Husein Tokić: (pjesme)
Husein Tokić je rođeni pjesnik. Šta to uopće znači? Mnogi su veliki pisci priznavali da ih je do književnih uzvisina dovodio uporan, svakodnevni rad, na sebi i na tekstu. Možda nisu bili rođeni kao pisci, ali su piscima postali. Husein Tokić je rođen kao pisac, ali je postao elektroinžinjer koji hljeb zarađuje u jednog građevinskoj tvrtki. Pjesnički nerv koji je nosio rođenjem decenijama je čekao da se elektrificira, doživi raspuknuće, otkrovenje i otvorenje, i možda se to nikad ne bi ni dogodilo da genocidna stvarnost nije pritisla Huseinove, kao i naše, tokove svakodnevlja. U Geteovom Faustu ima jedan stih koji, otprilike glasi: Ja sam sila koja čini zlo, a vazda sazda dobro. Tako se dogodilo i sa nama, u Bosni, i sa Huseinom, u njemu, jer je sručeno zlo posijalo sjemenje otpora zločinu, ništavilu, bezumlju, i potaknulo smisleniji život nego što bi on bio da se nismo suočili sa ogoljenom stvarnošću. Iz Huseinovog životoka je potekla poezija.
Svaki bi nam pisac mogao izgledati kao rođeni pjesnik. Ova sintagma odveć djeluje kao fraza, ali nema boljeg određenja sa sirovu snagu kojom se u očuđenju osjeća i imenuje život oko sebe. Pisci koji prolaze književne akademske naobrazbe, koji se profesionalno vrte po kulturi, bivaju prihvaćani kao podrazumijevajući uhodi i ishodi pisane riječi. Kod njih nam ništa nije čudno, nema granica, razlika, začetaka i ishodišta, pa nema ni te sintagme kojom imenujemo pjesnika po rođenju. Teško bi kod nekih etabliranih književnih imena razaznali koliko je on/ona rođeni, a koliko radom istesani pjesnik/pjesnikinja. Kod Husina Tokića nas na ovu, prvo pretpostavku, a potom tvrdnju, prvo upućuje njegov profesionalni kontekst.
Husein, jutrom, čaršijom, uz park, pored Kapije, pa dole, niže, ide na posao u tu svoju građevinsku tvrtku. On zna razliku između Volta i Vata, Ampera i Kilovata, a za nas, u pjesništvu, i oko njega, Huseinovi su profesionalni pojmovi jednaki razumijevanju nebeskih tijela. Husein zna kuda prolazi struja kroz naše kuće. Mi to ne znamo. Elem, Husein je u nekom posve dalekom svijetu u odnosu na ovaj, dalji, pjesnički. I u tom je svijetu Husein živio godinama, sve dok nije ugazio u doba koje pjesnik Avdo Mujkić jednim stihom naziva – silaskom u godine. A baš u tom Huseinovom silasku u godine, a sad je u šestoj deceniji, dogodio se bosanski silazak u pakao, iz kojeg, evo, Hvala Bogu, izrastaju džamije, ilahije, pjesme, naše i Huseinove, i jedan posve novi, umiveni, život. Samo je neko ko je rođenjem nosio pjesmu u sebi, kao potrebu oivičenja svijeta riječima, mogao progovoriti – iznenada, iz šutnje, bez književne ambicije, zbog sebe. Ali, to nije dovoljno da bismo poduprli krupnu riječ o rođenom pjesniku, dakle, nekome koje je, da je ulagao u svoj talenat, danas mogao biti jedna od vertikala vrijednosti našeg pjesništva. Piscu ove recenzije ne preostaje ništa drugo nego da ovdje pokuša prenijeti nekoliko zvjezdanih pjesničkih uzleta iz Tokićeve stihozbirke, kao potvrdu gore rečene, a zasad upitne ocjene.
No, prije nego što krenemo na kratko putovanje Tokićevom poezijom, valja nam dotaći još dva momenta. Prvi je književna ambicija. Ima li ove estradne osobine u Huseina Tokića. Sudeći po tome što je namjerio da objavi knjigu – ima. Sudeći po svemu što je mogao ili trebao uraditi dosad – nema. Napose, njegove pjesme, koje ne koketiraju sa književnim kanonima, ukusima kritičara i mjerilima – kako bi to trebala da izgleda savremena poezija, ukazuju da se radi o stvaraocu koji ne stvara zbog književne estrade. Tokićeva ambicija je ograničena na tekst, a sve ono što slijedi od teksta, izvan teksta, njega, posve sigurno, ne zanima. Ova je knjiga tu zbog prijatelja.
