O Bosni otrgnutoj od Bosne
Nejra Hrustanbegović Edrenić: “Huk sa drinskih hukova” (2006)
Rukopis knjige “Huk sa drinskih hukova” Nejre Hrustanbegović Edrenić jos jedna je cigla u zidu plača koji zidaju bošnjački pisci u dijaspori. Oni su u svoju izbjegličku tugu – poput Jevreja prognanih iz Španije – unijeli miris svojih duhovnih bašči, sokove riječi, damare pjesama, ponijeli su kuću koja tamo, u tuđini, dobija posve nove obrise smisla i značenja. Ta Bosna koja u mojoj ili tvojoj glavi, poput iščupane biljke, hoda ulicama Vankuvera, Sent Luisa, Štokholma, Sidneja ili Kopenhagena, poprima impresionistički kolorit, bujan, glasan, naglašen – i otud nad(ri)literaran, razuzdano patetičan, blještavo tužan. Ovdje tuga nije estetska, već životna kategorija! Šta je briga bosanskog pjesnika u tuđini šta će o njemu misliti književni kritičari?! On pjeva zbog boli, jezikom boli, i njega ne zanimaju tvrđave literature, koje svakako nema smisla osvajati u priči iz koje se jedan narod i jedna zemlja sele u prošlost. Vrisak je jedino što preostaje, ali, ne kao upozorenje nekome, već kao fizička reakcija živog bića na bol koja ga je pritisnula. Ovaj ulazak sirove boli u književni medij ruši pravila literarnosti, koja, koliko god bila rastegljiva, opet ne mogu prihvatiti izraz vriske, pomaganja…
Profesionalni pisci prerađuju emotivne naboje, kondenziraju ih, stiliziraju, provlače kroz dramaturške radionice, ne bi li kod čitatelja izazvali suosjećaj u temi i ideji nečije patnje. Nesporno je, i među bošnjačkim piscima u dijaspori, koji su tematizirali bošnjačku golgotu, ima onih što su uspijevali svoju bol pretočiti u svoju temu, i prići joj kao i svakoj drugoj temi. Stvaralaštvo Nejre Hrustanbegović, pak, ne proizilazi iz racionalne zanatlijske radnje za preradu tematskog materijala bošnjačke patnje. Zvornička Majka Hrabrost, kako bih je najradije nazvao, uopće ne koketira sa literaturom, kao ambicijom, jer njoj nije stalo do književne scene, koja svoje opravdanje ima u civilizacijskim ambijentima. Njoj je jedino, isključivo, stalo da pred Sobom, pred Bogom i Narodom, tamo gdje to ima smisla, i gdje se nutrina ne stidi krhkosti – posvjedoči bol.
Baška je sad pitanje što u tom neliterarnom svjedočenju ima odličnih proplamsaja literarnosti, a baška je i to što bismo cjelokupnu Nejrinu zbirku krikova mogli čitati kao literaturu – po svemu – izuzev po literarnoj ambiciji. Razumijemo li se, dakle? Nejra ovo nije pisala da bi ušla u svijet književnosti, pa nije ni marila za knjigopisnim pravilima, od jezika do narativnih međa; Nejra je ovo pisala da olakša dušu, da istisne slike koje je progone da ne presvisne od boli, a onda je, eto, smogla snage da svoje grcaje podijeli s nama. Ma koliko mi bili dobri ili zli, ma koliko to mi mogli ili ne mogli razumjeti, danas ili sutra, što svjedoči da je Nejrina bol okamenjena, nepropitna, samim tim što o toj boli izrečenoj u ovoj knjizi, nema rasprave. Kako? Pa tako što žrtvu ne zanima rasprava! Ko umije da suosjeća, bujrum, ko neće, široko mu blatno polje. A onaj što umije da suosjeti ma čiju bol, taj ne može stavljati literarne kriterije iznad etičkih i moralnih. Može, ali pod uvjetom da pjesnik ima literarne ambicije. Pošto Nejra takvih ambicija nema, kritičar naspram njenog rukopisa ostaje razoružan; on je tu tek insan, pozvan u hodočašće ljudskosti. Od sirove boli ne možemo iskati književne kanone, goniti je da bude literarna prerađevina: tesana, klesana, šminkana. Ona je to što jest: bol.
