i estetički organizam?! Čak šta više, činilo se da bi pjesništvo Rasima Hadžića, kao takvo, moglo biti ogledan primjer moguće funkcionalnosti, nadopounjavanja, nadočitavanja, ispreplitanja, a nadasve ogledanja jednog i drugog svijeta, koji, rekosmo, funkcioniraju i na stilskoj/jezičkoj i na filozofijskoj razini.
Poetički zaokret, ili iskorak Rasima Hadžića, ukazuje na pretpostavku da pisac ne može mimo svoga vremena i kulturoloških inercija koje determiniraju to vrijeme. U nekom vremenu, ali i prostoru, koje bi bilo manje opterećeno vjerom i vjerskim, i koje bi čitalo ono što piše, namjesto što refleksno reagira na same naslove, poezija Rasima Hadžića bi bila zanimljiv događaj. Ovako, njegove su prethodne tri knjige nepravedno strpane u korpus petparačke literature koja trguje sa vjerskim temama. Nepravedno su ostale nepročitane poetičke osobenosti pjesništva Rasima Hadžića, u smislu o kojem smo govorili, kao i uže, na onim mikroprostorima stiha iz kojeg isijavaju, zgusnute i sočne, pjesničke slike i poruke. Kratko rečeno, prethodne tri stihozbirke, od kojih je najzrelija «Život dženeta», postale su žrtve, prvo naslova koje nose, a potom i površno viđenih vjerskih motiva u pjesmama, što je predrasudom zasjenilo mnoštvo vrijednosti i osobenosti koje nam donosi poezija Rasima Hadžića.
Šta se promijenilo u novoj, petoj zbirci? Naslov «Tražeći čovjeka» je uopćen, raširen i kao takav tematski obuhvata manji prostor od onog kojeg je zaorao pjesnik. No, nas zanima činjenica da u naslovu nema vjerskih motiva, kao što ih nema ni u knjizi. Ili se, pak, varamo?! Da uđemo u knjigu, prošetamo, i vidimo šta nam novog donosi Rasim Hadžić… Šta prvo primjećujemo? Pjesnik više nije opterećen potrebom da jezičkim graničnicima ili nijansama upozorava na razliku između svoga pjevanja i vjerskih motiva kojih se dotiče, i u kojima se provjerava. Uočavamo to preko jezika u kojemu više nema, ili rijetko ima, označitelja svakodnevlja. Pjesnik se može slobodno opustiti i prepustiti potrebi da svoju životnu i filozofijsku zrelost definira zrelim riječima, koje treba da odzvanjaju kao konačne istine do kojih dolazi insan u zrelim ili poznim godinama. Pjesniku je stalo da što direktnije, bez otezanja, dotakne smisao – puta između dvije spone, smisao traženja čovjeka – Jer slika hoće svoj kraj Da osmisli. U dvanaest pjevanja ove programske pjesme nailazimo na momente koji nenametljivo svjedoče o pjesniku istančanog dara za uočavanje očuđenosti u sudarima pojmova, ili, o pjesniku koji jezik ne shvaća kao definitivnu građevinu, već kao organizam koji je podatan i potrebit za dopisivanja, dograđivanja ili odrgrađivanja. Pjesnik govori o: bespuću vena, svjetini zlovarnoj, ciljki zabodenoj, sijevu cvrkuta, nebu pošumljenom, izbavu čovjeka… Najednom, u sedmom pjevanju, u pjesmi ozbiljnoj, smirenoj, programskoj, uzvišenoj, u pjesmi u kojoj se nigdje ne nazire ni jedna jedina rima, makar kao slutnja, kao ritam, nailazimo na sljedeći stih: O sestro / Svaka vaga teži ravnoteži. E, ovaj momenat je ono zbog čega vrijedi čitati Rasima Hadžića! On vas iznenadi kad nema mjesta iznenađenju. I to kako? Tako što će jedan stih, koji više pripada jeziku televizijske reklame, nego poeziji, dakle, udjenuti u tu i takvu pjesmu, i tako što će taj stih otvoriti uzvikom: O sestro! Taman kad očekujemo da se toj O sestro pjesnik obrati ključem ključeva, mi čujemo reklamdžijsku tandaramandaru, koja nas toliko obaspe pozornošću da u punini razumijemo gnomsku funkcionalnost izrečene poruke – da svaka vaga teži ravnoteži. A čemu bi?