Drugo što vrijedi pripomenuti jeste da je Husein Tokić svoje pjesme pisao s vremena na vrijeme, ponekad i sa golemim pauzama, da su one nastajale u rasponu od jedne decenije, pa i više. On je, zapravo, pisao kada bi mu se pjesma dogodila. No, Tokićevo se stvaralaštvo ne iscrpljuje sa pjesništvom. Tek da bismo razumjeli širinu njegovih duhovnih interesovanja napomenut ćemo da je u nekoliko listova, pogotovo u vrijeme rata, objavio više zapaženih publicističkih tekstova, u kojima je analizirao korijenje zla i psihopatoliogije koja se sručila na Bosnu i Bošnjake.
Eh, hajmo sad u Huseinovu poeziju!
…Ona je manje u efektnim pjesničkim slikama, u očuđavanjima riječi i pojmova, iako je i tu ima, a više je, gotovo da je time određena – u gnomi. Već u prvoj pjesmi Strah susrećemo se sa suštinskom definicijom ljubavi, samo kroz jedan stih: Bolom mjerimo ljubav. Uistinu, kako bismo znali da je nešto ljubav, ako ne bismo predosjećali suprotnost, zbog koje čeznemo ili tragamo za sigurnošću voljenja?!
U Huseinovoj poeziji ima nekoliko tematsko-motivskih cjelina kojima je pjesnik, reklo bi se, opsjednut. Jedna od njih je Vrijeme. Surećemo Vrijeme i u prvoj, i u mnogim drugim pjesmama, ogledano u Bogu i u ljudskoj prolaznosti. U stihu: Da VREMENA nije / Ne bi bilo Boga, pjesnik kao da opjevava jednu filozofsku teoriju po kojoj smo omeđeni i određeni vremenom, izvan kojeg za nas ništa ne postoji.
Ponekad se u Huseinovoj poeziji susrećemo sa akcentima ironije, koji ne bi bili tako efektni da su češći. Primjerice u pjesmi Riječ, pored mnoštva značenja, nailazimo na stih, o riječi: Magareća a nesvezana. Iako je uglavnom usmjeren na uopćavanje, na preciznost uklapanja označenog i označitelja, pjesnik pokazuje da umije činiti izlete prema drukčijem ili neobičnijem definiranju traženog značenja.
U pjesmi Moja opet smo sa vremenom, za koje pjesnik izriče jednostavnu a tačnu definiciju, kroz stihove: Vremena je uvijek i puno i malo / Vrijeme je uvijek daleko i blizu. Ne znamo je li Husein prolazio kroz Mevlanine pjesničke vrtove, ali nas ovo njegovo umijeće da ključne zagonetke bitka definira jednostavno i tačno, neodoljivo podsjeća na vrhove iz Konie.
Dakako, mi nemamo ni vremena ni prostora, a ne bi bilo ni lijepo, da prepričavamo Huseinove pjesme i poruke; želimo tek da akcentiramo njegove pjesničke uzlete, kako bismo poduprili onu tvrdnju iz prve rečenice ovog teksta. Huseinove pjesme raspliću asocijativnosti, nude više od onoga što je jezikom omeđeno; tako je i sa pjesmom Ti, koja nas već u prvom stihu dovodi do jedne pojmovne inverzije, svojstvene dobrim pjesničkim zanatlijama, onim što razumiju da je bit pjesništva u očuđavanju. Pjesma počinje stihom: Sa sedždom u čelu… Uistinu, a gdje bi to sedžda bila nego u čelu?! A gdje ezan, nego u lobanji?!
U ovoj knjizi postoji jedan korpus pjesama koje su nedvosmileno usmjerene na genocidnu agresiju protiv Bosne i Bošnjaka. Našem pjesništvu fali progovora o – za nas – temi nad temama. Uzrok tome je višestruk, a osnovni je u sistemu koji priječi, degradira, zastrašuje ambiciju da se iskustvo genocida utka u društvenu zbilju. Sa nekoliko pjesama Husein se odvažno obraća nepremoštenom iskustvu. U pjesmi Enklava, on piše: Jučerašnjem bratu sam / Glineni golub. Budući da se književna analiza odnedavno oslanja na političke motive, ako ih ima, te da ih ne izbjegava, to nam daje slobodu da u ovom stihu primjetimo jednu zanimljivu misao. Husein onog kome je danas glineni golub naizva – jučerašnjim bratom. Kad razumijemo ko je razvalio pobratimstvo, dublje ćemo ući i u pjesmu Enklava, i u sve druge Huseinove pjesme.