E, sad dolazimo do dimenzije gdje Nejrini zapisi postaju literatura. U uobičajenim književnim okolnostima sviknuti smo da pisac izvodi razne mahinacije, da burgija razne dramaturgije, kako bi u nama prizveo osjećaj kakav je naumio. Svjedočim da Nejrina iskrenost – a iskrenost nije literarna kategorija – proizvodi direktan efekt na čitatelja, prenoseći mu bez zanatskog posredstva poruku o bolima jedne ranjene Bošnjakinje. Upravo u toj iskrenosti, u nesputanosti, u otvorenosti prema tokovima misli i upotrebljivosti jezika – leži snaga, sada ću to reći: Nejrine literature. Ona piše ono što joj je na umu, na duši – što bi se jezikom patetike reklo, ona se plaho ne ustavlja oko klesanja misli i riječi, ona ima potrebu da što prije iz sebe istisne sliku koja je opsjeda, i onda usred te prostodušne direktnosti, zaiskre nevjerovatne literarne slike, od samog života klesane: …kao što je nevjerovatna scena u pjesmi o Jablanu, kad Nejra ide na pijacu da si kupi feferone, pa joj zvornički šeret od preostalih dadne jednu, a sebi ostavi jednu; ili, upečatljive jezičke inovacije, kao što je ona o hotelskom zdanju koji se “uprincio”, ili o “ehotičnom cvrkutu ptica” …Ili, ona slika u kojoj Idriz pali kamion da bi krenuo u prevoznički dan, a iz koje se drndanje kamiona rasprostire kao zvučna, vremenska kulisa, ili kao slika ambijentalnosti koja baš u detalju nalazi potvrdu vjerodostojnosti.
Kad se osvjedočimo da Nejra umijeva i u odabranoj, ili iskovanoj riječi, ili u neočekivanom, a prirodnom detalju, učvrstiti realitet događajnog, onda vidimo da se radi o izvornoj pjesnikinji koju je bol otrgnula od književnih kanona, obesmišljenih i nedostatnih, baš zbog te boli. Nejra, zapravo, nema kad da se bavi klesanjem riječi, zbijanjem izraza, kondenzacijom misli, e, kako bi se to njeno uklopilo u književni bonton. Njena misao lipti, frca, blješti, u izvornom sjaju, narodnoga jezika, narodnjačkog, gotovo pijačnog pravopisa, i narodskoga poimanja boli natovarene na bošnjačka pleća. U takvom spoju izvornosti sa književnim medijem, patetika se obesmišljava, jer, valjda, patetiku definiramo u okviru književne ambicije. Dakako, gledano sa kritičkog stanovišta, Njerina bi poezija bila egzemplar patetičnog trivijaliziranja bošnjačke tragedije. Ali, ovo nije poezija, ovo nije literatura, jer ovo što Nejra piše ne računa na kulturološke čipke, ovo je, rekosmo već, sirova bol, grdna trauma, žestoka nostalgija, i nadasve gordost u povrijeđenosti, izrečenoj u jednom, čudnovatom, teoretski nedefiniranom, terapeutskom prostoru književnog medija.