I u narednoj pjesmi pod naslovom «Krivuljama dimenzija» pjesnik ne iskače iz svoje ozrelenjene pozicije. On je u metafizičkom prostoru, u kome se prelamaju svjetlosne i akustičke svevremenosti. U tom transvremenskom i transpovijesnom prostoru on ostaje i u pjesmi «U sjenci mjesečine zov pustinje», i u «Šutnji zore», zapravo u većini pjesama u ovoj knjizi. Zanimljiv je naslov pjesme «Umjeti imenovati šutnje izložene», čak asocijativniji od stihova koje imenuje. U «Tragačici znanja», koja je posvećena «Ildi, studentici FPN», romantičarski se pjeva o biserima spoznaja koje rastjeruju tmine, pa nam jedna ovakva pjesma dođe kao osvježenje, u vremenu kad slava znanja nije svetkovina.
Iz naslova pjesme «Izrazitije zaći u život beznadežni» razaznajemo, a poslije se i uvjeravamo, da će u ovoj zbirci biti više pjesama koje nose duže i neobične naslove, rečene kao definicija iskustva, gotovo nalik na naslove poglavlja u savjetnicima, tipa, kako uspjeti u životu, u ljubavi, u ovom, i u onom. (Takvi su naslovi «Smisao napornog viđenja» ili «Orbitalno sklupčan prestarijevati») Kao i u drugim pjesmama, i u ovoj je zaiskrio onaj noseći stih, koji se događa rođenim pjesnicima, a po kojemu znamo da nismo zalud pjesmu čitali. Rasim pjeva: Život je izlokan / Igrama čovječnosti. Dovoljno.
U ciklusu «Nemiri proljeća», i u naslovnoj pjesmi, postoje dva dovoljna stiha, koja nas upućuju na pjesnikovo razumijevanje povijesti, kao graditeljske materije, što je na tragu savremenih, poststrukturalističkih učenja. Rasim pjeva: Samo da nam skrivene zamke / Povijest hudu ne imenuju. Naredna pjesma «Buđenje proljeća» kazuje o muzikalnom obnavljanju gore, te o razaznavanju prvih iscjeljenja – Drvlja obnaženog. Baš ovaj stih ukazuje na pjesnikovo umijeće da u dvije riječi kondenzira neobičnu poetsku sliku zimske razgolićenosti. U pjesmi «Vodopad» pjesnik kazuje o zakonitosti kruga, te slika neobičan odnos: Vodopad raste da me dostigne (…) Izvikuje me / Mlazevima klizećim. Potom, opet nailazimo na jednu pjesmu čiji je naslov pjesma sama za sebe, jer u naslovu stoji: «Kamen nebom zasvođen», a čini nam se kao uvod za prvu pjesmu koja u ovoj knjizi ima doticaja sa našim vremenom i prostorom. Rekosmo, čini nam se… Pjesma je naslovljena kao «Stari most na Neretvi», dakle, baš na Neretvi, a ne u Mostaru. Pjesma je kratka, zgusnuta, metafizički zarotirana, ka – vječitom prijelazu noći i dana / U luku zazidanom u sebe. Surećemo u ovoj pjesmi i – ujatene sitnorođene zvijezde – kao još jednu očudnu sliku iz stihovne likovnosti Rasima Hadžića. Nerijetko u ovim pjesmama susrećemo nenametljivu uspostavu fonetskih suglasja i ritmova, kao u naslovu i na početku pjesme «Na usnama usnulih»: Odasvud utrobe / Drhtanjem vjetra zadrhte.