U pjesmi Šetnja, opet, otkrivamo novog Huseina. Ovaj pjesma je drukčija od prethodnih, jer ima naraciju, jer je zagonetka s prikrivenom odgonetkom, jer traži aktivno učešće čitaoca u otkrivanju nestalog glavnog lika.
Većina Huseinovih pjesama nosi nenametljivo, uljuđeno, tiho, kako i priliči, obraćanje Svemogućem. Mnogi su pjesnici do neukusa dovodili reafirmaciju vjere u postkomunističkoj slobodi, pokušavajući ušićariti jal slave jal para, sa kazana novih centara moći. Husein odnos prema Bogu gradi na nastojanju da za ljudske slabosti nađe utočište u vjeri, a da vječna pitanja uokviri u prostor koji pripada Čovjeku. Zapravo, za njega nema boli, nema strepnje, nema nepoznatog – u vjeri. Tu su odgovori na pitanja bez odgovora. Kao poetička definicija doima se pjesma Praška, u kojoj, opet, nailazimo na jedan stih, jednostavan i tačan: Al ne mogu voliti / i voljen ne biti. Vjernici su iskusili tačnost ovog stiha, a oni drugi…
U pjesmi Bošnjačko mezarje susrećemo se sa jednim stihom koji je dovoljan da posvjedočimo prvu rečenicu ovog teksta. Husein kaže: Tiho zemlja raste. To je ona esencija poetskog iskaza, ono po čemu poezija jeste, zbog čega se razlikuje od svake vrste govora i progovora. Zemlja ne raste, zar ne? Ali, tamo gdje je: Napravio zaborav / groblje od mezarja / u Jednom ćošku / Tiho zemlja raste. Pored nekoliko kvalitativa ove pjesme, vrijedi se osvrnuti na ovaj prvi stih, a u kontekstu kulturološkog i političkog čitanja bošnjačke stvarnosti. Pitamo se – kako to može zaborav napraviti groblje od mezarja? U vremenu bez Fatiha? Gdje zaklan je nišan / Materin i očev? E, sad, vi razabirite dalje!
Jedna od najjačih pjesama o zločinu nad tuzlanskoj Kapiji ispisana je u ovoj knjizi, pod naslovom Sablja na Kapiji. Tu pjesmu treba doživjeti, i otud je nećemo skrnaviti isticanjem njenih kvaliteta, ili ovim recenzentskim pretakanjem stihova kroz kritički diskurs.
Eh, evo sada jedne pjesme koju bih ponio sa sobom, kući. Kao što se kući nosi, da u kući nam stanuje, recimo, Modra rijeka. U pjesmi Početak Husein je ostvario jezgrovitu, poetičku definiciju ljudskog bitka, omeđenog vremenom i osmišljenog vjerom. Sjajno odzvanjaju prva dva stiha: …da nije kraja, / ne bismo imali mjeru. Uistinu, krajem je određeno ovo što jesmo. Ali: da nije kraja / ne bismo imali vjeru. Uistinu, naša vjera je određena našom krhkošću, a krhkost konačnošću. I onda slijedi kraj pjesme: …ima li kraja / ako početak / ne znamo gdje je… Uistinu, zašto nas je Početak uveo u priču?
Teško je sa uzvisina ove izvrsne pjesme sletiti u ostale… Filozofski okvir Huseinove poezije koji je dat pjesmom Početak preljeva se kroz sve, i prije i poslije. U pjesmi Gore i okolo susrećemo još jedan akcenat rođenog pjesništva, kao u stihu: pravi plavi mrak. Samo rafinirana pjesnička imaginacija može mrak odvojiti od crnila, a uvidjeti da je pravi mrak plav. Djeluje nam kao pjesničko očuđavanja ustaljenih pojmovnika, a zapravio – tako je.
U pjesmi Oči susrećemo se, opet, sa jednom jednostavnom i tačnom definicijom odlaznosti, kroz stihove: Ostaje sjećanje / na boju očiju / dok je očiju / naših.
Dvije pjesme u ovoj zbirci Husein je posvetio žrtvama genocida u Srebrenici. Jedna od njih nosi zanimljiv naslov: 110795. Jedna od njih ima makovskog ritma, i svijeta. U jednoj od njih, kao i u jednoj poslije, govori se o lobanjama u kojima su tragovi ezana. U ovoj drugoj, stoje stihovi: Upalimo svjetlost /Onima što / IDU. Pamćenje genocida je svjetlost na koju poziva Husein.