Ali – pazi sad – otkud se događa da Nejrin lik odjednom počinjemo doživljavati kao lik svakog književnog junaka?! Onako kako se uplićemo u patnje drage nam Hasanaginice, tako, malo po malo, postajemo zarobljenici Nejrinog emotivnog bila. Nije li to literatura? Nije li Nejra do našeg čitateljskog srca došla drugim putem? Nije li ovaj efekat snažniji od onog, uobičajenog, gdje nam pisac servira emotivnu i etičku provokaciju? Jer, mi ovdje postajemo svjesni Nejrine prostodušne volje da svjedoči svoju bol, i mi ovdje, svako malo, suosjećamo s Nejrinim nemuštim iskakanjem iz književnih pravila, jer nam je čitateljski refleks već naučio šta može, a šta ne može biti književnost. Vrisak, znamo, nije književnost. Koji bi to pjesnik pa vrištao usred literature?! Valjda treba da vrištimo mi, zato što nam je pjesnik servirao vrisak? Tako to hoda. Ali, ovdje, Nejra pušta vrisak. Iskren, baš, iskren. Kad osjetimo tu iskrenost, tu nesputanost, e tad postajemo Nejrini saveznici, i s njom putujemo do kraja knjige. U tom prostoru, između našeg refleksa na književnu običajnost, i Nejrine nakane da svjedoči sebe, u bitku i izvoru, nastaje taj čudnovati spoj koji od nas, čitatelja, pravi Nejrine saveznike… Onako kako bivamo saveznici, rekosmo, Hasanaginice.
Eh, al’ ima tu još jedno zanimljivo pitanje. Šta će o Nejrinom stvaralaštvu misliti narodni čitatelj? Njegov je ovo jezik. Njegove su ovo talasne dužine, direktne, nesputane, bučne, raspirlitane od uvijanja i okolišanja. Taj obični narodni čitatelj ništa ne zna o književnim pravilima, iako konzumira trivijalne, niskoestetske književne artikle, u skladu sa svojim intelektualnim potencijalima. On je raspoložen da se upusti u razne emotivne sadržaje kako bi svoju neknjiževnu dušu ispunio katarzom. To nam ukazuje da književnost, da li u izvornom obliku, ili pretočena u film, živi na različitim razinama estetske vrjednote, te da na svim tim spratovima ima svoju publiku. Nejrina literatura, tako, ne pripada elitnoj književnoj publici, koja je svakako u manjini, ali pripada onoj većini publike koja i u nas, i u svijetu, voli iranske filmove sa tužnim sadržajima, ljubavne romane sa oštrim krivinama, jer tu nema nikakvih ovijutaka i zavijutaka, jer je tu sve baš onako kako jest u narodnoj čitateljskoj duši, a kako je, haman, i u životu.
Ovo dosad je bio pokušaj odbrane Nejrine literature od institucije književne kritike, koja bi ovakvom pjesništvu našla kamaru mahana. Dakako, i mi smo svjesni da Nejrina literatura ne pripada književnoj eliti, ali da debelo pripada, i da će biti debelo cijenjena, od književnog puka, onih običnih ljudi koji bošnjačku stvarnost osjećaju bas takvom kakvom je osjeća i saopćava Nejra. Ako izuzmemo čnjenicu da je bolje da narod čita ikakvu literatunu nego nikakvu, jer svakako neće čitati Getea, susrećemo se sa književnim životom na posljednjim basamcima estetske ljestvice, gdje se odvijaju isti procesi kao i u onoj pravoj književnosti. Pisac nešto saopćava, čitatelj nešto čita, a sve kako bi ispunili etičke afinitele svojih duša, u skladu sa estetskim kapacitetima. Na ovom basamku estetske ljestvice ti kapaciteti su takvi kakvi jesu, ali to ne znači da oni ne funkcioniraju u punom smislu relacije “pisac – čitatelj”.
Mi koji se k’o biva razumijevamo u književnost, mi ćemo biti Nejrini čuvari, jer nam je srca osvojila iskrenošću. Ali, oni koji se ne razumijevaju u to u šta se mi razumijevamo, oni neće na toj talasnoj dužini voljeti Nejru. Oni će je voljeti kao pisca koji im kroz njihove etičke i estetičke plafone saopćava istinu o patnjama i bolima bošnjačkog naroda. Dakle, Nejrina se literatura može čitati i kroz ovaj, i kroz onaj čitateljski sprat. I na jednom i na drugom ima dovoljno živopisja da bismo Nejrinim zapisima prišli kao literaturi, bilo kao fenomenu koji provocira književnokritička stajališta, bilo kao štivu koje ispunjava duše napaćenih Bošnjaka.