Kao i u prethodnim ciklusima, i ciklus «Drhtanje vremena» otvara se naslovom pjesmom. Ova pjesma o čovjekovoj omeđenosti i određenosti vremenom koje mu je dato, zatvara se zrelom spoznajom o konačnosti, jer kazuje o prekapavanju u… U trave me zelene / Prenašaj / S njima da zelenim / S njima da se obnavljam. U ciklusu «Nostalgična sebe okajavam» pjesnik nastavlja mrsiti niti svoje temeljne tematske opsesije – vremena – u čijem je krugu čovjek sjenka: Od govora zemlja otkinuta. I opet nailazimo na čitav niz upečatljivih pjesničkih slika: koncert vjetra, krivotvoren gljacam tačkastu gordost, stihija zjapi, razuđeno obijeđen bibljiv hod po staklu…
I u ciklusu «Skladni sklopovi iluzija» vidi se da je Rasim Hadžić više pažnje nego prije, ili, nego što je uobičajeno, posvetio tesanju naslova pjesama. Eto, čak i iz samog prvog naslova zrcali ta proturječnost o skladu iluzija. Potom ćeno naiću na «Vibracije vrtoglavih želja», «Red poharanih nevolja», «Fluid nevidljivih titraja», «Nazor kapke zatvaram odbjegli san prizivam»… U naslovnoj pjesmi, pak, nailazimo na kreativnost u jeziku, pa po prvi put čujemo riječ: jurimice. Što da ne? I u ciklusu «Čekanje» susrećemo se sa uspješno izvedenim naslovima, kao što je onaj «Po svunoć», koji umjetnički legitmizira jezik svakodnevlja. A šta je čekanje? Možda se poruka ovog ciklusa najvjernije ogleda u prvim stihovima pjesme «Tu smo gdje i jesmo»: Zar nas uvijek neko drugi / Sa jakom mjerom treba uvjeravati / Kako smo tu gdje i jesmo. Ovaj će ciklus, dakako, svako čitati na svoj način, provlačeći stihove kroz filtere svojih spoznaja, a, nama se čini da se Rasim Hadžić na ovom mjestu najviše primakao usudu naših prostora i našega vremena. To nigdje nije rečeno, niti nagovješteno, tako da se može, moguće, raditi i o iskustvu Andaluzije. A i ne mora, naravno.
Svakom ciklusu, kao moto, prethode dva-tri stiha, a pred ciklusom «Čitajući čela tuđa» stoji: U sjeni dijagonala / Tumačeći čela tuđa / Konačno sebe iščitavam. Ovo navodimo jer nas upućuje na bitno filozofijsko određenje poezije Rasima Hadžića, koje kontekstuira ne samo opću određenost čovjeka sociokulturnom sredinom, već kontekstuira i samu poetiku ovog pjesnika, koja je također iščitana na, nekim, tuđim čelima, ili djelima. Ništa ne može postojati odrođeno od konteksta, bilo da se radi o jedinki, ili o zajednici, o stihu, pjesmi, ili knjizi, te nas ovaj moto upravo upućuje na pjesničko i filozofijsko, na ovovremeno i vanvremeno određenje samog Rasima Hadžića. U pjesmi «Poodmaklo srce» nailazimo i na jedan neobičan – dijaloški – iskorak, gdje pjesnik razgovara sa sudbinom: Pitao sam sudbinu / Koliko mu kani / Otkucaja dati / Ona odgovara…
Zanimljiv je moto i u narendom ciklusu, «Varka prosute tmine»: Ko da obnarodi / oklijevanje nadirućih voda. Na trenutak da se pozabavimo preljevanjem i restruktuiranjem smislova u ova dva stiha. Obnaroditi vode, i to nadiruće? Voda, nadiruća, prijetnja je, šteta je, a ne narodnosno dobro. Zato je treba obnaroditi, učiniti narodu njegovom. A oklijevanje? Kakvo je to nadiranje koje oklijeva? Baš je u oklijevanju prostor da je upitamo: ko da obnarodi… I to nije sve, ali jeste dovoljno kao ilustracija složenosti značenja i smislova koje mogu proizaći iz tek dva stiha Rasima Hadžića.