Husein je, rekosmo, rijetko koristio svoje umijeće da ironijski akcentira određenu pojavu, ali, to umijeće nigdje nije došlo do izražaja kao u pjesmi Šaputanje u noći, iza čije se naslova krije pjesma o Mostaru i Starom mostu. Sjano zvuči definicija okupiranog Mostara, nad kojim lebdi križača: Od simbola bola / Obolio pola. Pjesnik strahuje da bi nam hulje mogli spaliti knjige, i: Izokrenut Riječi / iz kojih se liječi. Kad bismo samo rasplitali značenje ova dva stiha, o Riječima koji bi mogle liječiti, a onaj kojemu trebaju bi da ih izokreće, da ubija njihovu ljekovitost i svoje ozdravljenje – mogli bismo podaleko otići. U ovoj pjesmi ima i još jedan stih, od dvije riječi, koji nam svjedoči o rođenom pjesniku: Leptirovi skaču. Kako, Huseine, leptirovi mogu skakat? Haman, lete? Ali, za Huseina su mostarske laste, skakači sa Starog mosta – leptirovi. Čini se kao da vazda lete u tom leptirskom skakanju.
Prelijepa je, i prebolna je, Husinova pjesma Mati. Jer je Mati u Bosni: baška. Ona prva mora, kaže pjesnik – Na nit razuma / vjeru u Boga / staviti. Jer, kaže pjesnik – Ratovi uvijek / sinove / traže. Nigdje Mati, kao u Bosni, nije i više i manje Mati.
U pjesmi Bosanski anno domini, koja bi po mom ukusu mogla imati i kakav razumljiviji naslov, u skladu sa Huseinovom poezijom, koja je onarođena – ima jedan kamen stih. A stih kaže: Smrt ovdje više / ne vreba, već živi. Ma, živi smrt, Husine, svakako, i ne vreba, svakako, ona je, sjećaš se, vazda za vratom, ali, to ljudi što ne vjeruju i ne vide. Jedino, u Bosni je, nad Bošnjacima, Huseine, smrt življa nego igdje na dunjaluku.
Volio bih ovdje završiti recenziju, jer mi se ova poruka čini kao suštinska namjera tvoje knjige. Ali, iza ove pjesme slijede još dvije pjesme čije neke dijelove želim istaći. U pjesmi koja je posvećena Mehmedaliji Maku Dizdaru, a koja se veže na prethodne dvije, jer govori o dobrotama i zlobama, o opomenama, stećcima, ponavljanjima bolnih iskustava – imaju dva stiha: I milion litara / Krvava vojna. Niko dosad, u pjesmi, i uže, nije vojnu odredio milionom litara. Ne reče – kojih litara? Čega? A kroz krvavu vojnu znamo – čega. Upravo ovih detalji otkrivaju Huseina kao pjesnika koji umijeva filigranisati izraz, zgusnuti ga, nadjenuti riječima i značenjima drukčije odnose, i obasjati svoje teme novim viđenjima.
Kao što smo se u pjesmi o Srebrenici susreli sa neobičnim naslovom, u pjesmi pod naslovom Bošnjački komšiluk – Riječi bez slova, susrećemo se sa početkom pjesme kakav nismo uočili u našem pjesništvu, ali i u drugim izrazima. Pjesniku je naumpalo da 200.000 bošnjačkih žtava pomnoži sa pet i po litara krvi, i da dobije rezultat genocidne agresije u litrama krvi. Isto je učinio i sa prosječnom ljudskom težinom, te dobio jedanaest miliona tona ljudskog mesa. Kad nas je (n)ovim putem suočio sa konkretnim rezultatima genocidne agresije, iz kojih je izbačena bol, ali je ubačen naš individualni osjećaj prema kapi krvi, on nas ritmom koračnice vodi kroz pojmovnike zla. Valja akcentirati i sintagmu iz naslova pjesme: Riječi bez slova. Samo se istinski pjesnik može osmjeliti da definira riječi bez slova, kao pjesničku sliku kojom priznaje neiskazivost teme.
…Bio bi to naš, ilustrativni, prohod kroz poeziju Husina Tokića. I, dakako, osjećamo da nismo dovoljno rekli, što našem uvjerenju da smo se susreli sa dobrim pjesnikom daje potvrdu, utoliko, što nas svaka dobra poezija ostavlja nedorečenim u nastojanjima da je obuhvatimo svojim tumačenjem.
Naspram činjenice da u rukopisu postoje nijanse koje bi se dale tehnički tačnije ili drukčije izvesti, preferiramo tu sirovu pjesničku snagu koja je progovorila bez kalkulacija, treme, obzira, nesputana i iskonski iskrena.
Sa zadovoljstvom, ovu stihozbirku preporučujem za izdavanje.
Prof. Fatmir Alispahić, književnik
16. VIII 2006.