Na žalost, u ovom malenom proslovu tek smo dotakli neke teme kojima bi se valjalo baviti u popisivanju i izučavanju bošnjačke literature nastajale usljed posljedica genocidne agresije, i usljed raseljavanja milion ljudi po bijelom svijetu. Vrijedilo bi, jakako, izučavati tu literaturu koja je nastajala od vapaja, a da počesto nije znala da vapaj upakuje u estetske forme, već ga je priopćavala u svome izvornom obliku. Činjenica je da se vrlo malo tzv. profesionalnih pisaca dosad odlučivalo da opjeva bošnjačku tragediju, za šta se razlozi mogu tražiti i u svojevrsnoj okupaciji našeg medijskog i kulturnog prostora, koji ne podržava pamćenje u Bošnjaka; glavne književne zvijezde u BiH su oni što ne pišu o bošnjačkom stradanju, pa su bošnjački pisci, ako žele išta značiti na kulturnoj ljestvici, primorani odricati se ove dovoljno neobrađene, a egzistencijalno bitne teme. S druge strane, u izdavačkoj produkciji su se pojavili mnogi novi pisci, koji ne potiču iz književnog i kulturnog miljea, već kao obični ljudi nastoje da literarnim formama svjedoče svoje i patnje bošnjačkog naroda. Oni su pojava koju bi vrijedilo izučavati, ne toliko zbog estetskih vrjednota njihovih dijela, koliko zbog činjenice da se pojavljuju, pišu, i pišu, neovisno od kulturne klime.
U tom kontekstu posebno je vrijedna, i znakovita, književna produkcija nastajala u dijaspori, koja bi se u svome idejnom usmjerenju najprije mogla odrediti – nostalgijom, reminiscencijama, sukobom prošlosti i preživljene tragedije sa sadašnjošću koja se događa u ambijentima stranih svjetova. Ta Bosna koja živi u tišini i jeste i nije Bosna, i jeste i nije od ovog i od prošlog vremena, i ta, takva Bosna, što lebdi ni na nebu ni na zemlji, najinspirativnija je literarna slika u cjelokupnoj bh. književnoj historiji. Uostalom, nešto kao španski Endelus.
..Jer je ta Bosna otrgnuta od Bosne, onako kako je srebrenički dječak otrgnut iz naručja majke. Ovaj dječak osjeća majčine ruke, dok ga vode na streljanje, ova majka osjeća dječakovo bilo, dok ga traži po snovima, oni su jedno, od utrobe do mezara, oni su o(dvoje)jeni samo na ovom svijetu, ionako prolaznom, svakako okrutnom. …A literatura, koliko god bila vanvremena, i obraćanjem usmjerena na onosvjetska ušća, živi od nas i za nas, pa su tako i bosanska pjesništva u tuđini namijenjena čitanju i učenju života, kako za Bošnjake, tako i za ostale koji umiju suosjećati. Nema sumnje da će Nejra, gdje god da nađe svoj mezar, leći u bosansku zemlju, jer to vazda određuje ljudska duša, a ne trivijalitet državnog zemljišta.
Taj osjećaj – pripadnosti bez pripadnosti – čini dominantnu crtu ovog rukopisa Nejre Hrustanbegović Edrenić, pa nam u odnosu na snagu tog osjećaja, sve drugo u ovoj knjizi postaje manje bitno. Ostajemo zatečeni pred iskrenim vapajem jedne Bošnjakinje, koja zna gdje i kome pripada, a osjeća da više nikada neće biti svoja na svome i svoja u sebi.