U ovom ciklusu, pod zanimljivim naslovom «Beračica sna», nailazimo na stihove: Odsijevom izlišnih dosjetki / San pokreće svoje pipke / I hvata slike u letu. I ovdje susrećemo jednu novu, proizvedenu riječ: odsijev, a u kontekstu izlišnih dosjetki, što biva tačna definicija anarhične snoviđenjske asocijativnosti, koja se ponaša po principu kreacije, kao dosjetka, a biva izlišna, unutar i izvan sebe.
U ciklusu «Povodi», u naslovnoj pjesmi već, susrećemo bogatu jezičku rodnost: ufoteljen, zamrsja, ozda, ljuspe, žuborika, množidba… Uvjeravamo se da je Rasim Hadžić pjesnik koji jezičkom sloju pridaje punu stvaralačku pažnju, u nastojanju da sa jednakom invencijom kleše i smisaone i jezičke kreacije. Naspram niza uspješnih naslova, te naslova koji nisu loši, nailazimo u ovom ciklusu na naslov koji, u najmanju ruku, ne pripada ovoj knjizi, a glasi: «Na granici eksplozije nerava». I, kao što neke pjesme nisu mogle nadmašiti kondenziranost asocijativnosti u nekim naslovima, tako i ova pjesma odveć nadilazi naslov koji bi, recimo, mogao biti tek dio rečenice u nekom pismu u kome neko nekome saopćava da je – na granici eksplozije nerava. Dakle, previd ili kreacija? Kreacija svakako, čim o njoj pišemo.
U ciklusu «Ruke», u naslovnoj i u potonjoj pjesmi, pjesnik prste slika kao plamenove, a pragovor dodira nadređuje jeziku, jer veli: Jednog dana / Usne će zalivene šutjeti / A žar ruku će govoriti. U ciklusu «Igra krvotoka», u pjesmi «Sunce dan i naša ptica» pjesnik govori o Dva blizanca dva uzrasta i čini nam se da upravo uvjerljivo definira svoju ljudsku i pjesničku filozofiju o kojoj smo govorili na početku teksta. Evo treće strofe: Ja ne sumnjam u postojanje / Vječne ptice i njen let / Ali joj bitak nikako / Da razumijem / Niti njen / Svijet. Kao što smo i naveli, Rasim Hadžić je u prethodnim knjigama, kao i u ovoj, zadržao i afimirmirao svoje ljudsko pravo da vjeruje, ali da ne razumije, čime je jasno stavio do znanja da ne pripada krugu u koji je, formalnom inercijom, svrstavan.
Pored pjesme «Buđenje proljeća», na početku knjige, u ovom ciklusu imamo pjesmu «Buđenje», u čijem se prvom stihu veli: Ozeleniće ova Zemlja najeđena, a mi Zemlju, za velikim Z, možemo čitati i kao planetu, i kao svoju zemlju, jer u objema stanuju jedi, boli, ukočenosti… Iako je riječ o prirodnim, cikličnim procesima. Sjajna je i pjesma «Mora», upravo zbog obrnutih perspektiva, kao u zadnjoj strofi: Kad se grudi nadimlju / Mora je najteža / Kad je visine pritišću. Nadimanje grudi bi trebalo, logikom stvari, olakšati, a ne posvjedočiti teret koji pritišće visinama.
Ciklus «Raskrsnice» zanimljivo je uokviren između prve, naslovne, i posljednje pjesme u ovom ciklusu, pod naslovom «Valja imati snage», budući da se kroz ove dvije pjesme pretaču i u cikličnoj smisaonosti ponavljaju neke srodne pjesničke slike. I ne samo to… Naslov druge pjesme i ciklusu «Huka mora uskipjelog» u ovoj je pjesmi postao stih. To nam ukazuje da Rasim Hadžić cikluse ne formira tek po srodnosti pjesama, već da ih ispisuje kao cjeline, u kojima se, eto, može dogoditi da se pjesme pretaču iz jedne u drugu, iz druge u posljednju, i ko zna kako još. U njegovoj poeziji nema slučajnih, zalutalih pojava, sve je proračunato i funkcionalno, isplanirano i odmjereno, te svaki stih djeluje kao kotačić u organizmu pjesme, pa ciklusa, pa knjige, pa opet u umreženosti unutar pojedinih tematsko-motivskih ili jezičko-stilskih cjelina.
Ako smo u prethodnom ciklusu uočavali grafije mora, onda je ciklus «Let ptice» obojen nebeskoslovnim ogrtačima. Ovdje po prvi put u knjizi, nailazimo na kraće pjesme, gotovo pa da bi ih mogli označiti kao haiku, gdje su kroz strofu-dvije, kroz tri-četiri stiha, gnomski nastoji izreći istina, na primjer, o suncu i suncokretu. Sličnu «škrtost» u nastojanju da s malo riječi obuhvati puno smisla i asocijativnosti, pjesnik svjedoči i u narednom ciklusu «Žeđ», u pjesmama koje su obojene izvorima, vodama, vatrama… Iz ovog kondenziranog odslika svijeta odudaraju dvije pjesme u ciklusu «Odlazak mog prijatelja» i «Najdraža uspomena», u kojima ima više pripovijednog, i stvarnosnog, a manje gnomskog i općeg. U ovim pjesmama susrećemo mehke stihove, poput: Okrenu se i zaplaka, ili, pak, zemaljske rekvizite, poput svirale od zove. Ipak, ove dvije pjesme ne ispadaju iz vodoslovnog konteksta ciklusa «Žeđ».
A u ciklusu «Čega god se dotaknemo» otkriva nam se jedan neviđeni Rasim Hadžić, taj did koji suvereno sasipa hladne didovske mudrosti sve dok ga ne ugledamo kao djeda, kad iz njega, još u naslovu pjesme «Ima tebe u mom srcu», progovori sirova nježnost prema unuku Amaru. Svjestan je toga pjesnik, pa već u prvoj strofi veli: Ovu ti posvetu blagoslovnu / Posvećujem iz dna duše. No, to ne znači da je pjesnik/djed skliznuo u patetiku, jer se pod patetiku ne može podvesti izvorna, zdrava, uočljiva iskrenost; patetika je oponašanje te iskrenosti, prenaglašavanje, a time i obesmišljavanje osjećaja. U ovoj pjesmi djedovski osjećaji funkcioniraju na uzvišenoj estetskoj razini, u jednostavnosti djedovske ljubavi, što se očituje u posljednja dva stiha: I neka te sreća u svemu prati / Što bi te dotaći moglo.
U ciklusu «Srce i more» uočljive su pjesme «Potok» i «Silazak», u kojima ima nešto od bajkovne naracije: Sretoh ga sa svirkom ptica i kamenja… / I sigurno me nigdje neće biti / Osim u ptici besmrtnoj…
Posljednji ciklus «Razgovor sa zemljom ili sa sobom» pjesma je od jedanaest pjevanja, koja uspostavlja paralelu sa prvim ciklusom «Tražeći čovjeka», te tvori kružnicu, u formalnom i u smisaonom obliku. Ovom se pjesmom zatvaraju, jedan po jedan, kapci otvoreni prethodnim pjevanjima. U posljednjem pjevanju nailazimo upravo na paralelizam, na ogledalnost ovozemaljskog i onozemaljskog, o čemu smo već govorili. Pjesnik veli: O Svijete ovozemaljski / Malo ti znaš o slikama onozemaljskim / Po njihovim slikama život ti preslikan. Ovi stihovi nisu odviše stihovni, ali su nedvojbeno najdirektnija definicija životne filozofije i književne poetike Rasima Hadžića, posvjedočene u prethodnim knjigama, kao i u ovoj posljednjoj koja na svim izražajnim razinama predstavlja krunu njegovog pjesničkog stvaralaštva.
Batva, 7. IV 2007.
Fatmir Alispahić